Moja pjesma/djelo

Ja sam uskrsnuće i Život!
Pomiritelj Svijetlosti i Tame.
Ja sam spasitelj smrtnika.
Ja sam Silina manifestirana u materiji.
Ja sam utjelovljeno Božanstvo.
Ja stojim gore, među Svecima.
Ja sam sve – pročišćen kroz trpljenje,
Sve – usavršen u mističnoj posveti,
I po znanju mojeg bitka učinjen
Jedan sa Vječitim Gospodima Života!

Što li sve nisam

ghost rider je napisao/la:sunce sija
moja kita vrija
dok u odaje tvoje
ne uđe najdraže moje
i ne ispuni
ženske potrebe tvoje

e to treba da ide na eurosong!!!

Ovo stdo opet trazi svog pastira
a jedva smo se rijesili crvenoga mundira
kad evo ti crnoga krizara
najgoreg od svih vladara

i opet ovce bleju u zboru
i traze utjehu novu
da bi prekrili nistavnost svoju

opet moram biti roba tudja
da se proda moli i slusa
bolje skupa slozno blejat
da nam sretan bude prelat

i na koljena pasticemo skupa
jer znamo da je pod a ne rupa
skupo ce to kostat sutra
a oku povise tebe
je drago da gubis sebe

kroz janjetinu kil i kil
prozreo sam tvoj stil
jesti sebe sama
to je tvoja drama

Jugo je
Ne mogu dokuciti ovu plitkocu
koja kostantno stvara zlocu
Narod vijori ko zastava mu mila
po taktu vitra svih strana svita

Mi volimo jugo mirisom tamjana
od vrlog nam Vatikana
gdje je dusa pravoga hrvata

Vrti se mozak ko propeler broda
pa tako nastaje Hrvatska sloboda
Sciavo Slavo njemu pase
jer sam sebe ne upoznase

gledam gore u kumuluse tmurne
sto prekriju zemlju,zemlju i ljude
i sjeta se stvara,a tlak obara
al nema veze,to je od nasih glavara
koji sricu sa svih oltara

Nude vam svijetlo iza svojih rebara

Srce taj komad mesa zilava
besumno grije samo glavara
Neosvijetljeni klecu pognute glave
cekajuci iskru bez velike nade

Jugo je,tko zna po koji puta
nosi poruku sa dalekog skuta
mozda vec sad,odleprsa nasa tuga

Usne vam otvrdle,udovi bole
u bazilici vase pokore
vi stavljte si okove
pa tako cerupate vase sokole

jugo je al doci ce Bura sa sjevera
i otjerati vas do vaseg servera
i razvedrit zemlju moju
za vijeke vjekova

Suton prvih boja

dođe nekad
okrene se
kao sjena sa zvonika
prastarih snova


ljubav sunčana
vjetar svjetova
daleki vjetar
u jurišu vremena


dođe nekad
nenajavljeno
sunce moje
tragova blistavih


dođe i okrene se
nezapaženo u lišću
širokih sjećanja
pred suton prvih boja

Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Al zima srcu govori još tiše.
I kada sniježi, a spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama.

Pjesma za oproštaj

Sjetit ćeš se jednog dana što bio si mi u životu,
shvatit ćeš koliko si mi...značio.
Jedne noći kada žuti će mjesec past nad hladan grad
znat ćeš da nema me više,
a shvatit ćeš da nitko te nikada...nije volio kao što sam
te nekada voljela ja.Otići ćeš...na moj grob i uz zapaljenu
svijeću moliti za oprost,ali umjesto glasa mog što
oprost ti daje,ti ćut ćeš samo jecaje svoje i svoje suze
kako padaju po mojoj vječnoj postelji.
Nadam se da pitati tada ćeš sam sebe kako mogao
si pustiti da samo tako odem,kako mogao si
po zadnji put usne mi usnama dirati,a da to nisi radio
iskreno,a da to nisi radio jer si me volio.Digni se
tada,ljubavi jedina,i otiđi uz pratnju tišine i
svojih koraka,hodaj polako,ne okreći se i
ne vraćaj se jar tvoje me prisustvo...i mrtvu
boli.

Tamo...A tebe nema

Zakoračah hrabro u gustu sobu prepunu samo
najdivnijih uspomena,a ti nisi tu.
Sjedah na krevet i pokušah ne raznišljat o ničemu,
ali slika za slikom nizala se i puko je film.
Još uvijek izuzetno topla soba stajala je čvrsto oko mene
pokušavajući me zgrabit u svoje odaje objema rukama,
ali nisam se dala.
U naglom trzaju žestoko padoh pod okrilje njeno,ali brzo se
digoh kako ne bi pustila pobjedu.
Uzdigozh se kao junak,s osmjehom najvećim na licu,
jer znam da sam ponovo u igri i da polako pravila
namećem baš ja.
Vješto sam odbacivala zagrljaj jedne,upravo probuđene
sobe pune uspomena,ali se onda odjednom umorih i
popustim u borbi sa prošlošću i vjernim joj pomagaćem,
uspomenom.
Pala sam kao mrtva i bolno zagrlila sretne uspomene
pa onda zajedno sa životom zaplakala kao nikad
do sada.

