Filmski intervjui

Tom Cruise

"Veoma je vesel što je s Katie Holmes"



Meg Ryan

-Rekli ste jednom da vam gluma nije "jača" strana

Meg: Jesam li?



Twilight



Drew Barrymore

Ples na stolu (stišati zvučniku)



Brad Pitt

Treba razgovarati o filmu s njim, a ona ga ispitjue dali je sretan u braku....




Ako znate za još neki stavite ga....

Slavna je glumica htjela surađivati s Željkom Mitrovićem, no on ju je odbio jer 'je prepuna je predrasuda o Srbima i stalno nas predstavlja kao loše momke'

Željko Mitrović, vlasnik kompanije Pink films international (PFI) odbio je ponudu Angeline Jolie da sudjeluje u njezinom novom filmskom projektu koji bi se trebao snimati na području Srbije te Bosne i Hercegovine, piše srpski portal Blic.rs.


Naime, Mitrović smatra kako je Jolie prepuna predrasuda o Srbima.

- Imao sam velike simpatije prema njoj i poštovao njezin lik i djelo, no prepuna je predrasuda o Srbima. Suradnja s njom bi otvorila vrata velikog filmskog biznisa, no ne želim biti dio nečega što Srbe po tko zna koji put predstavlja kao loše momke - objasnio je Mitrović.


Nakon što su se čelnici PFI sastali s četvoricom producenata Angeline Jolie te nakon toga upoznali Mitrovića sa scenarijem, on ga je glatko odbio.

- Kako je radnja filma smještena na prostore bivše Jugoslavije i nekada ratom zahvaćena područja, i kako je srpski narod stavljen u negativnu konotaciju, Mitrović je odbio da na bilo koji način sudjelovati u snimanju ovog filmskog projekta - stoji u priopćenju PFI-a.

jutarnji.hr

klik na video: http://videoteka.novatv.hr/multimedia/zeljko-mitrovic-ne-zeli-suradzivati-s-angelinom-jolie.html

Cameron Diaz: Izgubila sam nevinost zato "da se to obavi"

Glumica je u intervjuu za Playboy otkrila neke zanimljivosti iz svog intimnog života

U intervjuu za srpanjski Playboy glumica je izjavila kako joj je bilo drago nakon što je izgubila nevinost jer ju je to iskustvo pripremilo za vezu s njenim prvim dečkom Carlosom De La Torreom.


"Već sam se poseksala. Imala sam i dosta spojeva koji nisu išli 'do kraja' ali su bili zabavni. Prvi seks nije bio loš, i to je napravilo razliku. Nakon toga sam se osjećala kao da su mi sva vrata otvorena."

Ne znači da sam lezbijka ako vodim ljubav sa ženom

Glumica je izjavila i kako je žene mogu privući jednako kao i muškarci - "Seksualnost i ljubav su dvije različite stvari. Žena me može privući seksualno, ali to ne znači da bih željela biti zaljubljena u ženu. Ako želim voditi ljubav sa ženom, to ne znači da sam lezbijka. Često postavljamo takva ograničenja i definicije, no takve stvari je teško odrediti".

Ne izlazim samo s totalnim 'douchebagovima', svi ostali dobit će priliku

Cameron je opovrgla šuškanja o tajnoj vezi s igračem Yankeeja, Alexom Rodriguezom - "U vezama sam od 16. godine, ali u zadnje tri godine odlučila sam da neću biti u vezi tako dugo dok ću tako htjeti." - dodavši da će ipak svakome pružiti priliku - "Nikad ne odbijam muškarca koji je voljan pozvati me na izlazak, osim ako je baš totalni 'douchebag' "

G.N./MojTV

Jackman: Interview sa Wolverineom
"Potpuno sam predan svojoj ženi i djeci i nikad mi nije palo na pamet da svoju karijeru stavim ispred njih. Vjerujem da ukoliko naporno radite i držite se zacrtanih ciljeva, dogodit će vam se dobre stvari u životu. A za mene je sve ispalo vrlo dobro."

NEW YORK – Hugh Jackman prema mnogima je jedan od najšarmantnijih, najzgodnijih i najtalentiranijih glumaca na planeti. Kada uđe u sobu, njegova prisutnost potpuno je razoružavajuća - široki osmjeh i njegov blagi pogled naprosto rastapa svaki otpor. “Seksi” jednostavno nije pravi opis iskustva upoznavanja 187 cm visokog, dobroćudnog i nevjerovatno pristojnog Jackmana. Čovjek naprosto nema mana – iako će neke djevojke tužno uzdahnuti nad činjenicom da je već 12 godina u sretnom braku s Australskom glumicom (i kolegicom) Deborah Lee Furness. Pa, kako mu je to uspjelo znajući da se gotovo sve žene na svijetu naprosto tope pred njegovim pogledom?

“Doista se trudim ne privlačiti previše pozornosti na sebe”, kaže Jackman. “Potpuno sam predan svojoj ženi i djeci i nikad mi nije palo na pamet da svoju karijeru stavim ispred njih. Vjerujem da ukoliko naporno radite i držite se zacrtanih ciljeva, dogodit će vam se dobre stvari u životu. A za mene je sve ispalo vrlo dobro.”

Dodao je: “Primjerice, samo pogledajte kako sam upoznao Deborah Lee. Bilo je naprosto prekrasno iskustvo upoznati ženu svojih snova za vrijeme snimanja (australske) hit serije i vidjeti kako se moj život odvija u pravom smjeru. Bilo je to najljepše razdoblje naših života i taj osjećaj ostao je sa nama do dan danas. Vrlo smo sretni što imamo dobar zajednički život i taj osjećaj bliskosti. Ja sam vrlo sretan čovjek!”

Još jedna dobra stvar koja se dogodila Jackmanu je to što je bio domaćin ovogodišnje dodjele nagrade Oscar. Dokazao je da može biti elegantan voditelj čak i za tako velike ceremonije, a uvodna pjesma i ples koji je izveo vratio je malo sjaja tom spektaklu.

Iako njegov hit film “Australija” nije ostvario očekivane rezultate, Jackman je bez ikakve dvojbe bio uvjeren u uspjeh svojeg hita “X-Men Origins: Wolverine”, koji je u svjetska kina stigao 2009. To ne samo da je četvrti dio svjetski popularne franšize o superherojima čudesnih moći koji je poseban fokus stavio na Wolverineov životinjski šarm, već je isto tako Jackmana pretvorio u jednog od vodećih glumaca Hollywooda.

Njegovi prethodni filmovi “The Fountain” i Nolanov “The Prestige” možda su Jackmanu priskrbili brojne pozitivne kritike i priznanja struke i ostalih kolega, no nisu ostvarili pretjeran financijski uspjeh na kino blagajnama. No sada kada je Wolverine dobio vlastitu platformu koja je neovisna od ostalih X-heroja, te istovremeno dobio dostojnog protivnika u Sabretoothu kojeg glumi Live Schreiber, Jackman je konačno stekao status mega-zvijezde kojeg sasvim sigurno zaslužuje.

U intervjuu koji slijedi, četrdesetogodišnji šarmer Hugh Jackman otkrio nam je detalje o braku, djeci i kako se nosi sa statusom seks simbola. Jackman uglavnom živi u Australiji sa svojom ženom, Deborah Lee, i njihovo dvoje posvojene djece, Oscarom (8) i Avom (3). Odlučili su posvojiti djecu nakon što je Deborah Lee imala dva spontana pobačaja. Hugh je također progovorio o Wolverineu, te zašto je odlučio postati producent filma i na koji je način želio dodatno pojačati životnu dramu lika kojeg je utjelovio.


INTERVJU (Razgovarao: Jan Janssen)

P: Što je to s Wolverineom? Da li je on opakiji i još više seksi sada kada je sam?

JACKMAN: (Smijeh) Pa, trudili smo se da ga malo ožilavimo. Mislim da je u prva tri X-Men filma postao malo premekan. Smatrao sam da smo se previše odmaknuli od same biti onoga što Wolverine zapravo jest: opaki tip koji želi živjeti samotnjačkim životom.

P: Da li vas je nezadovoljstvo sa likom Wolverinea kojeg smo gledali u prva tri nastavka natjeralo da postanete producent četvrtog nastavka franšize?

JACKMAN: Želio sam na sebe preuzeti odgovornost za tog lika. Želio sam biti dio tog filma koliko god je to bilo moguće. To je film kojeg sam u svojoj glavi vidio puno prije nego što smo ga počeli snimati. Wolverine je film koji govori o porijeklu zvjeri koja ima problema sa kontroliranjem svog bijesa, a tu su dakako i njegovi kolege mutanti, uključujući Sabretootha (kojeg glumi Live Schreiber), Deadpool (Ryan Reynolds) i Gambit (Taylor Kitsch).

P: Što je vama kao glumcu toliko zanimljivo kod Wolverinea?

JACKMAN: Taj me lik uvijek na neki način podsjećao na Prljavog Harryja ili Hana Soloa. On je u biti dobar tip, ali nije pretjerano ljubazan. Ima puno mana i mislim da je upravo to ono što je ljudima privlačno kod njega i cijelog X-Men serijala. On se konstantno bori sa samim sobom i onim što zapravo želi. On je jedan od prvih velikih anti-heroja u stripovima.

P: Kako je bilo snimati “Wolverinea” sa redateljem Gavinom Hoodom ali bez svih drugih glumaca i likova iz prethodnih X-Men filmova?

JACKMAN: Bilo je manje ljubljenja! (Smijeh). Bilo je fantastično. Gavin Hood je sjajan redatelj. On je vrlo snažna ličnost i jako dobro razumije životni put i srca glavnih likova. Ti su filmovi vrlo vezani za same likove i priču koja je izgrađena oko njih. Sve druge stvari poput njihovih supermoći i ostalih stvari – sve je to lijepo i sjajno, ali to jednostavno nije bit filma. To su tema i njezini likovi i njihova borba. Doduše, nedostajala mi je Halle Berry! (smijeh).

Q: Održavali ste iznimno impresivnu mišićavu liniju za sve X-Men filmove i za “Australiju”. Kakav je vaš režim treninga i tjelovježbe?

JACKMAN: Zapravo, imam naviku vježbati oko 45 minuta svako jutro u zoru i tako je već godinama. Kad ujutro idem u teretanu, to je podjednako važno kako za psihičko stanje mog uma tako i za fizičko stanje mog tijela. Što se hrane tiče, držao sam se striktne proteinske dijete. Kad sam se spremao za ulogu u “Australiji” otkrio sam da su se na isti način hranili i stočari (koji čuvaju i tjeraju stoku). Kada su bili tako daleko od kuće, nisu niti puno jeli. Bili su mršavi, no unatoč tomu bili su vrlo snažni i mišićavi. Kada se probudite, da biste normalno funkcionirali morate imati barem nešto hrane u želucu, obično ono što ostane od večere.

P: Imate li osobnog trenera za održavanje kondicije?

