Moja pjesma/djelo

Za pjesničke duše (stavljajte ovdje nešto što ste vi napisali )

sunce sija
moja kita vrija
dok u odaje tvoje
ne uđe najdraže moje
i ne ispuni
ženske potrebe tvoje

ako te poželim,znam da nećeš biti tu..
jer umjesto mene sad grliš samo nju.
njoj pripada ono što mi na ovom svijetu znači sve..
rijetko kad sam izgubila,ali ovo s tobom ubija me..
gledala sam kako mi se duša iz života iskrada..
nekoć sretna ljubavna priča,danas samo još jedna balada

Ljubav je precijenjena.....?!

Potaknuta baš ovim forumom počela sam razmišljati ima li ljubav cijenu?
Sama sam rekla da sve ima svoju cijenu i stojim iza toga,ali pravo je pitanje da li osoba koja iskreno voli može ljubav prodati za običan papir-novac?
Onaj osjećaj pripadanja, sreće i potrebe koji osjećamo kad smo u vezi ne može zamijeniti nešto materijalno. Ovaj svijet danas,ova mladež...zbog nas je izgubila uopće pojam ljubavi,jer smo ga mi iskvarili kroz stoljeća,dajući tom pojmu potpuno oprečne i pogrešne epitete.
Ljubav se odražava kroz načina: roditeljska,bratska,prijateljska,ljubav u vezi....ali ta ljubav je uvijek neizmjerna i nesebična-ako je iskrena.
Naš je problem što ne znamo prepoznati ljubav pa kad se razočaramo,padnemo......ne uspijemo se ustati i pokušati ponovo...okrivimo ljubav za sve....
U trenutku kad se zaljubiš,sve znaš..znaš hoće li to biti obećavajuća ljubav ili samo zavaranje......druga je stvar što mi iz vlastitih potreba pogrešno definiramo taj osjećaj..Nitko nije otok sam za sebe,ali u životu se sto puta zaljubiš a samo jednom iskreno voliš.....



Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.



nije nešto,ali moram početi odnekud

nema smisla jer ona njega očito ne voli toliko koliko on nju,ali da njemu smeta prekinuli bi,pošto njemu ne smeta,ni ti ne budi takav.možda je to sve epravedno ali ako je on sretan onda ...isplati se

O dušmani moji slavite, postala sam kukavica i ja, nemam hrabrosti za njega..
Sad sam pala pred njim, a obranila sam se od svega...
Što taj čovjek ima, nije ni mudrost ni pamet svijeta tog....
Što je to u njemu da ne poželim nijednog drugog...
U svakom tražim njega, a kad on dođe pred mene, kao dijete se gubim...
Gledaj me, srećo..u oči me gledaj..one će ti reći da te najviše ljubim...

Nemoj otići od mene, trebaš mi za život cijeli...budi se odmah sad,samo korak te od nas dijeli....
Toliko toga je nedovršeno,moraš proživjeti tek ono najljepše najdraže moje....
Čekam...patim...šutim...i čekam samo da se pojave slatke oči tvoje.....
Najdraže moje kako mi je teško,da sam barem pored tebe.blizu,da dijelim s tobom bol....
Samo kad bi sad mogla reći sve...da si sve što imam,cijeli život moj...

dođi mi, dođi mi posljednji puta... poljubi me, da ti pamtim vrela usta.....
plačući reći ću ti sretno, gledajući kako je soba bez tebe pusta....
kao da nikoga nema, kao da sam oduvijek bila sama, jedan te tek sekund nema a osjećam se izgubljeno....
ostavljena nakon svega, osjećam se prevareno....
srce sam ti dala, dušu prodala vragu samo da bih pored tebe bila....
i sada samo ja plačem, a isto sam kao i ti kriva....


goc jesi ili nisi,nije to ništa loše,dapače.

Stojeći metar dalje od tebe, topeći se gledajući savršenstvo, gledajući svoj san...
Ljubeći te u mislima, bojeći ti se prići, na tebe sam potrošila cijeli dan....
Samo sam budala, stajala ondje, upijajući svaki tvoj pokret, prateći svaki tvoj uzdah,
da vidim je li prešao normalnu mjeru...
nadajući se kao sanjalica da ćeš bar jednom pogledati u mom smjeru....
ali nikako.
i pomaknem se da ti budem blizu....da te gledam dok mi srce zbog tebe vene...
i prolaziš pored, ali gledajući u nebo...
naravno, ne u mene....