Kasno si se sjetio

I hladno puše vjetar kao da još ječe želi zaledit
moje već ledeno srce!
Hodam kroz gole krošnje i već davno osušeno
lišće.
Na uhu mi dobro poznata stvar,a s njene druge
strane dobro poznati stari glas.
Čula se bol tvojih riječi,iz tvojih usana žalost,
nestala je arogantnost i zlo,nestale su iz
tebe,ali prešle na mene.
Moj do nedavno toplao i ljubazan glas postao je...
Kraj!
Slušam te pažljivo,ni riječ ne progovaram,ne
prekidam te u tebi tako važnom trenutku.
Sve si predivno smislio,priznajem,shvaćam koliko
ti je žao i da shvatio si koliko ti značim.
Teško dišeš,osjećam,ali puštam te da izgovoriš
tu zadnju rečenicu,da kažeš kako ne možeš bez
mene,kako te sjećanja proganjaju i da me želiš
natrag jer prošlost je bila nezaboravna,ali od mene
ćut ćeš samo kratak odgovor,hladan poput onog
vjetra što prolazi mi kroz kosu...Samo ti mogu
reć kratku rečenicu:''o tom sam ti ja pričala''.

SAMA

Utapam tugu u casi vina
i kisa sipa s nebeskih visina
padaju suze na hartiju bijelu,
a u daljini vidim tvoju sjenu.

Crno vino, a smedje oci
bojim se nocas u krevet poci.
Nece mi pomoci ni crno vino
kad krv nabuja i uzavre bilo.

Zasto me kaznjavas tako tesko
kad znas da mi je nocas kraj tebe mjesto.
Zar ti nije zao usana mojih
sto nisu naslonjene do tvojih?

Ja pozeljela sam da padnem u zagrljaj tvoj
da ti dotaknem usne,o jedini moj,
da grlim te grlim do kasno u noc
znaj da od tebe ne zelim poc.

I pada kisa iz oblaka teskih
i andjeli postaju dio gresnih
i srce moje bolno se slama
i casa na stolu ostade sama.

"Da li znaš da čitaš poljupce?
Poljupci su kao ljubavna pisma. Mogu se pročitati, a mogu se baciti nepročitani.
Poljubac može da znači zdravo! Ili laku noć, zbogom ili dobro jutro!
On znači do viđenja, nosi izdaju i smrt, ili bolest, govori dobro došli, sjeti me se, ili sretan put!
Poljubac je zalog sreće, sjećanje, laž, obećanje,ili dug sa kamatom.
Vjesnik radosti ili nesreće.
Kroz poljubac jedno naše tijelo odlazi u naše drugo tijelo..."

RAZUMIJEM PATNJE SRCA...

Razumijem patnje mladog srca,
to je jedno samotno mjesto.
Bas kao i neka legenda
o kojoj se prica cesto.

Poput jedne male ptice
koja pjeva samo jednom
i trazi trnovit grm
za zivotom joj je svejedno.

Zapjeva najljepsu melodiju
ljepsu od slavuja i seve
i nabode svoje malo srce
na najostriji trn bez imalo dileme.

I u casu uz samotnu smrt
ona uz plac pjeva,
napreze se i zadnji dah
u svoju pjesmu slijeva.
(kao i srce kad se umrijeti sprema).

Sedi.
Ne tu.
Preko puta.
Moram te videti.
Ne, ne prekidaj me.
Cuti.
Pusti me da ti kazem ono sto sam vec trebala reci.
Kad trebas doci, bojim se tvog dolaska.
Zbog nedolaska.
Jer,ako kasnis samo pet minuta srce mi je u dlanu i moja me ljubav ili mozda strah boli.
I zato ne smem kasniti.
Vec sutra moze biti kasno.
A nisam ti jos rekla kako i koliko te volim.
Volim te telom, pokretima, pogledom, dodirima, recima.
Volim te smehom i suzama.
Volim te tugom i brigama.
Ne.
Ne gledaj me zastraseno.
Ljubav, ma kakva bila:neispunjena, sretna, lakomislena i povrsna,prava i zauvek... Boli.
Kad dolazim, pitam se cekas li me.
Bojim se da jednog dana vise ne otvoris vrata.
Bojim se praznog stubista bez mirisa,bez zvuka, svetla.
A nisam ti rekla:najvise se bojim vremena koje ne ceka.
A ja kasnim.
Volim te.
I volim sve sto si ti.
Tvoje oci pitajuce.
Tvoj smesak oprastajuci.
Tvoj korak ohrabrujuci.
Volim tvoju nesigurnost.
I moja je najcesca.
Bore na tvom licu i moje su.
I u tom trajanju ne znam da li sam ucinila sve za tebe,
Ljubavi moja.