JACKMAN: Da. Mike i ja smo prijatelji još otkad sam imao 18 godina. On je zapravo fantastičan trener. To je vjerovatno čovjek koji ima najveći natjecateljski duh na svijetu. Npr. rekao bi “Utrkujmo se do onih vrata.” Često bi me provocirao sa izjavama poput “Ovo je jadno. Lupit ću te.” i sličnim tinejdžerskim glupostima. Eto, u to se pretvaramo kad zajedno treniramo.

P: Magazin “People” proglasio vas je najseksi muškarcem na svijetu i vrlo često se spominje i hvali vaš atraktivan izgled. Jeste li možda kao mladić bili jedan od onih koji su uvijek mogli imati svaku djevojku koju su poželjeli?

JACKMAN: (Smijeh) Nikada nisam bio ženskaroš u smislu da sam trčao za ženama i bio poput Don Juana ili nešto slično. Bio sam prilično sramežljiv i bilo mi je neugodno ako bi cure na zabavama obraćale pozornost na mene. Trebalo mi je dosta vremena da skupim dovoljno samopouzdanja kako bih pozvao curu van. Jedna od prednosti studiranja glume je to što možete provesti dosta vremena sa prekrasnim ženama – uostalom to je jedan od razloga zbog kojih puno muškaraca obožava studirati glumu. Jednostavno morate vidjeti te djevojke koje se prijavljuju na studij glume da biste znali o čemu govorim! Tako da mogu reći da mi je bilo prilično lijepo dok sam studirao na Perthu.

P: Svima je poznato kako ste se s vašom suprugom Deborah Lee upoznali kada je već bila velika zvijezda, a vi ste dobili ulogu i počeli ste raditi zajedno (1995) u Australskoj TV seriji “Corelli.”

JACKMAN: Upoznali smo se u autu koji nas je tog dana vozio na set. Živjeli smo dosta blizu pa je ona već bila zauzela suvozačevo sjedalo, imala je sunčane naočale i izgledala je vrlo, vrlo dobro kada su sa autom došli do mojeg stana kako bi me pokupili. U jednom trenutku okrenula se, skinula sunčane naočale i rekla mi “Bok, ja sam Deborrah-Lee. Drago mi je.”

Sjećam se da sam mislio kako je to bilo cool. Totalno mi se svidio način na koji je to učinila. Svidjele su mi se te sunčane naočale. Sve to.

P: Dakle, bila je to ljubav na prvi pogled?

JACKMAN: (Smijeh) Istina je da smo jedno drugom bili vrlo privlačni od samog početka i bila je to situacija gdje se to činilo tako smiješnim, pomalo neugodnim i djetinjastim jer je to bio moj prvi veliki glumački angažman, a ja se naravno zaljubim u glavnu glumicu. Totalni klišej. Godinu dana kasnije oženili smo se, a u New York smo preselili kada sam počeo dobivati ponude za posao u SAD-u. Sve je to bila jedna nevjerovatna avantura za nas i našu djecu.

P: Jeste li se promijenili otkad ste postali otac?

JACKMAN: O, da. Očinstvo vas tjera da naučite neke nove stvari o sebi. Mislim da te također tjera da naučiš nešto o svojim roditeljima jer moja žena vrlo često zna reći “oh, zdravo Chris”, tj. ime mog oca, jer ponekad iz mojih usta izađu iste rečenice kao da ih govori moj otac, a zakleo sam se životom da ih nikad neću izgovoriti. To su jako iritantne stvari. Na neki način to je vrlo bizarno.

Da, tjera vas da naučite nove stvari o sebi. Naučite kakav roditelj želite biti i vaš brak nakon toga ide na potpuno novu razinu. Ne samo da se zaljubite u svoju ženu na potpuno drugi način već ste na neki način prisiljeni napraviti nekakvu vlastitu zajedničku filozofiju o roditeljstvu iako ste možda odrasli u dvije potpuno različite sredine, a sada sva iskustva s vašim roditeljima morate spojiti u jednu smislenu cjelinu. Djeca su najiskreniji odraz istine u bilo kojem trenutku.

P: Da li vam to što sada imate vlastitu djecu i to što ste otac i muž omogućava da imate koliko-toliko pristojan obiteljski život koji niste mogli uživati nakon što su se vaši roditelji rastali?

JACKMAN: To je vrlo zadovoljavajuće i utješno što unatoč svemu mogu voditi sretan život. Moj je otac odgojio petoro djece praktički sam i u nekim nam je trenucima bilo vrlo teško. Tata se kući vraćao tek oko 18:30 ili 19 h, tako da se do tad događalo puno stvari. Konstantno sam se svađao sa starijim bratom… Na neki smo se način morali izboriti za sebe. A tata je obično bio rastrgan na sve strane. Često smo znali upasti u nevolju za nešto zbog čega inače ne bismo trebali biti u nevolji. Moj bi me brat tukao, pa bih počeo plakati, a tata bi rekao “Prestanite plakati, obojica. Prestanite plakati.”

P: Osjećate li kakvu ljutnju prema svojoj majci nakon što je napustila obitelj nedugo nakon vašeg rođenja?

JACKMAN: Moja majka se u to vrijeme nije osjećala dobro. Vjerovatno je patila od postporođajne depresije. Mislim da joj nije dijagnosticirana. Nisam siguran. No znam da je prolazila kroz teško razdoblje.

Vjerujem da je mojoj majci, koja je prilično slobodna duha i kreativna osoba odlazak u predgrađe Sidneya gdje je morala biti supruga korporativnog zaposlenika, bilo poput izolacije. Moj je otac bio računovođa u Price Waterhouse i bio je marljivi radnik, pa je jako puno vremena provodio na poslu.

P: Kakva su vaša sjećanja iz djetinjstva pošto ste odrasli pod takvim okolnostima?

JACKMAN: “Sjećam se da sam samo želio biti normalan. Naravno da sam želio da se mama vrati i dugo sam vremena bio uvjeren da će se vratiti. Kad sam imao 12 godina moji roditelji su se pokušali pomiriti no to je bilo kratkog vijeka.” Kad se činilo kao da će se njegovi roditelji pomiriti rekao je “Sjećam se tog osjećaja. U sebi sam govorio ‘Znao sam, znao sam.’, a kad se to ponovno raspalo bio sam vrlo ljut… Razvod tada nije bio nešto uobičajeno i bilo je vrlo neobično da majka napusti svoju djecu, pa sam cijelo vrijeme imao osjećaj neugode. Sjećam se da su ljudi prema meni bili vrlo suosjećajni i mrzio sam to. Nisam želio nikakvu pozornost…”

Naučite ići dalje sa svojim životom. No ono što je poanta je da nikada nisam mislio da me moja majka ne voli i nikada nisam bio ljut na nju. Sada kad sam odrastao čovjek i nakon što sam razgovarao s njom, vidim da tada jednostavno nije postojao drugi način za rješenje njezinog problema. Unatoč svemu, uspjeli smo izgraditi dobar odnos.

P: Da li ti gluma i showbiznis na neki način pomažu da iz sebe izbaciš ljutnju i gnjev koji možda osjećaš?

JACKMAN: Prijatelji mi kažu da sam oduvijek imao prilično vedar pogled na život, iako sam možda imao dobre razloge biti ljut zbog ovih ili onih stvari, kroz godine sam otkrio da čak i uz pomoć trenera glume koji iz vas pokušavaju iščupati one najdublje zakopane emocije, to kod mene jednostavno nije slučaj. Osjećam da imam puno razloga za život i zbog kojih trebam biti sretan.

P: Da li je rad na “Australiji” ostvarenje sna ili ambicije za nekog poput vas tko dolazi iz te zemlje?

JACKMAN: Bilo je to nevjerovatno iskustvo. Također je tu bilo i puno teškog posla. Posebno teško je bilo naučiti jahati konje i izgledati kao da dobro znaš što radiš dok jašeš.

P: Kako ste preživjeli taj dio snimanja?

JACKMAN: (Smijeh) Pa, prvo su morali naći prilično velikog konja za mene kako bih dobro izgledao. U suprotnom slučaju izgledate smiješno, kao da jašete ponija na dječjoj zabavi. Mislim da sam dobio najvećeg konja u povijesti snimanja filmova!

Zapravo, imao sam četiri različita konja za vrijeme snimanja – primjerice jedan od njih je služio mi je praktički samo za sjedenje u sedlu i čini mi se da je cijelo vrijeme bio kao drogiran. Mislim, meni je izgledao kao da je drogiran i da ga nije briga za ništa. Morao je biti vrlo miran i tih kako bih mogao ispričati svoj dijalog dok jašem. Većina konja to mrzi, ali ovaj … njemu ništa živo nije smetalo.

iZVOR: HBO.HR

Tatum – Intervju sa zvijezdom Kobrinog uzleta
Zvijezda kino hita G.I.Joe: Kobrin uzlet otkrit će nam zanimljive detalje o sebi, što je njegova strast i kakav je osjećaj glumiti filmskog heroja.

P: Jeste li bili upoznati s likovima iz filma još od djetinjstva?

Channing: Jesam. Jedino što mislim da to u Europi nije bila tako velika stvar kao kod nas. Ili su to zvali Action then.

P: Zvalo se Action Man.

Channing: Ali bilo je to nešto veliko. Gledao sam ih svakodnevno kao klinac i bila je to prava stvar. Obožavao sam Thunder Cats i G.I. Joeove. Bili su mi omiljeni (pjeva). Da, znam sve pjesme iz njih. Ali da, ja sam geek.

P: Čuli smo da ste morali doći u formu za ulogu. Možete li nam malo više reći o tome što ste morali raditi, što vam je bilo bolno?

Channing: Između mene i Marlona (Wayansa) postojalo je nekakvo nadmetanje. Primjerice ja sam se ekipi priključio dosta kasnije, a on je već tada trenirao šest tjedana pa smo se odlučili međusobno natjecati i mislim da me pobijedio. Primjerice, zajedno smo radili sklekove. Ne znam, meni je to bilo jako zabavno.

P: Trenutno glumite dobrog momka u G.I.Joe, no s druge strane glumit ćete i u Gangsterima. Od zgodnog manekena/tipa/geeka postat ćete veliki kriminalac.

Channing: Ne znam… Mislim, imam prilično malu ulogu u Gangsterima. To je velika uloga u Američkoj povijesti i Pretty Boy Floyd je veliko ime, ali ja imam prilično malenu ulogu u tom filmu. No bila mi je čast raditi sa Christianom Baleom i Michaelom Mannom, koje sam na velikom ekranu gledao puno prije nego što sam uopće znao što je to gluma. Ali, znate, ja se nikada nisam osjećao kao da sam model.

Vjerujte, ponekad se osjećam kao da sam … ne znam, dobio na lutriji. Netko me primjetio na ulici, zainteresirao sam se za posao i odlučio prihvatiti izazov zahvaljujući kojem sam obišao cijeli svijet, a završio sam ovdje, u New Yorku gdje sam pokušao dobiti ulogu u nekakvoj reklami. I uspio sam. To me je uvuklo u svijet glume i sada sam toliko opsjednut sa tim da je to pomalo smiješno.