Ne plači noćas, zašto suze svoje uzalud liti....
Plačeš zbog nečega za što i sama znaš da neće biti....
Ne plači noćas iz razloga krivih, nađi nešto što je vrijedno suza i tvoga truda....
Nekog tko te voli i kojem nikad nećeš biti druga....
Sjeti se da si i ti bila voljena, i on je suze lio a ti nisi vidjela.....
I ti si ovaj put zavoljela jednog jedinog kojeg nisi smjela.....
Jedne su plave oči plakale za tobom a okrenula se za njima nisi.....
I za sve ovo što ti s događa kriva ti si......
Velika je kletva na leđima tvojim poput neotplaćeno duga....
Ti ćeš plakati za njim i disati za njega, a ljubit će ga druga......

Fališ mi... ovih dana više nego ikad, osjećam se tako sama...
Unutar sebe tako sam nikakva, bezvoljna i izmučena, a izvan stava kao dama....
Zato jer se ne dam.... otkad te nema svi me gaze, znaju da me neće nitko braniti....
I znaju šta god da se dogodi da ja neću nikom faliti....
Ne mogu pustiti da sad živiš samo u mom sjećanju, ti koji si me spasio....
Jedini na svijetu ovom koji je moje vatre i palio i gasio....
Umireš i u mom sjećanju, mada ja to ne želim, ali vrijeme čini svoje.....
Zaborav te nosi sa sobom, ali pamtim tužne oči tvoje....
Tužne oči koje su do kraja nekim sjajom posebnim sjale....
Oči koje su se meni nekad smješile i najljepše mi sjećanje dale.....

Ja nisam posebna, ove pjesme nisu ništa nova, i prije mene su se pisali stihovi boli....
I pisat će se i poslije mene, sve dok netko nekog voli.....
Moje pjesme su moji osjećaji, moja sjećanja i moje suze za koje nisam htjela da ih svi vide...
Moji stihovi su moj život i u njima se kriju trenuci kojih se neki možda i stide....
Ali ja nikada.... ja sam ponosna na svoje pjesme jer znam da su pisane iz dna duše, svjesna sam svega....
Moje pjesme nisu posebne ni zbog čega drugog, već zbog toga što sjećaju na Njega....

Ajde zbogom, žuri, nemoj da se predomislim pa da ne odustanem...
Trudim se ići dalje, ali ne ide, uvijek s tobom u srcu ostanem...
Dolazi vrijeme za sjećanje, ali eto, ja ne gubim nadu, još te tražim....
Ali ne nalazim, ni u snu... ne dolaziš na moja vrata, kao da od mene bježiš.
.a poslije sutra uvijek ti slijediš...
I pogledaj, godine su prošle, jeseni sumorne, već i blijediš....
Ali još si tu, izblijeđena, stara zgužvana slika...
Ali na njoj još su iste oči, najdražeg lika...
A dugo sam se klela da mi ništa ne značiš, sad je kasno da se kajem...
Zato ja nemam godina više... svaka godina mog života je tvoja...
Unaprijed je tebi dajem....na svakoj godine tvoje ime piše...

Ne pali se iskra izgorjela odavno...
Ma kakav par, uvijek smo bili prijatelji samo...
I mada sam uvijek ja nešto više htjela...
Ono što si ti htio govorila su tvoja djela...
Sad sam tek shvatila tko sam i što sam, priznajem nisi za mene...
Moj život neće biti sretan...mene sad tek čeka ono najgore vrijeme...
Sretno ti bilo, laki ti putovi svi....
Ko god zavolio ovu poetu, njoj ćeš na pameti uvijek biti ti!
Ništa to tebi ne znači, znam, ne moraš mi još i napominjati to...
Već sam shvatila da ću biti sama kad padnem na dno...

nije do tebe, do mene je, i ne misli da je to ofucana fraza....
ti ne znaš što znači moja ljubav, pa to je svakom normalnom čovjeku kazna....
teret, to je prava riječ, teret, a ti si nezreo da preuzmeš na sebe to breme....
zato sretno ti s drugima... ne misli na mene.....

Danima se branim od tebe, ulaziš nepozvan u moj misli....
I godina prođe evo, ali pamtim kad sam vidjela te 1.put, ostao si isti....
Nudila sam svoju mladost, a zauzvrat nisam htjela ništa osim malo pažnje...
Ali tebi nije trebalo to što nudim, tebi su druge stvari bile važne....
A kad si došao meni, pokunjena lica, poražen si ispred mojih koljena pao...
Odgurnula sam te, mada sam htjela izljubit ti rane...ali nisam mogla...
Ponos mi nije dao....