Nevjesta


Zasto ona sjedi sama,tako krvava i uplakana
Nevjesta davno zaboravljena,na oltaru ostavljena
Uz svijetlo svijece,uz to krvavo vece
Kad ostala je bez njega,bez onog sto je voljela


Kad kisa kao kristali svijetle u noci
A ona ceka,ceka kad ce doci,
Znajuci da nema pomoci


Njen dragi andeo,padoše odavno,
A ona sjedi u paklu tuge i bijesa,
Zasto je otisao,izgubio se u toplini krijesa



Kad bomba je pala,a slutnja nastupi
Da on iz vjecne borbe nece se vratiti
Kada svijetla sumpora,iznad nje bljesnu
A njeno truplo izgori u bljesku


Sada samo kosti,stare i osusene
Ostaju kao prikaz stari
Kao nekada ljubav dok su bili mladi


Violina stara i dalje svira,
Pokojnim dusama ne daje mira,
Svira i svira,u beskraj tisine i mira

Rekvijem



Ovo je rekvijem za moje tijelo
Ovo je odmor za besmrtnu dusu
Sto sama sniva o boljem svijetu
Sto progovara kroz maglu gustu


Koliko poraza a porazen nisam
Koliko pobjede,a jos uvijek tu sam
Jesam li izgubljen,dal ovo je stvarnost
Moze li tko reci dal ovo je realnost


Kada sivilo ceznje,i breme godina uzme mene
Zakopajte tijelo da nitko ne cezne
Ni jednim dodirom niti jednom suzom
Ispratite mene,ja zauvijek odlazim medju svoje sjene


Da pratim proslost,premalo znam
Da u ovom svijetu mozda i nisam tako sam
Da oskvrnuce tisine,meni nista ne znaci
Da mojom glavom prolaze vlakovi.

Osjecaj kreposti,ceznje i suza
Dovode me tamo gdje nestaje pruga
Samo livada osusenog cvijeca
Samo purpurna sjecanja na nesto cega vise nema

Zrcalo Uma - Početak

Dim cigarete siječe zrak,a njezini polagani uzdasi me bude iz monotonije ove hotelske sobe.Dižem se,čekajući da napravi koji trzaj,no suviše je opijena koktelom alkohola i tableta za spavanje.Ovo bi trebalo biti jako zabavno,a moj osmijeh otkriva mnogo više nego što bi itko mogao primjetiti.Ulazim u kupaonicu,i hladnom vodom umivam lice,večeras ona je moja nagrada,samo moja.

Otvaram prednji ormarić,i vadim svoj nož,divno zaobljen.Koliko sam se već puta poslužio njime,slova „Osveta“ na oštrici polagano su izbljedila,kao i moja sjećanja,kao i moj dodir sa realnošću.“Pa,onda,imaš li vremena za ovaj trofej?“ – upitao me promukli glas u zrcalu.
„Za trofeje uvijek imam vremena.“
A pitate se tko je ona,koaj upravo leži u mom krevetu,snivajući divne snove,ona je Leslie,prostitutka koja mi je predstavljala zabavu zadnjih nekoliko dana.No sad,mislim da će prića krenuti potpuno drugim tokom.Moja kama je zvala,a ja se nisam mogao oduprijeti tom pozivu.
Izlazim iz sobe,a u stisnutoj šaci držim oštricu,samo jedan lagani prijelaz preko vrata i sve je gotovo,no ja nisam ipak taj tip.Ona je omamljena,a svojim snenim očima jedino vidi mene na sebi.

„Dragi,što je?“ – Bile su to zadnje riječi koje je uspjela izustiti,prije nego što sam joj probio prsni koš,kosti su krckale pod mojim snažnim pritiskom,a njene oči su polagane tonule u mutnilo.Njezin zadnji vapaj je bio kao najmilija melodija mom uhu.Izvadio sam kamu iz prvo bitne rupe,te precizno zarezao kožu,miris njene krvi doveo me je do erekcije.Krv mi se slijevala niz ruke,a kožu sam odbacio na pod.Ovo nije moj trofej,pravi trofej se krio iznutra.Izvadio sam joj srce,i svojim hrapavim jezikom polizao stijenku.Krv,njena krv,prava poslastica.
Otvaram vrečicu i stavljam sve potrebno unutra,pramen njene crvene kose,srce i njezine očne kapke.Krevet je bio sljepljen,a mene je čekalo još jedno putovanje.Perem ruke u kupaonici,njeno tijelo je stavljeno u položaj,bila je onakva,kao i sve druge.Bila je ista,a to joj nisam mogao dopustiti.
Nakon temeljitog pranja,oblačim novo novcato odijelo,spreman sam za put.Vraćam se u spavaću sobu,i uzimam kamu,poljubim još krvavu oštricu. „Samo ti i ja,zauvijek,obećajem.“

Dim cigarete siječe zrak,a njezini polagani uzdasi me bude iz monotonije ove hotelske sobe.Dižem se,čekajući da napravi koji trzaj,no suviše je opijena koktelom alkohola i tableta za spavanje.Ovo bi trebalo biti jako zabavno,a moj osmijeh otkriva mnogo više nego što bi itko mogao primjetiti.Ulazim u kupaonicu,i hladnom vodom umivam lice,večeras ona je moja nagrada,samo moja.