Znate, mislim da sam konačno pronašao svoj poziv i ja doista trenutno ne radim ništa drugo osim toga. Ja doslovno samo čitam i gledam filmove. To je sjajno. I to je doista sve što želim raditi. Osjećam se kao da sam vjerovatno najsretniji dječak na svijetu.

P: Možete li malo elaborirati koliko je zabavno biti pozitivac ili negativac u ovakvom tipu filma?

Channing: Da, ali mislim da i Duke ima svoju “mračnu” stranu. Nadam se da ćemo je vidjeti u drugom filmu. No to je doista zanimljivo u ovom tipu filmova, jer postoji jedna jednostavna formula: u ovakvim filmovima imamo stvarno loše ljude, imamo negativce i jednostavno zle dečke. A tu su i oni jako dobri. A meni se sviđa kad se sve to uspije malo izmješati. Ja mislim da je to zabavno. Zabavno je ponekad glumiti ultimativno dobrog tipa… Meni je to bilo jako lijepo iskustvo. Zapravo, sve se svodi na to da trčkarate cijeli dan uokolo, spašavate dan i da dobijete batine od prekrasnih djevojaka.

P: Kakav stil vam se najviše sviđa?

Channing: Zapravo, volim tridesete. Znate, one tridesete sa trodjelnim odijelima, takvo što. Sviđaju mi se male frizurice, poput one kakvu ima Dylan iz Beverly Hills 90210. Ali ne znam baš, ima dosta posla oko svega toga. Puno posla. Ja se doslovno jedva izvaljam iz kreveta, nekako obučem traperice i majicu koji su na podu.

P: Imate li stilista?

Channing: Nemam. Doduše, dobio sam ga zbog G.I. Joe filma.

P: Dakle, mislite da žene imaju teži život od muškaraca?

Channing: Apsolutno. Ali, to je po dizajnu. Same su si krive za to.

P: O, to nije istina.

Channing: Ne znam baš.

Channing: Jenna… Jenna (Dewan – supruga) se jedva ustaje iz kreveta. Znate, ona se jedva ustaje iz kreveta i kad na sebe obuče donji dio moje trenirke koja je usput rečeno, ogromna, a gore stavi neku jednostavnu majicu, sviđa mi se više nego kad se skroz sredi i nosi haljine koje vrijede po nekoliko tisuća dolara. Mislim, tada mi je naprosto prekrasna. Ponekad je želim strpati u malu plastičnu kutijicu i postaviti ju na policu, jer jednostavno izgleda poput male lutkice.

P: U kojim ste scenama za vrijeme snimanja najviše uživali?

Channing: Vjerovatno u onoj s Marlonom. Mrzio sam ona akceleracijska odijela u kojima smo morali biti po cijeli dan, ali to mi je vjerovatno i najdraža scena. Bila je to ona scena u kojoj smo trebali odskočiti. Morali smo odskočili dva puta i završiti na istom autu. Napravili smo tu scenu puno puta i bila je vrlo ozbiljna, ali u jednom trenutku smo se usred nje počeli smijati kao ludi i uživali smo u tome, a radi se o stvarno intenzivnom dijelu filma koji je naprosto tražio malo smijeha. Ima još jedna scena gdje trčim nizbrdo i moram napraviti veliki kolut, pa mi je i to na neki način bilo zabavno.

Izvor: hbo.hr

Saldana: Intervju sa zgodnom glumicom

Činilo se da se 32 godišnjakinja Zoe Saldana iznenada pojavila među najvećim filmskim zvijezdama, ali djevojka egzotičnog izgleda iz New Jerseya, koja je nedavno glumila u filmskim hitovima Avatar i Zvjezdane staze, također je glumila i u Piratima s Kariba: Prokletstvo Crnog bisera, ‘Center Stage’ i u nekoliko tv serija poput Zakona i reda. Možda će se neki sjetiti njezine vruće scene s Orlandom Bloomom u ‘Havenu’ prije nekoliko godina.

Na razgovor sa nama u Los Angelesu došla je u crnim hlačama i majici. Njezina tanka, duga crna kosa bila je svezana u rep, a izgledala je kao da je visoka 2 metra. Nekoliko je godina plesala balet što objašnjava njezinu savršenu liniju. Ona se pojavljuje na naslovnicama mnogih magazina za muškarce poput Maxima.

Poput tipične newyorčanke ona je iskrena, stvari opisuje točno onakvima kakve jesu i ne boji se biti politički nekorektna. Njezinu unikatnu pojavu i porijeklo koje je pomalo teško determinirati može zahvaliti kombinaciji njezine portorikanske majke i oca Dominikanca. Zapravo, često ju se zamjenjuje sa Thandie Newton – čak je i njezina majka napravila tu pogrešku kada je promatrala jedan od njezinih nastupa.

P. Kako ste se počeli baviti glumom? Imate li manekensku prošlost?

Ne! Za Boga miloga, ne, da bar! (smije se). Bavila sam se klasičnim plesom jedanaest godina. Išla sam u učenički dom na Karibima iako sam rođena u New Yorku. Kad sam donijela odluku da se vratim u Sjedinjene Države, završavala sam srednju školu i više se nisam željela baviti plesom. Majka mi je dala godinu dana pauze, ali ja sam uzela dvije. Tada sam joj rekla da imam plan. Pitala sam ju što misli o tome da postanem glumica? Ona se složila i onda sam krenula s audicijama, snimanjem reklama i malih uloga.

P. Jeste li otkriveni? Kako ste došli od tamo do ovdje gdje ste sada?

Glumila sam u predstavi. Znate, na dobrom ste putu kada kažete “otkriveni”. Nije da sam šetala ulicom pa da me netko primjetio. Naradila sam se za to. Moju predstavu je gledao neki menadžer i odlučili su me uzeti. Najednom sam s reklama za Burger King i kampanja za Coca Colu prešla na Zakon i red, svaki glumac iz New Yorka odradi svoje u Zakonu i redu. Nakon toga glumila sam u filmu ‘Center Stage’. Da nisam imala više godina iskustva s baletom, ulogu vjerovatno nikad ne bih ni dobila, pa je to zapravo bila odskočna daska zahvaljujući kojoj sam dobila agenta, a dalje već znate, glumila sam Uhuru u Star Treku, a sada sam tu. Nekada ni sama ne znam kako mi je to uspjelo (smije se).


P. Imali ste neke legendarne uloge – Uhuru u Zvjezdanim stazama i Neytiri u Avataru. Što vaša obitelj misli o tome?

Pa, moja mama je Trekkie (smije se). Ali zapravo moja prabaka je bila pravi pravcati Trekkie. Mislim da sam o toj seriji znala više toga na španjolskom jeziku.

Kad sam živjela na Karibima, to se zvalo nekako drugačije; otprilike nešto kao ‘Vijae a las Estrellas’. Ponekad kad su je titlovali znala je biti puno dramatičnija. Ali moja mama je veliki Trekkie i bila je jako sretna što sam glumila Uhuru.

P. Glumili ste s nekima od najzgodnijih glumaca – Chrisom Pineom, Samom Worthingtonom, Jefferyjem Deanom Morganom… što možete reći o njima?

Pa, Chris me daleko najviše od svih fascinirao u smislu povjerenja i kako jednostavno može skakati s jedne stvari na posve drugu. On je vrlo intenzivan glumac. A ja volim intenzitet u glumcima kad radim s njima. Na neki način vas tako potiču da date još više od sebe. Dobra je stvar kad radite s glumcima koji vas tjeraju da pratite njihov tempo. Znate, to je doista sjajno. A te njegove plave oči, za Boga miloga…Isuse! Kemija je definitivno bila tu!

Sam Worthington je mala petarda (smijeh). Doista smo bili bačeni u vatru kad je u pitanju Avatar. Ja nisam jednostavna osoba, pa stoga iz nekog razloga volim raditi s ljudima koji slično razmišljaju, a Sam je isti poput mene. Kad nešto ne bismo uspjeli, razbijali bismo stvari i psovali na setu. Na setu smo imali vreću za udaranje i mlatili smo ju (smijeh)!

I Jeffrey je sjajan (smijeh).

P. Kakva vam je bila ljubavna scena s Jeffreyem u Gubitnicima?

Pomoglo je to što je Jeffrey bio veliki džentlmen i pun poštovanja, jer vjerujte mi kao ženi, pokušajte to napraviti sa nekim mangupom. Prošla sam to i nije mi to bio dobar dan na poslu. Jedini ste goli i trebate glumiti kao da niste svjesni te činjenice. A onda, uza sve to još trebate i odglumiti orgazam (smijeh). Dakle, kada radite sa dobrim redateljem i dobrim glumcem, sve se to čini kao jedan običan dan na poslu, pa su ljubavne scene iste poput snimanja neke scene borbe. Jednostavno su super.

P. Glumili ste u Zvjezdanim stazama i Avataru koji su oba filmovi znanstveno fantastičnog žanra koji na neki način pripada geekovima – kako vi gledate na to iz ženske perspektive?

Kada su dobro napravljeni, vidim kvalitetu. Priče kao ‘Dina’ ili ‘Osmi putnik’ ili ‘Terminator’ - svi ovi filmovi bili su daleko ispred svog vremena i nudili su ženama značajne uloge koje su zahtjevale više od njihove fizičke prisutnosti i bile su puno relevantnije za priču.

P. A te ženske uloge, poput onih u kojima najčešće glumite, obično nisu “tipične djevojke”.

Ne! One su spasiteljice. One imaju misiju. One će na svijet donijeti dijete koje će osloboditi svijet! To je prilično fascinantno.

P. Volite li gledati takve filmove?

Što se mene tiče, volim da mi film ponudi ili bijeg od stvarnosti ili nešto što je sasvim realno. Nemojte mi davati nešto što je između ta dva svijeta. Tada sve postaje nevjerovatno. Ako idem pogledati ‘Gospodara prstenova’ ili Sigourney Weaver u ‘Osmom putniku 2’, znam što me čeka. Dakle, bolje za filmove da idu ili jako daleko da me stvarno impresioniraju jer su ionako već nerealni ili ako pokušavaju napraviti nešto realno, film mora imati sve prave činjenice. To volim. Volim kad se ne moraš ograničavati zbog onoga što radiš.

P. Čini se da snimate puno vratolomija u svojim filmovima. Vjerovatno ste do sada postali vrlo dobri u tome?

Da! U Gubitnicima i Avataru smo imali istog koordinatora za takve scene. On me trenirao tako da je točno znao što sve moje tijelo može, više od mene same. Doista sam uživala u tome.

P. Smatrate li da ste rođeni u pravo vrijeme? Volite li futuristički element?

Smiješno je što ste me to pitali jer sam jako frustrirana zbog činjenice da sam rođena u vrijeme kada neću uspjeti doživjeti procvat tehnologije u punom smislu te riječi; naprimjer kada ćemo moći sjesti u auto, a on će automatski krenuti. Jednog dana će ljudska bića izgubiti svoj strah od visine i bit ćemo više usklađeni sa njom. Jednog dana ćemo od New Yorka do Floride putovati sa malim auto avionima umjesto automobilima. To bi bilo naprosto nevjerovatno. A tko zna što će se dogoditi za možda stotinu, dvjesto godina od danas, na neki način se zbog toga osjećam da sam dio nečeg starog (smijeh).