Nije naišao taj koji bi ovo divlje srce ukrotio...
I ne mislim da postoji čovjek koji bi se zbog moje naklonosti toliko sramotio....
Izazivam te, pokaži sve što znaš, iznesi svoje najbolje oružje, nek pobjedi ratnik veći...
Ti se boriš ljubavlju, a mene brane moje riječi...
I sva ljubav ovog svijeta ne bi probila zid koji stvaraju moje poeme...
Mrvice tvoje ljubavi neće okrznuti zidine...može ih smo oslabiti vrijeme...

Otkrit ću ti tajnu
Neobična ljetna večer, prohladna i pusta.
A moja tuga samo se gomila kao tama gusta....
Do kraja će me mučiti to što sam skrivala tajnu...
U godinama što su nestale za nama ne
ostavljajući mjesta za budućnost sjajnu...
kad sve ovo ponovno bude jučer neće me biti briga...
opet ću se hladno okrenuti prošlosti bez imalo stida...
Otkrit ću ti tajnu, voljela sam te, dok sam to znala i dok sam imala sreće..
A sad... nemam ni vremena da te volim, niti tebe imam... ništa te vratit neće...

Čežnja....
Daleko od mene, u tuđem krilu usnivaš slatki san....
Ne pomisliš na mene u godini niti jedan dan...
A ja čeznem... strepim.... što ako se nikad ne vratiš....
A onda srce prozbori:-halo poeta, zalud patiš!
Nije meni da te vratim kad to nije tvoja želja...
Mene boli što te izgubiš naglo...od tebe nemam ni prijatelja...

Izgubljeno
Shvatila sam, dosta je razgovora, nisi više moj...
I znam da ovaj krevet u kojem spavam sad je samo tvoj...
A nekad je bio naš...
Ujutro bi se budila pored tebe, mirisala bi tvoj miris,
Nosila ga duboko ispod kože...žali što je tu je, puklo kažu, a natrag se ne može...
Ja sam bila ta koja bi krotila tvoju dječačku kosu,
Moje ruke i misli od tebe su čine muškarca iz snova....
Ali to nije dosta, ti ipak želiš puno toga nova...
Ne krivim te, nešto kad pukne popravit se može ali uvijek je vidljiv loma trag...
Našla sam te kao dragulj vrijedan, ali sad je izgubljeno sve...od trenutka kad teškim korakom pređem prag

Prevara nije ništa drugo nego stvar definicije. Za neke ona počinje već kod pomisli na drugu osobu, a kod drugih tek kod fizičkog kontakta. Kako će se netko s njom nositi ovisi o osobnom stavu.

Mislim da bih mogla preći preko prevare. Zašto? Jednostavno zbog toga što smatram da svatko ima pravo na greške. Pod uvjetom da i on to smatra greškom. U slučaju da je ne smatra, tada sam ionako izgubila utrku i potpuno je svejedno opraštam li je ili ne.

Mnoge žene kad saznaju da su prevarene, odmah pakiraju kufere i odlaze. I to je fer. Druge pak ostaju, ali nikada ne mogu i potpuno oprostiti. Takvu vezu počinju karakateriziratu česte svadje, predbacivanja i durenje. I nitko nije zapravo sretan.

Postoji nekakvo uvriježeno mišljenje da ako se prevara dogodi, da je to zapravo pokazatelj da u vezi nesto ne štima. No jel baš uvijek tako? A šta kada je veza lijepa i kvalitetna, ali na jednom firminom partyu uz mnogo alkohola, on zaglavi sa koleicom iz susjednog odjela, koja mu se cijelu večer uporno nabacivala? Ne, ne opravdam prevaru, ali ljudima se svakakve greške stalno dogadaju, pa ne znam zašto bi to bio izuzetak.
Kažu da je griješiti ljudski, e pa to vam je to. I prevara je za ljude.

Ups, čini mi se da sam duboko zabrazdila u klišej da samo muškarci varaju. Oh ne, nije mi bila namjera to reći, a najmanje takvo što i tvrditi. I žene varaju, oh da, i to često mnogo uspješnije. Vjerujem da su muškarci manje sumnjičave prirode, nego što su to žene. Osima ako se ne radi o kakvom primjerku patoloskog ljubomorka, koji svoju dragu sumnjići već i kod odlaska u susjednu pekaru.