Otvaram prednji ormarić,i vadim svoj nož,divno zaobljen.Koliko sam se već puta poslužio njime,slova „Osveta“ na oštrici polagano su izbljedila,kao i moja sjećanja,kao i moj dodir sa realnošću.“Pa,onda,imaš li vremena za ovaj trofej?“ – upitao me promukli glas u zrcalu.
„Za trofeje uvijek imam vremena.“
A pitate se tko je ona,koaj upravo leži u mom krevetu,snivajući divne snove,ona je Leslie,prostitutka koja mi je predstavljala zabavu zadnjih nekoliko dana.No sad,mislim da će prića krenuti potpuno drugim tokom.Moja kama je zvala,a ja se nisam mogao oduprijeti tom pozivu.
Izlazim iz sobe,a u stisnutoj šaci držim oštricu,samo jedan lagani prijelaz preko vrata i sve je gotovo,no ja nisam ipak taj tip.Ona je omamljena,a svojim snenim očima jedino vidi mene na sebi.

„Dragi,što je?“ – Bile su to zadnje riječi koje je uspjela izustiti,prije nego što sam joj probio prsni koš,kosti su krckale pod mojim snažnim pritiskom,a njene oči su polagane tonule u mutnilo.Njezin zadnji vapaj je bio kao najmilija melodija mom uhu.Izvadio sam kamu iz prvo bitne rupe,te precizno zarezao kožu,miris njene krvi doveo me je do erekcije.Krv mi se slijevala niz ruke,a kožu sam odbacio na pod.Ovo nije moj trofej,pravi trofej se krio iznutra.Izvadio sam joj srce,i svojim hrapavim jezikom polizao stijenku.Krv,njena krv,prava poslastica.
Otvaram vrečicu i stavljam sve potrebno unutra,pramen njene crvene kose,srce i njezine očne kapke.Krevet je bio sljepljen,a mene je čekalo još jedno putovanje.Perem ruke u kupaonici,njeno tijelo je stavljeno u položaj,bila je onakva,kao i sve druge.Bila je ista,a to joj nisam mogao dopustiti.
Nakon temeljitog pranja,oblačim novo novcato odijelo,spreman sam za put.Vraćam se u spavaću sobu,i uzimam kamu,poljubim još krvavu oštricu. „Samo ti i ja,zauvijek,obećajem.“

– Louisiana
Ugodan povjetarac mi miluje vrat,a njen miris jos uvijek osjećam na svojoj kožnoj jakni.Njen miris me podsjećao na majku,tako svjež,nevin a opet kvaran kao svaki njen uzdah.Eh moja draga majčica,završila je kao prva žrtva,kao moj prvi trofej.Vratio sam joj za sve godine psovki,tlačenja i maltretiranja,a jedina uspomena na nju je bila mala kožna biblija koju sam još uvijek nosio sa sobom.
„Stani ovdje!“ – progovori glas sa zadnjeg sjedišta.Sjebani motel,još jedan u nizu.Ulazim kroz vrata, i samo pružam novac na stol.“Dvije večeri“-rekoh prosijedom starcu. Soba koja je odisala uistinu mirisom koji mi je već bio poznat,urin i ustajalost zraka,baš onako kako sam volio.
Ležim u krevetu,i otvaram vrečicu.Mala mobilna kuhinja mi je izvrsno poslužila,zapalio sam štednjak i izrezao njeno srce na male,sitne komadiće..Prepržio sam ga sa češnjakom i lukom,te malo dodanog bosiljka,no morao sam se zadovoljiti limenkom piva,s obzirom da nisam nosio vino sa sobom.
Prvi ugriz,savršenstvo.Komadići su se rastapali po mojim ustima,ostavljajući divan aftertaste.Ništa nije moglo biti bolje od ovoga.Prilog mi ni ne treba,bezvezan je i nepotreban,ubija mi i okus i apetit.Gužvam kutiju cigareta,i palim zadnju.“Ovo je savršenstvo,ovo je ono što mi treba.“
Miris duhana se širi prostorijom,dižem se i otvaram prozor.Još jedna večer bez zvijezda,tražim ih,ali ne vidim.Vrijeme je za tuširanje.Ulazim u prastaru tuš kabinu a čik bacam na pod.Ugodna topla voda će sprati moje grijehe.
Izlazim van,i obrišem zrcalo.A tamni lik,dugacke crne valovite kose stoji iza mene.
„Vrijeme je za novu žrtvu.I ti to dobro znaš,dragi moj brate.“ – progovorio je kroz ciničan smijeh
„Mislim da večeras nema pogodne,znaš i sam da ne volim onaj nož,previše je nereda,previše krvi i dosta mi je svega.Nečeš opet zavladati mojim tijelom.“ – podrhtavajucim glasom mu govorim. „Ne večeras“
„Tko bi ti uopće bio bez mene?Izgubljeno djete na putu za raj,koje je eto slucajno nagazilo na put za pakao.Ti si bez mene nitko i ništa,i to i sam znaš.“
„Pusti me još ovu noć,sutra obećajem novu žrtvu,sutra će tvoja glad biti utažena.“