P. Izgledate kao osoba koja jako voli nove tehnologije. Koji je vaš omiljeni gadget?

Moram reći da je meni najnevjerovatniji tehnološki izum mobilni telefon. Zahvaljujući njemu možete jednim pozivom saznati da li vam je partner možda nevjeran. Ne postoji taj kutak zemlje gdje se možeš sakriti i reći “O, oprosti, nisam mogao odgovoriti na poziv.” Jednostavno nema šanse. Takva tehnologija je pomalo zastrašujuća. S druge strane, fascinantna je. Da, uništava živote ali ih isto tako i spašava. Možete doći na neko mjesto na vrijeme. Imate priliku razgovarati sa prijateljima s kojima ste se dosad samo dopisivali. Jednostavno uzmete mobitel u ruke i nazovete ih unatoč tomu što se oni nalaze na drugom kraju kugle zemaljske. Mislim da je to nevjerovatno.

P. Kako se osjećate sada kada ste slavni?

Nije to nešto o čemu razmišljam svako jutro kada se ustanem iz kreveta. Samo se nadam da ću moći nastaviti raditi sa vrhunskim redateljima. Činila sam to posljednjih nekoliko godina i mislim da me to razmazilo. Želim tako nastaviti i dalje.
Želim postati podlo hollywoodsko dijete koje radi samo sa nevjerovatnim ljudima od kojih mogu učiti. Što se slave tiče, nadam se da ju uspjevam odvojiti od posla.

P. U svakom filmu u kojem glumite – Zvjezdane staze, Avatar, Gubitnici, vi ste jedina djevojka na setu.

Obožavam to (smijeh)! Iz nekog razloga uvijek nekako završim na ulogama poput takvih. Sviđa mi se to što sam jedina žena.

P. Muške kolege vas ne gnjave zbog činjenice da ste jedina žena? Možda glumite akcijsku heroinu, ali svejedno ste i dalje žena.

Hej, ja sam iz New Yorka, znam ja dobro što je to gnjavaža (smije se) – ja sam polu portorikanka! Ako već pričamo o tome, oni moraju trpjeti mene (smijeh). To me ne smeta. Mene privlače ženske uloge koje su na neki način androgene i mogu biti samoodržive u bilo kojem okruženju. No mislim da sam dokazala da se mogu nositi sa bilo kojom od njih!

P. Hoćete li jednog dana glumiti damu u nevolji?

Pa, nisam ja iz ere pečenja kolačića i potrebe da budem spašena. Odrasla sam u osamdesetima kada su žene počele biti čuvari i vojnici. Trenutno se osjećam dobro držeći pištolj u ruci. Mislim da je to seksi.

P. Niste nosili visoke pete. To vam je vjerovatno olakšalo život?

Da, ali mogla sam to napraviti u mojim crnim Gucci čizmama, mojim Louis Vuittonkama ili balerinkama.

P. Što volite raditi kako biste se opustili?

Ja sam cura koja voli piti pivo i vino, volim se zabavljati sa dečkima. Također redovito vježbam i pazim na svoju liniju.

Intervjuirao: Sian Edwards

Izvor: hbo.hr

Barrymore - Interview
Los Angeles – Romantika je još uvijek neuhvatljiv element u svijetu Drew Barrymore. Usprkos tome što je tri puta bila zaručena i što se dva puta udavala, ona još uvijek nije ni blizu rješenja zagonetke koja je postavljena pred nju.

Možda je baš zbog toga intrigantno djelovala mogućnost da snimi film o održavanju veze na daljinu sa njezinim “malo je - malo nije” dečkom Justinom Longom. Ona na to pitanje neće dati izravan odgovor. Umjesto toga radije će se prisjetiti starih ljubavnih promašaja.

“Mislim da svi moramo proći kroz fazu kada se želimo zabavljati sa nekim napaćenim umjetnikom koji nam djeluje da je više ‘cool’ nešto što smo mi” kaže tridesetpetogodišnja Drew. “Težimo tomu da budemo poput njih i uzbuđeni smo što nas netko upućuje na novu vrstu glazbe ili na novi način života. To bi svi trebali napraviti."

“Mislite da vam ta osoba može pružiti nešto novo i kasnije – bilo da vam je 17, ili u mom slučaju 30-tak – shvatite da sve to možete pružiti sami sebi. Vjerovatno je bolje biti s partnerom koji je više poput najboljeg prijatelja, koji vas uz malo sreće i inspirira, nego s nekim tko vas čini zabrinutim… Ali mene više ne brine to da li ću naći bajkovitu romansu. Sad više nije poanta u iščekivanju nego u razvoju i uživanje u svakom novom danu. Svakog dana osjećam da sam sve bliža istini o tome tko sam ja i što želim biti u životu.”

U filmu “Everybody’s Fine”, Drew glumi ženu koja pati zbog djelomično disfunkcionalne obitelji na čijem je čelu Robert De Niro, a njezinu sestru glumi Kate Beckinsale. Priča filma nosi gotovo neugodnu usporedbu sa glumičinim djetinjstvom i ranom mladošću kroz koje je ona prošla uz odsutnog oca alkoholičara i šizofreničara, a unatoč tome postala je velika filmska zvijezda i producentica.

U remakeu talijanskog filma iz 1990. “Stanno Tutti Bene”, usamljeni udovac Frank Good (Robert De Niro) tužan je kad mu sva njegova djeca otkažu posjete nakon smrti njegove supruge. Nakon toga on kreće na putovanje diljem zemlje s namjerom da posjeti svakog od njih – Kate Beckinsale (Amy), Sama Rockwella (Robert) i Drew Barrymore (Rosie). Frank se želi uvjeriti da svi oni vode sretne živote, ali umjesto toga otkriva da svako od njegove djece krije puno neugodnih istina o svojim životima i ništa nije tako lijepo kako ga je pokojna supruga navela da vjeruje.

U privatnom životu Drew Barrymore čini se da je njena nestalna romansa sa Justinom Longom (Umri muški 4) zauvijek završena. Iako njihov rastanak – pod pretpostavkom da se opet ne pomire – može biti razočarenje za one ljude koji su smatrali da su oni savršen par, Drewino ponašanje je i dalje optimistično dok nastavlja raditi na nekoliko novih projekata kao producentica, paralelno sa svojom glumačkom karijerom. Nedavno se sa bivšim dečkom pojavila u “Going the distance” i u intervjuu koji slijedi Drew je dosta pričala na temu romanse općenito i o svojim životnim planovima.

INTERVJU

P: Drew, što film “Svi smo super” govori o obitelji?

Barrymore: Govori da su obitelji često jako kompleksna i nesretna mjesta zato što je puno loših stvari ispod same površine i nitko se sa tim ne želi baviti. Svi u ovoj obitelji imaju problem ali nitko o tome ne želi razgovarati jer svi pokušavaju stvari prikazati ljepšima nego što to doista jesu.

Ono što je meni fascinantno iz perspektive nekoga tko je odrastao u potpuno disfunkcionalnoj obitelji, je to da je i dalje čudno vidjeti kako djeca odrastaju, a da nikada ne nauče komunicirati jedni s drugima. Pokušavaju stvari prikazati boljima no što jesu i ne pričaju o svojim problemima, a to je stvarno velika greška. Obitelji bi trebale omogućavati komunikaciju, iscjeljenje i diskusiju i to je na neki način poanta ovog filma.

P: Da li je Vama osobno bilo tužno ili zanimljivo glumiti u ovakvom filmu?

Barrymore: Ne, ja sam se odavno pomirila sa mojim stavom o obitelji. To je lijep ideal, ali ja osobno ne vjerujem u ideale. Voljela bih vjerovati u njih i znam nekolicinu divnih obitelji, ali kada je vi sami nikada niste imali, teško je imati vjeru i povjerovati da ćete jednog dana moći stvoriti vlastitu obitelj punu ljubavi, brige, pažnje i iskrenosti. Ovaj film govori da usprkos najboljim namjerama, puno stvari može krenuti po zlu ukoliko se ne komunicira i ako nema otvorenosti i iskrenosti.

P: Što mislite o Vašem liku, Rosie?

Barrymore: Rosie je u situaciji gdje, iako se muči u životu, ona za svog oca želi održati iluziju da joj dobro ide. Zna da je on jako ponosan na nju i želi da on vjeruje da je uspjela stvoriti dobar život za sebe i da su joj se ispunili snovi. Ne može se natjerati da mu prizna da zapravo stvari nisu ispale baš onako kako su trebale biti. Rosie je nekako sputana životom i ne zna kako popraviti stvari i iako bi joj dobro došlo malo ljubavi i pomoći, teško dopire do svoje obitelji.

P: Kakav je vaš san o obitelji?

Barrymore: Nemam ga. Moji prijatelji su moja obitelj. Mislim da je upravo jedan od razloga što nisam udata i što nemam djecu taj što možda ne vjerujem da mogu pronaći sreću i da ne mogu živjeti taj san da imam divnu obitelj, puno ljubavi i brigu o svakome. Možda se duboko u sebi bojim da bi se sve raspalo zato što se to dogodilo mojoj obitelji. Mislim da bi obitelj mogla biti sljedeći veliki korak koji bih voljela napraviti u životu. Ne znam kada ću biti – ako ikada I budem – spremna napraviti takvo nešto.

P: Posljednjih godina govorite da su Vaša prava obitelj zapravo Vaši prijatelji koji rade s Vama u Vašoj vlastitoj produkcijskoj kući “Flower Films” (koja je producirala preko 10 filmova, uključujući i “Charlijeve anđele”, nap.a)?

Barrymore: Da. “Flower Films” je moja obitelj. Svakodnevno radim s tim ljudima i smatram ih svojom pravom obitelji s obzirom da nisam imala pravu obitelj koja će brinuti o meni dok sam odrastala jer moj tata (šizofreničar i alkoholičar, op. a) nikad nije bio tu, a mama je radila svoje stvari.

Tako da mislim da sam našla svoje pleme. Mislim, nisam rodila dijete, ali osjećam da sam dio obitelji koju sam izgradila na svom desetogodišnjem radu.

Čini me iskreno sretnom kada sam sa svojim plemenom. Osjećam toliko puno ljubavi od njih i biti dio njihovih života i imati ih oko sebe je ono što me drži čvrsto na tlu i što mi daje osjećaj pripadnosti u ovom svijetu.

P: Jeste li izvukli pouke iz svih ljubavnih uspona i padova koje ste imali?

Barrymore: Imala sam puno lijepih veza i dobila sam ponešto iz svake od njih. Uvijek želim učiti iz veze s nekim i cijeniti tu bliskost i taj osjećaj putovanja, osjećaj koji imate kada ste stvarno bliski s partnerom. Čak i kada na kraju stvari ne ispadnu kako treba, uvijek toliko toga naučite i možete izvući pouku iz tog iskustva.

