Milan Kundera

Milan Kundera (Brno, 1. 04. 1929.) je češko-francuski književnik.

Rodio se u obitelji srednje klase. Njegov otac, Ludvík Kundera (1891.-1971.), svojedobno učenik skladatelja Leoša Janáčeka bio je češki muzikolog i pijanist, a bio je i na čelu Janáčekove Muzičke akademije u Brnu (1948-1961). Milan je naučio svirati klavir od oca i kasnije je otišao na studij muzikologije i kompozicije. Muzikološki utjecaji i referencije brojni su u njegovom književnom opusu.

Kundera je, također, u Pragu studirao književnost i estetiku, no nakon dva semestra prešao je na prašku filmsku akademiju, gdje je slušao predavanja iz režije i scenaristike. Nakon što je godine 1952. diplomirao, ondje je počeo predavati svjetsku književnost.

Kundera pripada generaciji mladih Čeha koji su stekli malo ili nimalo iskustva s predratnom demokratskom Čehoslovačkom Republikom. Na njihovu su ideologiju znatno utjecala iskustva Drugog svjetskog rata i njemačke okupacije; tako, godine 1948., Kundera se - još mladić - pridružio vladajućoj Čehoslovačkoj komunističkoj partiji. Godine 1950. on i još jedan češki pisac, Jan Trefulka, bili su isključeni iz partije zbog «antipartijske djelatnosti». Obojica su književno obradila taj incident: Kunderu je on nadahnuo za glavnu temu romana Šala (1967).

Kundera je ponovo primljen u Komunističku partiju godine 1956., da bi naposljetku po drugi put iz nje bio isključen godine 1970. Zajedno s drugim češkim umjetnicima i književnicima - poput Václava Havela - i Kundera se angažirao u Praškom proljeću (1968), kratkom razdoblju reformističkog optimizma koje je ugušila sovjetska invazija Čehoslovačke u kolovozu iste godine.
Kundera je i nadalje ostao angažiran u reformi češkog komunizma i oštro je javno, u tisku, polemizirao s Havelom, govoreći da bi svatko trebao ostati staložen, jer «nikoga još ne zatvaraju zbog mišljenja», a «značaj Praške jeseni mogao bi u konačnici biti veći od značaja Praškog proljeća». No na kraju je Kundera napustio svoje refromističke snove i odselio se u Francusku godine 1975. Francuski je građanin od 1981.


Romani i pripovijetke

Šala (Žert) (1967)
Smiješne ljubavi (Směšné lásky) (1968)
Život je drugdje (Život je jinde) (1969)
Oproštajni valcer (Valčík na rozloučenou) (1976)
Knjiga smijeha i zaborava (Kniha smíchu a zapomnění) (1979)
Nepodnošljiva lakoća postojanja (Nesnesitelná lehkost bytí) (1984)
Besmrtnost (Nesmrtelnost) (1990)
Polaganost (La Lenteur) (1993)
Identitet (L'Identité) (1998)
Neznanje (L'Ignorance) (2000)

Eseji

Umjetnost romana (L'art du Roman) (1985)
Iznevjerene oporuke (Les testaments trahis) (1992)
Zavjesa (Le Rideau) (2005)

Drama

Jacques i njegov gospodar (Jakub a jeho pán) (1975)



Meni su najdraži romani Oproštajni valcer i Nepodnošljiva lakoća postojanja.
A vama?

Njegovo najsavršenije djelo, mali roman "Oproštajni valcer" posjeduje čistoću dragulja i savršenstvo zapleta ne jedne Agate Kristi nego Davida Lyncha osobno. U ustajaloj, pospanoj atmosferi provincijske banje za nerotkinje odigrava se komplicirana ljubavna priča s brojnim okrajcima koji se ukrštaju i prepliću medju sobom. Započeta olako i nekako usput, priča prerasta u dramu i dovodi do ubojstva.Savršeni zločin, izveden bez razloga, nikad otkriven.