Odlazim šutke u krevet,možda ovo nije bila toliko pametna ideja.“Što ako me uhvate?Električan stolica ili nešto još znatno gore?“ pitao samog sebe.Okrenuh se na bok i ugledao kamu.
„Već sutra imat ćeš priliku najdraža moja.“ Govorio sam masturbirajući . „Već sutra.“

Na cesti bezdana
Nakon poprilično mirnog i ugodnog sna izazvanog jučerašnjim odličnim obrokom,jedva ustajem iz kreveta.Polagano i sa noge na nogu ulazim u kupaonicu,umivam blijedo lice,ukrašeno malom špicastom bradicom,a ožiljak na lijevoj obrvi,podsjeća na taj koban udarac u noćni ormarić.Moja majka je bila krivac kao i uvijek,tu večer se opet vratila pijana kući.Dovela je još jednog od svojih bolesnih kretena.
Oboje teturaju kroz vrata,pridržavajući jedno drugoga.
“Mali marš u sobu!“ – milozvučnim glasom jedne brižne majke,odzvanjalo je po sobi.
„Neću!Zašto svaka tvoja večer ovako izgleda.Reci mi zašto??“ – kroz plač odgovorio sam joj.
„Ako se smjesta ne pokupiš u svoju sobu,znaš koja će biti kazna.“
Nisam se ni pomaknuo,a ovaj njen grubijan me snažnim stiskom uhvatio te ubacio u sobu,okliznuo sam se i udario glavom o stolić,uz tupi udarac pao sam na pod,a krv se slijevala niz moju sljepoočicu.
„Sa derištem smo završili.Sad idemo na obavljanje naših „bračnih obaveza.“-kroz cerek sam čuo
Oboje su se smijali,nije ih bilo briga za mene,samo sam tupo zurio u pod i dignuo se,jedva sam čekao da zatvore vrata,te da počnu sa svojim malim privatnim orgijama.Bila je tako prljava,tako nečista.Licemjerka,išla je u crkvu svakog dana,da bi već iste večeri opet upražnjavala svoj grijeh.
Moja tadašnja soba,mala,uska i bez prozora,posteri izbljedjeli od starosti,tapete koje su se polako odljepljivale sa zidova,paučina koja se rastezala po cijelom stropu i ormar.Moje stvari kojih je bilo malo,su bile razasute po podu.Taj ormar,sa dubokim rezbarijama čudnih likvoa koji su se igrali sa sjenkama je bio moj dom,moj krevet i moje mjesto spokoja.
Četrnaest mi je godina bilo u tom trenutku.Prilika duge masne kose,čija je brada bila izrazito dugačka i prekrivala mu je gotovo cijelo lice kročila je prema meni.Digao sam se i pobjegao u ormar,samo glupom djetinjom radoznalošću,sličkeći kroz mali otvor sam gleda u lik stvoren ispred mene.
„Ne boj se,nisam ja oni,već sam došao da te pa ajmo to tako reći izabavim.Vidiš li i osječaš li krv koaj ti teće niz lice.Sviđa li ti se njen miris?“
Dotad nisam ni primjetio da mi se krv već polagano sušila na blijedoj koži,dok je moja plava kosa u uvojcima padala preko ramena.
„Probaj njen okus,nikada više nećeš zažaliti.A jednom kada žeđ počne,nečeš više stati.“
Glupošću djeteta,sam uzeo prst kojim sam obrisao ranicu i stavio ga u usta.Taj metalan okus je bio predivan,toliko potpun,toliko primamljiv.

„Znaš što ti je činiti,sječaš li se onog noža?Onog koji je jedina uspomena na oca kojeg nikad nisi upoznao.Eh da taj isti će ti pomoći da ostvariš svoj san,te da prekidaš žeđ i glad iz dana u dan.Idi moj dječaće,idi i osveti se.“
Zatim je prilika jednostavno nestala,no gnjev u meni je rastao.Sve ono što je bilo bolno,sve ono što sam prolazio.Dosta je bilo,ovaj put uzimam stvari u svoje ruke.Iskrao sam se kroz vrata iako iskreno je bilo apsolutno nepotrebno,dok su jecaji dopirali iz susjedne sobe.
Podrum,radni stolić.Tu je, u perfektnom stanju kao i uvijek,nešto što je bilo dio očeve ostavštine,moje ostavštine.Izvadio sam ga iz korica i stisnuo dugme a oštrica je poletjela van,“Osveta“ pisalo je na njoj.