P: Naporno ste radili na Vašoj karijeri i Vašoj kompaniji “Flower Films”. Kako procjenjujete Vaš osobni napredak što se usklađivanja posla i ljubavi tiče?

Barrymore: Sve polako dolazi na svoje mjesto. Osjećam da sam sada puno više usklađenija s tim tko sam i što sam pokušavala i sanjala da ću postati kad su u pitanju posao i život i sve ostalo. To je ono što je po meni definicija sreće.

Bila sam opsjednuta sa sretnim završecima i još uvijek volim filmove koji mi daju nadu ili me tjeraju da sanjarim. Ali sve više i više mi se sviđa pečat realnosti koji izgleda trajno i dostupno u mom vlastitom životu.

P: Da li je iz Vaše perspektive lakše biti pragmatičan nego sanjar ili idealist?

Barrymore: Zbog puno razloga je ohrabrujuće s obje noge stajati čvrsto na zemlji nego vjerovati u iluzije ili neke velike, bajkovite koncepte života. Cijelog života učila sam kako bih došla do toga gdje se nalazim danas i da bih mogla shvatiti da svijet nije postelja od snova već mjesto gdje trebate zaraditi svoju sreću.

P: Da li Vas je osnažilo to što ste pokrenuli svoju producentsku kuću prije toliko godina i to što je ona postignula, a i dan danas nastavlja postizati toliki uspjeh?

Barrymore: Jako je uzbudljivo moći pokrenuti nešto, iako kada sam počinjala nisam znala hoću li u tome uspjeti. Ali volim tu vrstu izazova kada vas strah od nepoznatog natjera da svu svoju snagu i energiju fokusirate na to da uspijete.

Kada sam osnovala “Flower Films” bila sam potpuno prestrašena. Ali to je bio moj način da si stvorim posao radije nego da čekam da telefon zazvoni. Željela sam stvarati zanimljive filmove i željela sam redovan posao. Pa kada dobijete drugu šansu ponovo raditi nešto što volite, to je jako velik uspjeh. To se nikako ne može izmjeriti. Ali kada vam netko pruži drugu priliku, to znači da prethodni put niste baš jako zabrljali. Dobivate još jednu priliku. Tako se preživljava u filmskoj industriji.

P: Režirali ste vaš prvi film “Whip it”, koji je izašao 2009. Godine. Je li to bio sljedeći važan korak za Vas?

Barrymore: Režija je bila prvi važan korak koji sam napravila samo kako bih shvatila da sam u potpunosti izvan svog elementa u svakom mogućem smislu. Ne znam hoće li mi se opet pružiti prilika da režiram ali kao što sam rekla, moje životno iskustvo bila je moja edukacija i skupljanje i stavljanje svih mojih iskustava na jednu hrpu.

Sve što sam i vidjela i čula i naučila i osjećala i osobno iskusila i profesionalno i kulturološki – sve je to čekalo da bude iskorišteno za nešto. Prvi film koji sam režirala i u koji sam unijela puno svog iskustva s majkom, ili snimanje dramatične uloge poput one u “Grey gardens” (tv film iz 2009., osvojio je nekoliko nagrada, op.a) – sve to činilo se savršenim da bih u to utkala puno svojih teških iskustava, poput zdravih ispušnih, katarzičnih kanala.

P: Glumite u još jednom filmu, “Going the distance”, koji istražuje što je to što veze čini uspješnima. Jeste li Vi shvatili veze?

Barrymore: Voljela bih kada bih mogla reći da jesam ali zapravo još uvijek nisam. Ono što sam naučila je da parovi ne smiju funkcionirati po unaprijed utvrđenim pravilima i svaki par treba utvrditi što je to što njima odgovara. Toliko toga je neotkriveno i neucrtano. Iako mi se čini da sada o vezama znam manje nego ikad prije, također je lijepo znati da je svaka veza jedinstvena i da svaki par ima tu slobodu da može istražiti kako žele živjeti i što će ih zajedno činiti sretnima.

P: Imali ste teško djetinjstvo. Mislite li da ste uspjeli ta teška vremena ostaviti iza sebe?

Barrymore: Trebalo mi je vremena, ali sam na kraju prešla preko toga i oslobodila sam se tog negativnog, teškog bremena. Učite iz toga što ste zbunjeni i zbrkani ili što ste debelo dijete koje maltretiraju u školi.

Ali sada sam jača i bolja osoba zato što sam prošla kroz taj težak period. I umjesto da pustite da vas to koči u životu, dobijete samopouzdanje zato što znate da ste osoba koja preživljava i zato što uspjevate postići ciljeve unatoč teškim stvarima u vašem životu.

P: Znači, u jednom trenutku ste shvatili kako trebate funkcionirati usprkos tomu što ste imali disfunkcionalnu obitelj i teško djetinjstvo?

Barrymore: Da… bila sam jako mlada kad sam shvatila da mi moj otac jednostavno ne može biti otac. Tako da sam ga morala otpisati kad su u pitanju ljubav i briga koji se očekuju od jednog roditelja. Naučila sam da nije dobro emotivno investirati u ljude koji nisu dostupni i koji vam ništa neće uzvratiti. Naučite se prilagođavati i gurati kroz život, nastavljate dalje.

Nema svrhe biti ogorčen ili nesretan niti puštati da vas prošlost čini tužnima u sadašnjosti. Puno je ljepše nastaviti sa životom i stvoriti nešto od sebe. Sada me više ništa ne koči. Osjećam se jako sretnom što imam ovakav život!

Intervjuirao: Jan Janssen

Izvor: hbo.hr

Adams – Intervju sa ljupkom zvijezdom filma "Julie & Julia"

“Najbolja iskustva u mom životu dogodila su se upravo zato što sam odlučila prepustiti se i prestati brinuti se toliko.”

Los Angeles – Godinama je Amy Adams pokušavala riješiti se imidža slatke djevojke koja se sa smiješkom na licu probija kroz život. Većina njezinih filmskih uloga imaju tendenciju da ju prikazuju kao produhovljenu optimisticu. No tada je njezin za nagradu Oscar nominirani performans u filmu “Doubt” pokazao cijelom Hollywoodu da ona isto tako može glumiti teške i dramatične likove.

Možda je to jedan od razloga zašto mnogi predviđaju da će upravo ona utjeloviti lik Janis Joplin u više puta odgođenom biografskom filmu o teškom i mučnom životu te pjevačice.

“Vjerojatno ostavljam takav dojam da sam većinu vremena sretna i živahna osoba”, priznaje 35-godišnja Amy Adams. “No, ja isto tako mogu šokirati ljude tako što sam buntovna i pomalo divlja kada izađem u grad. Oduvijek sam imala takvu želju, opustiti se i jednostavno uživati, vjerovatno zato što sam puno godina pokušavala držati sve pod kontrolom. Konačno sam naučila da je bolje prepustiti se životu i svim njegovim mogućnostima.”

Film “Julie i Julia” svakako predstavlja jedan od najvećih izazova za Adams. U filmu glumi autoricu iz stvarnog života, blogericu i amatersku kuharicu Julie Powell koja je 2002. odlučila da će pokušati smanjiti monotoniju svog posla (informacijski djelatnik u Lower Manhattan Development Corporation) tako što je odlučila da će pokušati skuhati svaki recept (524 njih) iz legendarne kuharice “Mastering the Art of French Cooking” Julie Child.

To će pokušati učiniti u samo godinu dana, a pritom će pisati blog o svojim iskustvima. Blog, a kasnije i knjiga koja je temeljena na njenim iskustvima pretvorili su Julie u zvijezdu, a film prikazuje njezin život koji je podređen Juliji Child, odnosno vremenu koje je provela u Parizu gdje je razvila vještinu i ljubav prema francuskoj kuhinji. Meryl Streep utjelovila je Juliu Child, a Stanley Tucci nije ništa manje šarmantan kao njezin uglancani muž koji radi za State Department.

Adams je svojim prijašnjim filmova dala svoj slatki i nadasve prirodan performans (nešto poput “Ella Enchanted”), a sasvim se dobro snalazi i u ulogama gdje mora biti besprijekorna i nježna, ali samopouzdana.

Rođena je u Avianu, Italiji (a upravo je to ime odabrala za svoju kćerkicu), gdje je njezin otac bio stacioniran kao časnik Američke vojske. Adams je odgojena u konzervativnoj Mormonskoj obitelji zajedno sa šestero braće i sestara u Coloradu. Kasnije se zainteresirala za ples i kazalište, a radila je pomalo neobične poslove u Gapu i kao konobarica u klubu “Hooters” prije no što ju je otkrio lovac na talente.

Njezina prva ljubav bio glazbeni teatar, a ona je o svojoj Broadwayskoj karijeri sanjala sve dok s 22 godine nije dobila svoju prvu ulogu u filmu “Drop Dead Gorgeus” iz 1999, a nakon toga uslijedila je uloga uz Leonarda DiCaprija u hitu “Catch me if you can” iz 2002. koja ju je proslavila.

Potom je 2005. po prvi put bila nominirana za nagradu Oscar za najbolju sporednu glumicu za svoj rad na niskobudžetnom filmu “Junebug” iz 2005. Njezin najnoviji film je “Leap Year”, romantična komedija u kojoj glumi s Matthewom Goodeom.

Adams je bila u vezi s njenim dečkom glumcem/umjetnikom Darrenom Le Gallom zadnjih devet godina, a par se u 2008. napokon zaručio, nakon čega je Amy u svibnju ove godine rodila kćerkicu Avianu. Amy i Darren tek se moraju vjenčati!

U intervjuu koji slijedi, Amy Adams govori o svojoj evoluciji u puno samouvjereniju osobu i dušu slobodna duha, te kako je s vremenom prihvatila svoj filmski imidž “dobre djevojke” iako ju privlače mračniji materijali.

INTERVJU
Intervjuirao: Jan Janssen

P: Amy, što Vam je bilo najbolje u stvaranju “Julie i Julia”?

ADAMS: To je promijenilo moj stav o kuhanju. Uzela sam tečaj o kuhanju i naučila sve recepte koje moj lik mora kuhati u filmu. Naučila sam raditi bruskete, pekla sam patku, radila sam nizozemski umak i naučila poširati jaja. Također sam naučila kako ispravno rezati meso.

Sada vidim da je kuhanje kreativno zanimanje i nešto vrlo relaksirajuće – jedna prekrasna stvar koju možete raditi na kraju radnog dana – a ne samo teret kao što sam na to gledala dosad.

P: Kakva ste kuharica bila prije no što ste snimili ovaj film?

ADAMS: Smatram da sam bila solidna kuharica. Ne bih rekla da sam dobra kuharica. Mogu napraviti nešto po receptu, no ponekad me moje improviziranje uvali u nevolju. Ja sam kreativna. Samo što ta moja kreativnost ne ispadne uvijek dobra. Volim ljuti umak pa sve što radim najčešće ispadne malo previše ljutkasto. Sklona sam pretjerivanju sa začinima. Svi kažu “Prezačinjena Amy”.