Kako god, jedno je sigurno, a to je da prevara boli. Izigrano povjerenje teško je opet pridobiti, a često takav jedan izlet nije vrijedan svega toga.

Život je prekratak....

Mislim da ni sami ne možete prebrojati koliko ste već puta čuli da je život kratak i da svaki dan treba živjeti kao da je posljednji. No, jeste li ikada stvarno zastali na tren i razmislili što ako je to taj dan a da nismo ni svjesni...?!
Koliko toga ostaje nedorečeno, koliko bi svojih izjava povukli nazad, koliko bi svojih djela željeli izbrisati...koju bi osobu zadnju željeli vidjeti..? Vidjeti sve ljepote svijeta, doživjeti najveću radost i najveću tugu, da li je život prekratak za to, budući da nikad ne znamo kad može doći kraj, ne znamo kad će doći taj tren našeg oproštaja sa svime na ovom svijetu....?
Toliko toga za proživjeti, a tako malo vremena za ostaviti trag da smo i mi nekad bili tu i da smo mi prošli tim putem. Iza nas ostaju samo uspomene, u srcima ljudi kojima značimo nešto, ali vrijeme je tu da obriše svaki trag i na kraju postanemo samo prah koji se stopi sa zemljom... cijeli jedan životni vijek ...a ostaje samo prah kojeg može pomesti i najmanji vjetar...

Takvi smo svi i to je sasvim normalno da se na ulici okrenemo za osobom koja nam *upadne u oko*.
Na nekoj osobi kao prvo nas privuče izgled tj. ljepota te osobe. Svatko ima svoje kriterije i svoje poimanje savršenstva što se tiče vanjskog izgleda. Netko voli zelene oči, netko voli plavuše, netko voli široka ramena, netko voli jamice na obrazima....
Da... ljepota je važna prvi prvom dojmu, ali drugi dojam i svaki sljedeći koji dolazi bitniji je od prvog ako toj osobi damo priliku da nam se predstavi. Onaj tko se oslanja samo na izgled, i ljepotu određene osobe..taj je površan. jer s vremenom, s godinama ljepota izblijedi...i ostaje nam ono što nas je zadržalo kod te osobe...njeno ponašanje: način na koji nas gleda, zajedničke uspomene imamo..i ono najvažnije... kako nas uspijeva još uvijek iznenaditi ugodno, nakon svega što smo prošli..?
Sad dok smo mladi ponekad nam pogrešne stvari isplivaju kao važne, ali tek poslije naši propusti dolaze na naplatu, poslije..kad nemamo više vremena za vratiti se i ispraviti grešku...
Ljepota je relevantna pojava... svatko ima svoje viđenje ljepote...ali samo je jedna prava...ona u duši......

Često sam prije za sebe mislila kako nisam romantična osoba. A nije da zapravo nisam bila, nego jednostavno nisam imala pojma što bih točno podrazumjevala pod romantikom. Sada znam, pa s ponosom mogu vikati kako ipak jesam jako romantična žena.

Od svog prvog počitanog ljubića do dana današnjeg, nekako se grozim te lažne, inscenirane romantike koja se za malo novaca može kupiti u obližnjoj cvijećarni ili za nešto više u restoranu uz plamen svijeća. Danas to nazivam patetičnim kičem.

Jeste li ikad doživjeli istinski romantični trenutak? Ako jeste, onda sigurno znate šta je to romantika. To vam je, dragi moji, onaj osjećaj i trenutak za koji poželiš da nikada ne prestane.

Ne, romantika za mene nije ni zajedničko promatranje zalaska sunca, ni gugutanje uz plamen svijeće, a ni predivne crvene ruže. Romantika znači biti u pravom trenutku na pravom mjestu sa pravom osobom. To je trenutak koji nas za tren ostavlja bez daha i još dugo grije oko srca. To su trenuci koje pamtimo čitav život.


eva kant

Ponor između suprotnosti

Postoji nemir
naše sjećanje nas vara
kao film bez platna
pretežak za gledanje.

Prolazimo stanje nemira
u miru koji nas doziva.
Ali bog Hada ostaje.
On je dio prokletstva
što ga samo prizvat možemo...


Do kada će nemir vladati
tvojim mislima?
Do kada ćeš ostati
u pritajenoj sjeni?