Na cesti bezdana : Part II
Ta oštrica je bila moje spasenje,promatrao sam njene konture,savršenost oblika.Moja podsvijest je podrhtavala od nedoumice i straha,bijesa i dugogodišnje agonije.A u glavi odjekuju rijeći : „Idi moj dječaće,idi i osveti se.“
Jesam li u tome trenutku razmišljao kao čovjek,pretpostavljam da ne,ukoliko bi se čovjekom uopće mogao nazvati,živio sam kao životinja,samo je bitan bio kliker koji mi je zauvijek promijenio život.Polagano sam se popeo uz stepenice a moji tihi odjeci su odzvanjali po starom,prašnjavom stepeništu.
Prilika se opet pojavila,dugi kožni kaput i brada,prvi puta sam je pogledao iz bliza,primaamljiva a opet toliko pogrešna.Dugi kožni kaput,kosa koja je odisala starošću i mudrošću,a izraz lica elegancije,slične veoma slične mojima. „Kreni i ne zaustavljaj se.Ovo je tvoja sudbina koju moraš ispuniti inače tvoj život neće imati smisla.“
Koracima sam prišao vratima i polagano povukao kvaku,oboje goli spavali su u zagrljaju,soba je smrdila na najgoru štenaru,sve prikriveno mirisom jeftinog parfema i dima cigareta.Dugme je bilo pritisnuto,a oštrica je sjevnula zlokobnim odsjajem na svijetlu ulične rasvjete.
„Vrijeme je za istinsku predstavu.“
Krenuo sam,ruke su mi se tresle.Drhtaji su prolazili cijelim mojim tijelom.Približio sam se ovom jadniku kojeg je majka dovela. „Ti večeras odlaziš prvi.“ I zasjekao njegova zapešća.
Probudio se,no od silne otupljenosti nije mogao izgovoriti niti riječ.Još jednom oštrica je zasjala i prerezala njegov grkljan.Krv je počela štrcati u mlazovima,a moje lice je počelo luđački sjati u mraku grimizne svjetlosti,bio sam žedan,a žeđ je napokon bar nakratko bila ugašena.
Moja glupa majka,koja očito je spavala kao zaklana,nije ni primjetila da je njen dragi dežurni bio mrtav.Približio sam se njenoj strani kreveta,i polagano joj omrsio kosu.
„Pusti me,sad.Ne želim više.“ – promrmljala je u snu.
„Draga majko,nikad više.“ – progovorio sam srdačnim glasom.
Probudila se i onako polusnena,ugledala moje lice obavijeno krvlju,kao veo tamnocrvene boje koji je prekrivao cijeli moj lik.
Pokušala je vrisnuti,no to joj nije pošlo za rukom,dobar ciljani udarac drškom po glavi je bio dovoljan da padne natrag u stanje u kojem je maloprije bila. Otkrio sam je,te joj raširio ruke i noge,polagano sjeo na njen torzo i vođen ubilačkim nagonom zasjekao njen prsni koš.Njen miris pomješan sa mirisom krvi je bilo ekstatican.Bilo je vrijeme za posljednju žrtvu,Duboko sam zasjekao i polomio večinu kostiju oko srca,a ni ono nije bilo netaknuto,probio sam ga napola.Koja glupost,koja nespretnost.
Te noći sam uzeo svoj prvi trofej,te noći sam postao ono kako su me kasnije i zvali : „Hunter“

Ujutro je po običaju došla moja dadilja,možda jedina osoba koja je ikad marila za mene.Čuo sam njene stope po stepenicama,dozivala me po cijeloj kući,a zatim je ušla u moju sobu.Otvorila je ormar,znala je dosta toga o meni što nikome drugome nisam rekao. „Dođi moj plavi dječaće,izadji.“
Provirila je u ormar i ugledala me kako držim komade sluzavog srca svoje majke,u drugoj ruci kamu,te vrisnula u plač. „O dječaće moj,što si to učinio?“
Nisam se opirao,zvuci sirena su bili podnošljivi,no uzeli su ono što mi je bilo najdraže.Uzeli su ono što je donijelo moju osvetu na vidjelo.“

Zrcalo Uma – Na Tragu.

Prisječanja,odbljesci iz djetinjstva,dosta bi bilo.Godine domova,razgovora sa psihijatrom,su pa ajmo reć pomogli u cijeloj situaciji,ili su oni to bar mislili.Pobjegao sam sa 18,shvativši da me namjeravaju tamo zatvoriti zauvijek.No ne,tu večer sam pobjegao,dugih 4 godine sam čekao trenutak nepažnje.Dan prije sam pd nastavom pobjegao,a domar koji mi je bio iznimno privržen mi je dao kljućeve od spremišta.