P: Kako je bilo ponovo raditi s Meryl Streep u “Julie i Julia” nakon što ste godinu prije zajedno radile na filmu “Doubt”.

ADAMS: Meryl – što mogu reći o njoj? Bilo mi je jako drago što je željela ponovo raditi sa mnom baš kao što je to željela u filmu “Doubt”. To mi je dalo ogromnu vjeru u samu sebe, da doista nešto vrijedim. Ponekad zapinjem, ali to je samo zbog treme.

P: Pošto ste glumili u filmu, očigledno ste morali znati da zapravo nećete snimati scene s Meryl, no jeste li bili svjesni karakterizacije koju ona stvara?

ADAMS: Pa, to je Meryl i naprosto znate da će to biti fantastično. Kad smo čitali za stolom, rečeno nam je da će to biti samo informativno – tek nekolicina ljudi. No nije bilo tako. Bilo je tu između pedeset i sedamdeset ljudi u prostoriji i potom je ušetala Meryl. Upravo je došla od kostimografa i nosi odjeću Julije Child. Čak i nakon što sam radila sa njom prije i što sam iskusila njezinu briljantnost i radnu etiku, vidjevši koliko je sebe unijela u ulogu Julie Child u tom čitanju, to je bilo nešto što sam stalno imala na umu dok smo radili. Definitivno. Ja sam sjedila odmah do nje. Bila je genijalna.

P: Pošto Julie Powell nije bila slavna, koliko ti je bilo važno dočarati ju vjerno u tvojoj interpretaciji?

ADAMS: Još uvijek nisam upoznala Julie Powell, pa sam se trudila dočarati ju na onaj način kako sam ju doživjela čitajući knjigu, njezin blog i kroz Noru (redateljica) koja je jako puno vremena provela s njom.

P: Čini se da svoju karijeru gradite tako da napravite da dobre djevojke također budu i zanimljive. Kakvi su izazovi stavljeni pred vas kada odlučite glumiti dobru djevojku?

ADAMS: Ne znam da li sam u tome vidjela nekakav poseban izazov… Mislim da je možda izazov u tome da nekoga napravite manje dobrim. Mislim da ju nisam vidjela specifično kao nekakvu dobru djevojku. Vidjela sam ju kao obično ljudsko biće koje ima puno mana i koje je na neki način nestrpljivo, a ponekad i vrlo sebično. No sve te mane imamo i svi mi. Stoga je za mene izazov bio jedino stvoriti ljudska bića na način na koji ih ja vidim, a ne njihove nerealne karikature.

P: Kako je ovaj film promijenio tvoju perspektivu o kuhanju i hrani?

ADAMS: Poprilično. Sada si uzimam puno više vremena i uživam u spremanju i stvaranju izvrsne hrane. Više uživam u cijelom procesu i više ne tretiram kuhanje samo kao nekakav zadatak koji se pošto-poto mora izvršiti.

Počinjem sve više kuhati u tandemu s mojim prijateljima i shvaćam koliko je to zapravo divno. Imali smo kuhinju na setu filma, u studiju i tamo su bili kuhari koji su pripremali svu hranu. Sve je bilo svježe. Nije bilo starih brusketa jer su ih oni radili i stalno su nam donosili svježe, a čim su izgledale kao da nisu takve, odmah bismo dobili nove. Na neki način su nas doista razmazili sa tom nevjerovatnom hranom. Malo više sam naučila o meditacijskom učinku kuhanja, a ne samo o procesu u kojem se pokušava napraviti jelo samo miješanjem sastojaka. Naučila sam doista uživati u procesu kuhanja za svoju obitelj i prijatelje.

P: Jesi li sada bolja kuharica zbog rada na ovom filmu?

ADAMS: Pa, sada sam više inovativna i malo bolja kao kuharica. Pokupila sam toliko puno odličnih savjeta i informacija zbog kojih imam osjećaj da imam svo potrebno znanje kako bih postala dobra kuharica. Isto tako sam postala veći stručnjak u sjeckanju i rezanju mesa. Sad napokon znam sve prave tehnike! Moja kuhinja sada više nije u neredu! (Smijeh)

P: Jeste li prije ove uloge znali za Juliu Child?

ADAMS: Znala sam za nju kao nekakvu ikonu kada se govori o umjetnosti kuhanja, no prije uloge u ovom filmu moj jedini osobni dojam o njoj imala sam zbog poznate parodije Dana Ayckroyda u “Saturday Night Live”. Doista nisam znala puno toga o njenom životu osim toga da je bila poprilično visoka. Za mene je ona uvijek bila osoba koja je veća-od-života i sad mi je jako drago što znam puno više toga o njoj i što znam cijeniti to kakva je neobična žena ona bila!

P: Jeste li dosad imali priliku kuhati prema receptima Julie Child iz njezine kuharice “Mastering the Art of French Cooking”?

ADAMS: Da, to je bio jedan od zadataka koje mi je Nora Ephron dala. Morali smo skuhati neko jelo iz knjige i potom napisati blog o tome.

P: Koje je to jelo bilo?

ADAMS: Bile su to “Brusselske klice sa sirom” i da, ne mogu to čak ni izgovoriti na francuskom bez da zvuči budalasto. No to je bilo prekrasno, one su bile prekrasne. Pisala sam o tome, na moju veliku žalost. No sada imam puno više poštovanja prema piscima. Zavidim im. Ako sam ikad nekome na nečemu zavidjela to je bila visina, a sad je to i pisanje. Doista nije jednostavno sjesti za stol i izraziti se riječima. Priznajem, ja to ne mogu. Moje piskaranje jednostavno nema nikakvog smisla.

P: Vaš drugi novi film “Leap Year” radi se o ženi koja preuzima inicijativu i odluči zaprositi muškarca. Što mislite o takvom konceptu?

ADAMS: To je nešto što sam zapravo imala na umu. Razmišljala sam o tome. Čekala sam šest godina i na kraju sam odustala od toga jer sam znala da je mojem zaručniku vrlo važno da on bude taj koji će me zaprositi. No mislim da ako ste u takvoj vezi gdje je to muškarcu prihvatljivo, ne vidim nikakav problem u tome.

P: Vaš lik Anna u “Leap Year” je poslovna, pragmatična žena i voli imati stvari pod kontrolom. Ipak, ona ima i svoju romantičnu stranu koja izlazi na vidjelo nakon što je upoznala Declana. Jeste li vi imalo poput nje?

ADAMS: Ja sam nešto između – vrlo sam pragmatična, no obožavam da me romantika obori s nogu. Mislim da moja pragmatičnost proizlazi od razočarenja romantikom. Volim govoriti jednu rečenicu koju sam pokupila od brata i koju naprosto obožavam: "Ja nisam pesimist, ja sam razočarani optimist!"

Mislim da u sebi imam oba aspekta tog lika i zato me on privukao jer sam sklona tomu da budem jako pragmatična, no u konačnici puno me više privlače ljudi koji su spontani.

Ali definitivno se mogu poistovjetiti sa načinom na koji je Anna željela voditi svoj život prije no što je upoznala Declana, što je na neki način pomalo smiješno. Zapravo, ne postoji pravi način kako to učiniti. Najbolja iskustva u mom životu dogodila su se upravo zato što sam odlučila prepustiti se i prestati brinuti se toliko. Jedna od stvari koja me privukla u ovoj priči je Annino razmišljanje da ima kontrolu nad svojim životom koju potom izgubi, da bi u konačnici pronašla jedan nevjerovatan život za sebe nakon što se predala svom srcu, a ne njezinim praktičnim instinktima.

P: Na koji ste se način nosili s romansom u svom životu?

ADAMS: Loše! Dok nisam upoznala Darrena! Uvijek sam bila nekakav idealist i potrošila sam puno vremena u svojim dvadesetim tražeći idealnog muškarca. I onda sam ušla u tridesetu i podvrgnula sam se toj nekakvoj velikoj samoprocjeni – načinu na koji pristupam životu, što mislim o samoj sebi i svojoj glumačkoj karijeri.

Tada sam upoznala Darrena i puno se stvari poklopilo. Upoznala sam divnog tipa umjesto kretena koje sam inače upoznavala u svojim dvadesetim i to je bila velika novost za mene zbog koje sam moglapostati više osoba koja sam željela postati. Ne znam zašto se to dogodilo, možda sam jednostavno trebala taj osjećaj sigurnosti koji dolazi kad si s nekim tko te voli i koga možeš voljeti svim srcem. Jedino bih voljela da mi nije trebalo tako puno vremena! (Smijeh)

P: Jeste li sretni zato što vas stalno stavljaju u ulogu dobre djevojke?

ADAMS: (Smijeh) Pa, ne mogu dokučiti zašto! (Pokazuje svoj bristavi osmjeh) No vjerovali ili ne, nisam uvijek u dobrom raspoloženju iako sam po prirodi sretna i optimistična osoba. Rekla bih da je omjer nekih 75% - 25%. Oni koji me jako dobro poznaju nisu iznenađeni kada na vidjelo izađe moja “mračna strana” – kažu “Ups! Evo druge Amy!”. No srećom ne prelazim na “mračnu stranu” tako često.

P: Da li je istina da ste jednom udarili Kirsten Dunst?

ADAMS: Da, iako je to bio samo mali udarac po njezinoj ruci. Radili smo zajedno na “Drop Dead Georgeus” i stalno je ismijavala Minnesotu i ljude odande. Tada sam živjela u Minnesoti već nekoliko godina i u jednom trenutku mi je dozlogrdilo njezino izrugivanje i sarkastični komentari, pa sam sve to shvatila vrlo osobno. Onda sam ju udarila, ali nije to bilo ništa posebno jako. Ja sam previše dobra za takvo što!

P: Kakvi ste bili dok ste odrastali u Coloradu?

ADAMS: Voljela sam biti doma i nisam se baš uklapala u školu… U srednjoj školi, bila sam bolno samosvjesna i ono što sam mislila o samoj sebi bilo je vjerovatno skroz drugačije od onog što su drugi mislili o meni.

No ja sam sebe vidjela kao bolno čudnu, glupastu i – ne znam. Bila sam na neki način čudna. Znate, znala sam puno pjevati po hodniku. Mislim da sam bila glupasta na najbolji mogući način. Npr., voljela sam to, ali nisam zbog toga bila nitko i ništa u srednjoj školi.

P: Ali voljeli ste glumiti u školskim predstavama?

ADAMS: Uvijek sam voljela glumiti. Radila sam u glazbenom kazalištu do svoje 24-te i na taj način zarađivala za život, a uostalom to mi je omogućilo da si platim put za audicije do Los Angelesa i natrag.

P: Kada ste shvatili da ste uspjeli doći do Hollywooda?

ADAMS: Iako je “Catch me if you can” za moju karijeru bio vrlo važan film u smislu da sam postala poznata, za mene kao glumicu “Junebug” je bio pravi proboj. To je također bila godina u mom životu kada sam odlučila da više ne želim biti nesretna zato što sam glumica. Tada sam napunila 30 godina i prolazila sam kroz nekakvu egzistencionalnu krizu – “Što želim? Gluma je moj život. Dakle nastavi s tim i prestani cmizdriti!”