"Imati dete znači izraziti apsolutnu saglasnost s čovekom kakav jeste. Imati dete znači isto što i reći: rodio sam se, video sam život i ustanovio sam da je tako lep da vredi da bude ponovljen.
- A vi nalazite da život nije lep? upitao je Bertlef.
Jakub je nastojao da se izražava precizno pa je oprezno odgovorio: - Znam samo to da nikad ne bih mogao s punim uverenjem reći; čovek je divno stvorenje, želeo bih da stvorim još jednog.
- To je zato što si upoznao život samo s jedne, i to najgore strane - rekao je doktor Škreta. Nikad nisi znao da živiš. Uvek si verovao da je tvoja dužnost da budeš, kako se kaže, na licu mesta. U središtu događaja. A kakvi su to bili događaji? Politika. A politika je ono najmanje vredno i najmanje važno u životu. Politika je prljava pena na reci čiji se pravi život odvija negde u dubinama. Ginekologija je nauka kojom se ljudi bave već hiljadama godina. To je pouzdana i solidna istorija. Njoj je potpuno svejedno koja je vlada trenutno na vlasti. Ja, kad navučem gumenu rukavicu da pregledam pacijentkinju, mnogo sam bliže središtu života nego ti koji si zamalo ostao bez glave radeći za dobrobit ljudi."

Nisam ga čitala ali čini se kao zanimljiv pisac.

kundera mi je jedan od omiljenih pisaca..
čitala sam šalu, smiješne ljubavi, oproštajni valcer, knjigu smijeha i zaborava, nepodnošljivu lakoću postojanja, besmrtnost i identitet. smatram da su mu ranija djela puno bolja od novijih, kao da se vremenom nekako potrošio.

Odlaskom u Francusku i pisanjem na francuskom jeziku izgubio se njegov literarni identitet. Nažalost, to je sudbina pisca - vezani smo za rodno tle, njegovu problematiku i jezik.

Kundera je za mene još uvijek zagonetka. Pročitala sam četiri njegove knjige i mišljenja i dojmovi idu iz krajnosti u krajnost. Najviše mi se svidjela "Šala", a ni "Oproštajni valcer" nije bio loš. S druge strane, "Nepodnošljiva lakoća postojanja" uopće mi se nije svidjela, a ni "Smiješne ljubavi" nisu puno bolje. (Možda je stvar u tome što sam ih čitala s 15-16 godina.) Sve je to čitljivo, ali ono što sam primijetila za sve četiri knjige je to da mi ne ostaju dugo u sjećanju. Trenutno se ne mogu uopće sjetiti što se događa u kojoj knjizi, možda samo u fragmentima... Vjerojatno ću ga nastaviti čitati jer imam neke njegove knjige u kućnoj biblioteci.

Igrom slučaja sam za fakultet trebala pročitati neke dijelove i iz njegove knjige "Umjetnost romana" i to mi se jako svidjelo. Da sam imala više vremena, pročitala bih sve eseje, ali nisam... Jako zanimljiva knjiga, i ne bih ju preporučila samo struci, nego i onima koji inače vole književnost i teoriju, jer je pisana razumljivim jezikom i dosta ju je lako shvatiti. Govori i o svojim knjigama pa bi bilo lijepo nakon što se pročitaju sve njegove knjige, pročitati "Umjetnost romana" kako bi se dobilo na zaokruženosti i saznalo "što je pisac htio reći".

***

Ovo mi je jedan od najdražih citata:
"- U ovoj zemlji ljudi ne cijene jutro. Bude se na silu uz pomoć budilnika koji im razbiju san kao oštricom sjekire i od tog trenutka znaju samo za žurbu. Recite mi kakav može biti dan koji počinje takvim aktom nasilja? U šta se pretvaraju ljudi koji uz pomoć budilnika dobijaju svakog jutra po jedan mali elektrošok? Oni se na taj način iz dana u dan privikavaju na nasilje, a odvikavaju od zadovoljstva. Vjerujte mi, karakter ljudi uslovljavaju njihova jutra."