No ta oštrica,još uvijek rvava,kao da me je čekala ondje,samo očekujući poziv krvi,grimizno znamenje demona koji je živio u meni.Stavio sam je natrag u korice i zahvalio domaru.Te noći već moji snovi su postali moja realnost.Prilika je uvijek tu bila negdje,na razini izmešu sivila i crninine,a tek pokoji šapat je odavao njenu prisutnost.
No večeras je glas postao jasan i čist. „Sutra odlaziš sa ovog prokletog mjesta,dječaće.Sutra se tvoj put nastavlja.“
Nije mi dugo trebalo,spakirao sam samo najnuznije stvari u skolsku torbu,a knjige bacio pod krevet,jedino kožna biblija,jedino ona je bila uz mene prisutna cijelo vrijeme,no bilo je i vrijeme da dobije nove korice,neoštećene i neishabane zubom vremena.
Svitala je zora,a nepodnošljivi školski alarm je neprestano zadirkivao svaki dio mog uma.Dižem se iz kreveta, i krećem na tuširanje.Bila je tamo i moja profesorica povijesti,sad sam odavno znao što je njena želja,dok samim dolaskom u ovu ustanovu nisam znao što sam radio.
Skinuo sam svu odjeću sa sebe,a ona me strasno poljubila i već po dobrom starom režimu svojim jezikom istraživala moja usta.Prstima sa prelazio preko njenih usmina a ona je bila tako ljepljiva,mokra i podatna.
Primila je moj penis i počela ga milovati,i snazno ga potezala,a njeni uzdasi su bili sve jači.Jezikom je prelazila preko mog torza,te se spustila na koljena i prelazila svojim hrapavim jezikom preko mog glavića.Cuclala ga je a zatim se okrenula i zadignula haljinu.
„Stavi mi ga,stavi mi ga sad.“
Nadvio sam se nad njome,a pedantnim potezom sam prešao preko njenog vrata.Dok je oštrica polagano klizila niz njezin vrat,moj orgazam je bio potpuniji.Apsolutna mješavina strasti i užitka,i dok istresam zadnje kapi sjemena u nju,njeno beživotno tijelo pada na prljavi pod kupaonice.

Dom
No nisam smio zastati nad njenim tijelom,ovo je bila moja iznimna prilika,jedan mali dio koji me dijelio da zauvijek napustim ovu „odgojnu ustanovu“.Tako je i bilo uz malo spretnosti i volej,uspio sam se provuci kroz ulazna vrata,domar srecom uvijek ostavi svoje kljuceve tamo gdje je nepotrebno.Suljao sam se po cijelom dvoristu,ali nesto me je prekinulo.Neciji povik : „Stani!Stani!“
Srce mi je uzasnuto tuklo dok su snopovi svijetla sarali travnjakom,skrio sam se u grm,i primjetio na svoje olaksanje da je jedan od jadnika pokusao pobjeci za mnom.
„Pfff,koji gubitak vremena.“- pomislio sam u sebi.
Njegovo lice,onako usahlo i otupljeno lijekovima je gledalo u mom smjeru,ocaj i prezir u njegovim ocima je odavao tugu sto on nije bio taj koji je moj smijeh mogao popratiti iz dobro skrivene pozicije.
To je bio moj zadnji oprostaj od ove uspomene,sjecam se nekih odbljesaka,tumaranja cestama.

Krenuo sam pet na put,ovaj motel je postao suhoparan i dosadan,sve je padalo u sivilo,trebao sam novu zrtvu,novu krv,a moja ostrica ju je zahtjevala.Voznja od sumraka mi je polako umarala oci,no morao sam stici dalje,medju ljude gdje je bio i moj sljedeci plijen,sljedeci trofej.

Voznja sirokom cestom,tek pokojim kamionom koji prolazi u suprotnom smjeru sve se cini odbojno,bas onako kako sam i naucio.Mrzio sam ih sve,svoju majku,sve ljude,sve.Ali eto nenadano,ugledao sam priliku na cesti.Palac u zraku,a njena kosa boje mahagonija je vijorila na vjetru.

Zaustavio sam auto,a ona je elegantnim pokretom usla u auto.
„Gdje vozis?“ – upitala me.
„Prema sljedecem gradu,po mogucnosti.“ – odgovorih joj dubokim baritonom.
„Ja sam Jane,a putujemo u istom smjeru.Pa hocemo li krenuti?“

Stisnuo sam gas,ostavljajuci samo prasinu iza sebe,a moja sugovornica nije bila jedna od onih koje se lako moglo procitati,jednostavno njen miris je odavao neku notu misterija,njene zelene oci su upotpunjavale tu sliku.Sutljivo je sjedila u kamionetu,i gledala pred sebe.U jednom trenutku,posegla je rukom u džep.
Nešto joj je sijevnulo u ruci,a sljedeće što sam primjetio jest bila oštrica pod mojim vratom.
„Stani sa strane i daj mi svu lovu koju imas.“

Poslanica po Oštrici

"No,tko si ti?" - odgovori,žustrim baritonom sam presjekao tišinu koja nas je obavijala." Pa,ja ja sam,putnica,uobicajeno potkradam one koji me prevezu od grada do grada." -odgovorila mi je.Ali njena oštrica je pokazivala drugačije,a u njenim očima se vidio isti bijes,ista žudnja,glad koju sam osjećao godinama."Laži ti nisu potrebne,vidim što leži u tebi.Nisi obična kradljivica." Možda je to od mene bilo malo naivno,no vidio sam da joj moja oštrica predstavlja nešto kao utjelovljenje strahopoštovanja,možda više poštovanja nego straha,što mi je definitivno predstavljalo nešto novo,znatno surovije i instinktivnije.

