Anton Pavlovič Čehov

Anton Pavlovič Čehov (1860-1904)

Rođen u Taganroku u obitelji sitnog trgovca, pokupivši usput sklonost ka tuberkulozi koja će i njega i starijeg brata odnijeti prije vremena, u razmaku od godine dana, Čehov je ustanovio književni rod kojeg Rusi s ljubavlju zovu čehovljevska novela (Tuga, Dama s psetancetom, Čovjek u futroli, Paviljon 6).

Iako ga zvanično smatraju nasljednikom ruskih realista, Čehov je daleko od realizma. On je preobrazio do tad podcjenjivanu pripovjest-minijaturui uveo je u 'ozbiljnu' književnost. Čitav ljudski život na samo nekoliko stranica. Atmosfera, emocije, duševni lomovi, ono sitno i nepredvidljivo što mijenja tok sudbine, što od potencijalnog heroja stvara kukavicu i obrnuto, sve to sažeto u nekoliko škrtih dijaloga i par nebitnih pojedinosti.

Kratak, prekratak život proveo je u brigama i siromaštvu. Nikad se nije žalio, nikad nije tražio više. Čovjek je onoliko bogat koliko zaslužuje, a umjetnik onoliko velik koliko vrijedi, bez obzira na nagrade i priznanja, pisao je Čehov.

Sačuvana intimna prepiska svjedoči o njegovoj srdačnosti i dobroti. Imao je sposobnost da zavede i uvijek je uz njega bio netko njemu posvećen tko mu je pomagao da skupi snagu, prepisivao rukopise, prikupljao podatke, brinuo za scensko ostvarenje njegovih djela: u mladosti  brat, kasnije suradnici Dančenko i Stanislavski, a pred kraj života supruga Olga Kniper.

Razapet između liječničke profesije i literature, a osjećajući da će biti kratkog vijeka, napustio je liječnički poziv i privolio se pisanju (na sreću sviju nas). Zahvaljujući ovoj odluci nastale su drame Ivanov, Galeb, Ujka Vanja, Višnjik, Tri sestre.

Iako je Čehov od rane mladosti volio kazalište i čak nastupao kao glumac, ove drame atmosfere, možda zbog odsustva centralnog događaja, ne drže se dobro na sceni.

„Traži se da junak i junakinja budu scenski efektni. Ali u životu ljudi se ne ubijaju, ne vješaju, ne izjavljuju ljubav svakog trenutka. I ne govore svakog trenutka patetične stvari. Oni jedu, piju, vuku se, govore gluposti. I, eto, potrebno je da se sve to vidi na sceni. Treba napisati takav komad u kojem bi ljudi dolazili, ručavali, pričali o vremenu, igrali karte, ali ne zato što je to potrebno autoru, već zato što se to događa u stvarnosti“, pisao je.

Cijelog života je bolovao od tuberkuloze. Liječio se u Italiji, Francuskoj i Njemačkoj gdje je i umro 15. 07. 1904.

Dramska djela

Ivanov
Galeb
Ujka Vanja
Višnjik
Tri sestre

Zbirke pripovjesti

Melpomenine bajke
Šarene priče
U pomrčini

Galeba smo čitali u srednjoj. Nešto mi nije ostala knjiga u sjećanju... Baš sada razmišljam i ne mogu se sjetiti radnje.

Nema neke posebne radnje u njegovim dramama, samo atmosfera.

Curica iz provincije koja želi postati glumicom upusti se u ljubavnu aferu s poznatim piscem kojem je ona tek usputna avantura.

Čitala si sigurno pripovjesti? Dama s psetancetom mu je najpoznatija, ima i film.