P: Dakle, niste bili sretni sa svojim životom prije toga?

ADAMS: Bila sam previše istrošena zbog frustracija koje dolaze kada pokušavate dobiti dobru ulogu u filmovima, a završite u tv serijama i osjećate nezadovoljstvo zbog svoje karijere, ali i života općenito. Bila sam toliko zabrinuta zbog audicija i pokušala sam se sastajati sa redateljima i pronaći svoj put u poslu u kojem sam prestala uživati.

No nakon što sam glumila u “Junebug”, vratio mi se entuzijazam za glumu i od tog sam trenutka odlučila da ću raditi samo poslove koji me ispunjuju, makar to značilo da ću snimati niskobudžetne filmove koje nitko neće gledati ili da ću predavati glumu za vrijeme dana, a glumiti u kazalištu na večer, bitno je samo da uživam u poslu. Jednostavno sam odlučila prestati definirati svoj uspjeh kao glumice u terminima u kojima društvo definira uspjeh.

P: Promijenili ste prirodnu, narančasto plavu boju svoje kose u crvenu prije otprilike sedam godina i čini se da je to pripomoglo vašoj karijeri. Da li je to točno?

ADAMS: Da. To je doista čudno i možda se čini totalno apsurdnim, ali točno to se dogodilo. Muškarcima to zvuči vrlo čudno ili gotovo nevjerovatno jer oni zapravo gotovo nikad ne mijenjaju boju svoje kose. No kada sam počela bojati svoju kosu u crveno, osjetila sam nekakvu promjenu u reakcijama redatelja i agenata za glumce.

Najednom sam počela dobivati puno više audicija i uloga, pa sam odlučila držati se crvene. Nisam više dobivala toliko pozornosti od muškaraca kao što sam dobivala dok sam bila plavuša, no svakako mi je crvena boja kose pomogla u karijeri! (Smijeh)

P: Glumili ste u “Doubt” uz Meryl Streep i Philipa Seymoura Hoffmanna, filmu koji religiju ne prikazuje u lijepom svjetlu. Kako je na vas utjecalo iskustvo odrastanja u Mormonskoj obitelji?

ADAMS: Odrasla sam kao Mormon i to je imalo veći učinak na moje vrijednosti nego na moja vjerovanja. Kada ste odgojeni u takvom okruženju i naučeni slijediti “zlatna pravila”, to na neki način prenosite i na svoj život kao odrasle osobe.

Iako smo, nakon što su se moji roditelji razveli (Adams je imala 10), bili obvezni napustiti crkvu, zadržala sam u sebi osjećaj ispravnog i pogrešnog. I dalje pokušavam živjeti svoj život prema “zlatnim pravilima”. Bojim se da ću uvijek biti osjetljiva na laganje. Isto tako sam vrlo stroga prema samoj sebi.

Sa sobom u život odrasle osobe prenosite i mnoge druge stvari koje vam je religija usadila. Na primjer, ne možete se loše ponašati bez da zbog toga ne osjećate krivnju – barem ja ne mogu! Čak i kada izađem van sa prijateljima i malo pretjeramo sa zabavom u barovima i klubovima, nakon što se iduće jutro probudim osjećam grižnju savjesti zbog toga što sam se previše zabavljala. No, možda je to dobra stvar i sprečava nas da napravimo neke zbilja glupe stvari u životu.

P: Da li je za vas bio šok to što ste morali napustiti Mormonsku crkvu nakon što su se vaši roditelji razveli?

ADAMS: Da i ne. Kad ste mladi, možda nužno ne razumijete pojam religije. Više ste vezani za smisao zajednice kojeg ona donosi. Ja sam bila jedno od sedmoro djece, odrasla sam sa prirodnim smislom za obitelj i zajednicu. Stoga nakon što smo napustili Crkvu ono što je meni nedostajalo bila je škola nedjeljom, umjetnost i obrtništvo – odnosno stvari koje smo radili zajedno.

Ono što sam ja shvatila puno kasnije je da dječji mozak zapravo ne shvaća i ne mari za religijske koncepte. Izgubite dio svoje neovisnosti kako biste razmišljali o tim principima i pravilima koje religija samo tako stavlja pred vas.

Sjećam se da sam bila vrlo uzrujana jer je moj djed pio kavu (Mormonima je zabranjeno piti kavu, alkohol i pušiti, op.a.). Sjećam se da sam plakala u nedjeljnoj školi i mislila “O moj Bože, djed će ići u pakao zato što je pio kavu!”.

No religija isto tako može biti vrlo pozitivna stvar u ljudskom životima. Ona je svojevrsni sustav potpore, ako je prihvatite

Izvor: hbo.hr

Clint Eastwood - “Svoju sreću dugujem svojoj ženi!”
Beverly Hills, California – Sa veličanstvenom karijerom, bez naznake da će usporiti iako je u 78. godini života, Clint Eastwood sa svakim novim filmom nastavlja legendu.

Njegov posljednji film “Gran Torino” nije samo još jedan izvanredan pokušaj da se istovremeno bude i redatelj i glumac, već je također postigao i ogroman uspjeh na kino blagajnama, zaradivši preko 200 milijuna dolara diljem svijeta. I doista, tijekom posljednjeg desetljeća, ova filmska ikona dokazala je svoje umijeće kao redatelj izuzetno hvaljenih filmova poput “Mistične rijeke” i “Djevojke od millijun dolara”, koji mu je donio drugog Oscara za najboljeg redatelja, prateći uspjeh filma “Nepomirljivi” (1992.). A na posljednjem filmskom festivalu u Cannesu, Clint Eastwood je nagrađen s posebnom Zlatnom palmom za “velikog majstora svog zanata”.

Ali i pored svog uspjeha i nagrada i priznanja, Eastwood kaže da mu ništa nije toliko važno koliko sreća koju je u kasnim godinama života pronašao kraj svoje supruge, bivše novinarke Dine Ruiz, s kojom je 12 godina u braku. Osim što je s njom dobio kćer Morgan (12. god.), koju opisuje kao njegov “ponos i sreću”, Eastwoodov brak sa Ruiz, za razliku od prethodnih veza, uspio mu je donijeti unutrašnji mir.

“Moj rad mi je bio jako važan, ali trebalo mi je jako puno vremena da pronađem pravu životnu partnericu,” priznaje Eastwood. “Jako puno osobnog zadovoljstva donosi mi to što sam osim uspješnog glumca postao i uspješan redatelj. Ali s druge strane, mogao sam imati uspješnije veze sa ženama.”

“Meni je najveća sreća moja žena i mislim da sam tu najuspješniji. Gledajte, sve te Magnum 45 stvari iz prošlosti su sprječavale ljude da uvide da sam romantičan. (smijeh) Meni je pronalazak dobre životne partnerice moje najveće postignuće.”

S tom izjavom, Eastwood sebe definira kao muškarca nasuprot mitskoj figuri koja je postao. Kao dijete koje je odraslo u vrijeme Velike depresije 30-tih godina prošlog stoljeća, Eastwood se razvio u rezerviranog mladog muškarca punog bijesa, koji je volio jazz i Charlieja Parkera. Premlad za II svjetski rat, pripremao se za Korejski rat sve dok avion za obuku nije pao u ocean što ga je prisililo da prepliva gotovo 5 kilometara do obale. Njegovi nadređeni bili su toliko impresionirani sa tim da je 21-godišnji Eastwood automatski postao instruktor plivanja i nikada nije otišao u borbu. Nakon toga, mogao je postati glazbenik, da nije bilo “nedostatka discipline” i da njegov prijatelj, glumac David Janssen, (kasnije glumio u tv seriji “Bjegunac”) nije predložio glumu kao lak način zarade za zgodnog Eastwooda.

Iako mu je tv serija “Rawhide” iz 50-ih pružila dobro uporište u Hollywoodu, njegova neustrašiva ambicija tjerala ga je da snima vesterne sa Sergiom Leoneom. Upravo ovi filmovi donijeli su mu ogroman broj obožavatelja u Europi čak i prije nego što ga je “Prljavi Harry” pretvorio u najveću filmsku zvijezdu 70-tih godina prošlog stoljeća.

Ostalo je, kako se to kaže, povijest, a Clint Eastwood je sa svoja 193 centimetra visine i crtama lica koje izgledaju poput isklesanih, osigurao mjesto u našoj kulturnoj mitologiji. On nije samo pripovjedač sposoban da nam pruži odlične prikaze, već i naša slika o njemu kao glumcu ostaje urezana u naše pamćenje kao slika lakonskog revolveraša koji traži istinu u korumpiranom svemiru.

Njegov novi film “Gran Torino” je 29. film koji je režirao i 24. na kome je ujedno radio kao redatelj i kao glumac. Film je u potpunosti u njegov stilu, i vidimo ga u ulozi osjedjelog i pomalo rasistički nastrojenog ratnog veterana iz Korejskog rata, koji pokušava na pravi put dovesti propalicu, mladog Koreanca koji je pokušao ukrasti njegov voljeni “Gran Torino”, istovremeno se suočavajući sa bandama koje ugrožavaju njegovo, nekada sigurno, susjedstvo. U intervjuu koji slijedi, živa legenda Clint Eastwood daje svoj pogled na izvanrednu karijeru i zanimljiv, gotovo romantičan život.

INTERVJU

P: Clint, izgleda da uživate u zlatnom dobu s obzirom da ste u proteklih desetak godina napravili neke od vaših najboljih filmskih projekata i pronašli odličnu životnu partnericu. Postoji li veza između te dvije stvari?

EASTWOOD: Moguće da postoji. Mislim da sretan dom olakšava sve ostale stvari u životu. Nikad nisam smatrao da je nužno patiti da bi se napravio dobar film, bilo kao glumac ili kao redatelj. Trebalo mi je dosta vremena u životu da bih se osjećao opuštenije i manje napeto. Sam sebi stvaram velik pritisak kako bih postigao neke stvari u životu, i toliko sam se forsirao u tome da nisam bio ni dobar otac niti dobar muž.

Sa Dinom (Ruiz) sam se napokon uspio opustiti i posvetiti se njoj i odgajanju naše kćeri Morgan. Učio sam iz svojih pogrešaka u prošlosti i sada mi je velik izvor zadovoljstva upravo to što sam napokon uspio sve dobro napraviti. Trebalo mi je vremena…

P: Mislite li da niste bili spremni pronaći pravu partnericu sve dok niste postigli sve zacrtane ciljeve kao glumac i kao redatelj?

EASTWOOD: Ne, bio sam spreman, ali zbog hrpe različitih razloga moje prethodne veze jednostavno nisu uspjevale. Kad je moj prvi brak u pitanju, i dalje sam u dobrim odnosima sa bivšom ženom i ja sam bio razlog zbog kojeg ta veza nije uspjela. Ali otad, jednostavno sam nekako čekao na nekog poput Dine i s njom se uklapam nevjerovatno dobro. To je bila nevjerovatno ugodna i sretna promjena za mene.