Iako mi nije predstavljao problem ubiti je, onako bespomoćnu,jednostavno sam oklijevao kao nikad prije.A osim toga bio mi je potreban logičan slijed događaja i obred, ona je naprosto odisala nečim drugačijim.

"Diži se.Krećemo dalje,no probaj još jednom ovakvu glupost, i rasporit ću te kao svinju." ni ne pogledavši u njenom smjeru,
"A ovaj zanimljivi nož će trenutno ostati kod mene,mislim da ti u dosljedno vrijeme neće trebati."

Ustala je i krenula prema autu,šutke smo sjeli u auto i odvezli se u mrak,dok su bijele linije ispresjecale mooj pogled,njeno duboko disanje mi je pomalo ometalo i onako distanciran um,žeđ je bila sve veća."

Stali smo u omanjem gradiću,crvena svjetla su prekrivala tamne ulice,a iste su bile prekrivene prostitutkama,kružim nekoliko krugova,tražim savršenu metu.Evo jedne crvenokose,stala je kraj auta.

"Pa momče,vidim da već imaš nekog za zabavu.Mislim da ću krenuti dalje." - osorno mi je odgovorila

"Stani,ja i moja partnerica bi smo htjeli imati malu zabavu u troje.Ako si spremna na izazov dakako."

"Spremna sam ja na sve,ali to će koštati."

"Ulazi u auto,novac nije nikakav problem." i uvalio joj 100 dolara u korzet."Mislim da će ovo biti dovoljan znak za početak."

Ušla je u auto i odvezli smo se na kraj grada,a Jane je samo šutke gledala u pod,vjerovatno razmišljajući o tome što će se sljedeće dogoditi.Skrenuli smo sa glavne ceste u ostarjeli hostel,svo troje polagano izašli iz auta i ušli u sobu,Jane je otišla u kupaonicu bez riječi.Iskreno već sam se ponadao nekom otporu ili bar pokušaju bijega,ni sam nisam znao zašto već nije pokušala,iako sam i sam znao da bi to bio očajnićki pokušaj.

Prostitutka je slađašno odgovorila : "Dobro,macane, želiš li početi ili ja mogu krenuti kući klincu?"
"Pričekat ćemo da se ona vrati,skini odjeću i isprićaj mi gdje živiš."

Počela mi je prićati o maloj farmi izvan grada gdje je živjela sa ocem,a prostituirala se da bi mogla prehraniti djete.

Jane je izašla iz kupaonice,što je najčudnije potpuno razgolićena.
"Pa jesi li spreman za akciju?" - pohotnim pogledom je zurila ravno u moje oči,oblizujući usne.

Krenuli smo sa tipičnim početkom,obje su mi otkopčale hlaće i uskoro sma bio potpuno gol,izmjenjujući poze,naši uzdasi su parali zrak.Miris njihovih tijela je u meni uistinu probudio onaj životnijski nagon,dok se prostitutka propinjala na meni,odjednom muk i tišina,a dahtanje prostitutke je zastalo,nešto toplo mi se slijevalo niz noge.

Samo je spala s mene a Jane je gledala u mene,sa mojom oštricom joj je brzinski prerezala vrat.Gledala me sa žarom,bacila oštricu u drugi kut sobe i skočila na krevet. "A sad da nastavimo gdje smo stali, dragi moj..."

Obitelj je na okupu

Jutro je,miris pečenog mesa se širi motelskom sobom,Jane je za stednjakom i priprema moj omiljeni doručak,iskasapljeno prostitutkino tijelo je šutnuto u kut kuhinje,a prsni koš je razrezan,nespretno ali u svakom slučaju dovoljno dobro,za početnika.Dižem se,i polaganim korakom joj prilazim,koncentrirana je na jelo,a budim je iz snene pozicije oblizujuci joj vrat.

"Dobro jutro,dragi" - dopire njezin ugodan glas."Nadam se da ti se ono večeras svidjelo." promatrala me staklastim očima oblizujući se.

"Bilo je definitivno odlično i nadam se da mi još uvijek nisi sve pokazala." - osmijehom od uha do uha progovorih.

"Bez brige,nisam"

Otišao sam do kupaonice,umivajući svoje lice,probudila se i ona moja druga strana,koliko još grižnje savjesti mogu podnesti?Zakrvavile su mi se oči,sjetio sam se prostitutke i njenog djeteta,odmah sam znao koji je moj sljedeći cilj.

Izlazim iz kupaonice i u tišini jedem,slatki opori miris i gorak okus češnjaka i ljudskog srca mi ujedino paše i gadi mi se.
"Što ti je dragi?" - upitala me Jane,primjetivši moju odsutnost.

"Idemo po njenog klinca,to je najviše što trenutno možemo napraviti." - muklim glasom odgovorim

"Divno je to od tebe dragi,napokon obitelj će biti na okupu." - nasmiješeno odgovara kroz cerek.