Ponekad mislim da sam također bio u pravom stanju uma i da sam s vremenom naučio dovoljno o ženama da bih mogao znati kako biti dobar muž i dobar otac. Moj život sa Dinom je točno onakav kako sam prije 20, 30 godina zamišljao da bi trebao biti. Ona je imala tu vrstu neovisnosti i osobnosti koja je bila jako privlačna i osnažujuća. Život je iznenada postao puno lakši.

P: Mislite li da ste naučili neku važnu životnu lekciju o ženama nakon svog ovog vremena?

EASTWOOD: Život nikada ne ide onako kako ste ga planirali. Ima dobrih i loših stvari koje vam se dogode i morate biti spremni prihvatiti ih, izboriti se s njima i nastaviti dalje.

Kad je riječ o ženama, mislim da nitko nikada nije došao do pravog odgovora. Meni je trebalo 40 godina da pronađem idealnu partnericu… Ima toliko nepoznanica o ženama i mislim da je to jedan od razloga što su nam toliko privlačne.

P: Kad su u pitanju vaše prethodne veze, jeste li uspjeli ostati bliski sa tim ženama?

EASTWOOD: Dina je uspjela sve to spojiti. Nije se trudila napraviti nikakve zidove niti održavati distancu. Ona nema tu srdžbu, koju mnoge druge žene imaju, kad su u pitanju bivše veze. Zapravo, ona je postala prijateljica sa mojom prvom ženom i sa nekim mojim bivšim djevojkama, i drago mi je vidjeti ju tako otvorenu i kako se trudi da se svakome pokaže dobrodošlica i poštovanje.

P: Je li teško odgajati malu djevojčicu sa 70 godina?

EASTWOOD: Ne, puno je lakše. Imam više vremena, puno bolje razumijem što znači biti otac, i gledati ju kako raste je jedno od najvećih uživanja u mom žvotu. Ona je jedna nevjerovatna djevojčica, jako bistra i s puno duha. Po prvi put u životu mogu biti točno onakav otac kakav sam želio biti jer zbog mojih ambicija nikada nisam sebi dopustio da provodim toliko vremena sa djecom. To je jedna od stvari zbog kojih osjećam krivnju.

P: Krenuli ste u redateljske vode iako ste mogli imati lagodan život kao glumac nakon uspjeha “Prljavog Harryja”. Što vas je učinilo tako ambicioznim?

EASTWOOD: Na početku karijere su me mnogi ljudi gledali s prijezirom i to je ostavilo traga u meni. Htio sam dokazati da nisu bili u pravu i da su me krivo procijenili. Nisam se htio ograničavati sa određenim tipovima uloga s kojima su me producenti i redatelji željeli ukalupiti. Želio sam pomicati svoje granice. Također sam osjećao da imam dobro razumijevanje elemenata koji čine jedan dobar film i nakon što sam glumio u nekim neuspješnim filmovima, bio sam uvjeren, a možda i dovoljno arogantan da povjerujem da mogu biti redatelj.

Čak i nakon uspjeha “Prljavog Harryja”, nisam želio nastaviti snimati taj tip filmova. Mislio sam da mogu raditi i drugačije stvari i glumiti drugačije likove.

P: Rekli ste da ste u prošlosti imali puno bijesa u sebi koji vas je tjerao da uspijete?

EASTWOOD: Kad sam bio mlad, bio sam pomalo bijesan na cijeli svijet jer sam želio postati jazz glazbenik i to je stavljeno na stranu (kada je otišao u Korejski rat, iako nikad nije sudjelovao u borbama, nap.a.) i onda dugo nisam uspjevao naći dobre uloge sve dok nisam počeo snimati vesterne za Sergia Leonea. Puno je godina prošlo, čak i nakon uspjeha s filmovima o “Prljavom Harryju”, dok se nisam psihički skroz opustio.

Uvijek sam bio pod stresom. Bio sam poprilično napet dok sam se pripremao za uloge iako sam uglavnom glumio likove koji su izvana prilično hladnokrvni i opušteni. Želio sam da gledatelji osjete da se ispod te površine krije napetost. S vremenom sam shvatio da nisam morao sebi otežavati na taj način. Zato se danas osjećam puno slobodnije iz jednostavnog razloga što je sva ta negativna energija iščezla.

P: Da li ste se s godinama emotivno više otvorili i da li mislite da Vam je to pomoglo da uživate u braku s Dinom?

EASTWOOD: To je bio značajan faktor. Kad sam bio dijete često smo se selili i bio sam prilično introvertan i to je sve ostavilo traga u meni. Nikada od toga ne uspijete pobjeći u potpunosti. Tako da me je vjerovatno bilo puno teže upoznati kad sam bio u svojim 30-im i 40-im godinama i tako nešto očigledno utječe i na vaše veze sa ženama.

Također smatram da se više nauči o tome što žene očekuju kad su u pitanju veze i ako razumijete te potrebe, i ujedno ste spremni biti velikodušniji, to poprilično olakšava stvari.

P: Da li je to bio slučaj sa Dinom?

EASTWOOD: Da, ali nešto mi govori da iako mogu dati svakakve moguće psihološke i praktične razloge zašto je baš ovaj brak ispao tako dobro, instinkt mi govori da je to jednostavno zato što je Dina tako izvanredna žena i to sam znao od samog početka.

P: Popričajmo malo o Vašoj karijeri. Kako ste dobili ulogu Prljavog Harryja kad ga je prema prvom planu trebao utjeloviti Frank Sinatra?

EASTWOOD: Pokušali su mnoge ljude pridobiti za tu ulogu. Probali su Franka Sinatru, Roberta Mitchuma i Stevea McQueena. Na kraju su završili sa Frankom Sinatrom. Bio sam u postprodukciji “Play misty for me” (Eastwoodov prvi film za koji je radio režiju, nap.a.) kada su me nazvali i rekli “Da li si još uvijek zainteresiran za ‘Prljavog Harryja’?” Pitao sam “A što se dogodilo sa Frankom Sinatrom?”, a oni su mi odgovorili “Frank ima problem sa rukom i ne može držati pištolj.”

To mi je zvučalo kao jako loš izgovor, ali mi nije bilo važno. Pa sam im rekao “Napravit ću to.” Ali s obzirom da su prvo sa mnom razgovarali, u međuvremenu je bilo jako puno prepravki scenarija i na kraju su uništili osnovnu ideju o tom jednom policajcu koji naganja ubojicu. Zato sam im rekao “Zainteresiran sam samo za originalni scenarij.” A oni su rekli “OK, napravi kako želiš.”

P: Spomenuli ste “Play misty for me”. Zbog čega ste se počeli baviti redateljskim poslom?

EASTWOOD: Tijekom 60-tih godina uvijek sam negdje u svojoj podsvijesti znao da će doći dan kada ću se početi baviti režiranjem filmova. Radio sam na nekim filmovima koji nisu bili tako dobri kakvi su mogli biti – kao npr. “Kelly’s Heroes” – i mislio sam da razumijem kako jedan film treba biti snimljen. Onda sam naletio na priču o toj ženi (Jessica Walter) koja na jedan način tumači vezu, a tu je i taj tip (deejay kojeg glumi Eastwood, nap.a.) koji to ne vidi tako. Mnogi ljudi su imali takvu neku neugodnu vezu, iako ja nikad nisam imao baš TAKO lošu! (smijeh)

Znao sam da ovaj film mogu snimiti sa malim budžetom i da ga mogu pretvoriti u zanimljivu priču. Pa sam odnio taj projekt legendarnom šefu filmskog studija Lewu Wassermanu u “Universal” i rekao mu “Ovo je projekt koji želim napraviti.” A on me je samo pogledao i rekao “OK!”

Pomislio sam “Ovo je bilo lako!”. Onda mi je agent rekao da mi oni neće dati plaću ukoliko ja budem redatelj. Rekao sam “To je odlično. Tako bi trebalo biti. Zašto da me plaćaju kad već riskiraju? Trebam zaraditi za svoj put prema redateljskom poslu.” Moj agent nije baš bio oduševljen s tom idejom. Ali platili su mi postotak od zarade filma i to je na kraju u svakom slučaju ispalo bolje.

Kada sam se jednom uvjerio da mogu raditi taj posao, htio sam režirati svoje vlastite vesterne, s obzirom da sam na tom žanru praktično odrastao. Zato sam radio “High Plains Drifter.” Jedna stvar vodila je ka drugoj… i ja se i dalje bavim s tim poslom!

P: Iako Vam je 78 godina, ne pokazujete ni najmanji znak da ćete sada malo usporiti, s obzirom da ste prije tri godine snimili "Changeling" i "Gran Torino". Osjećate li da još uvijek imate dovoljno energije za Vašu karijeru?

EASTWOOD: Pa, jednostavno izgleda da kada postoje priče, morate ih ispričati. Ali nije ništa novo naporno raditi i snimiti film ili dva godišnje. Uskoro ću početi raditi na filmu o Nelsonu Mandeli (The Human Factor) sa Morganom Freemanom. Nekad su to svi radili. John Ford i Howard Hawks i svi ti redatelji, stvarali su puno filmova u svoje vrijeme.

P:Što Vas je potaknulo da snimite “Gran Torino”?

EASTWOOD: Svidjela mi se priča. Svi imaju nekog ili barem znaju nekog tko ima nekog takvog u svojoj obitelji. Znate, nekoga tko nije nikako usklađen sa današnjom generacijom, nekoga tko je iz generacije koja je bila prije svih ovih politički korektnih stvari koje danas imamo.

Svi prijatelji tog tipa su umrli, on se osvrće oko sebe i odjednom shvaća da su se ti ljudi iz Azije doselili u njegovo susjedstvo. Sviđa mi se priča zato što se vidi kako ovaj lik, Walt, nikad nije prestar da nauči nešto novo – u ovom slučaju on se uči toleranciji.

P: Ali učiti toleranciju je u neku ruku politički korektno?

EASTWOOD: Apsolutno. I nema ništa lošeg u tome. Ali on mora biti osoba određene generacije da bi imao gdje ići, da bi se razvijao. Jednog dana pogleda u ogledalo i kaže ”Imam više zajedničkih stvari s ovim ljudima nego sa svojom vlastitom, razmaženom, pokvarenom obitelji.” On je iznenađen što se tako osjeća.

P: U “Gran Torinu” djeluje kao da niste ljubitelj religije, barem kad se u obzir uzme lik svećenika, ili kako ga Walt zove “padre”. Jeste li Vi religiozni?

EASTWOOD: Ne, ne provodim puno vremena razmišljajući o tome. Dok sam odrastao nisam imao organiziran, uređen taj dio života.

Moja obitelj se stalno selila tijekom 30-ih godina. Mislim da sam išao u 5-6 različitih crkvi tijekom godina. Moj otac je jako naporno radio, majka također, i nedjelja je bila jedini dan kad su bili slobodni, tako da to nismo prakticirali. Željeli su mi to pokazati, pretpostavljam kako bih ja sam shvatio jesam li vjernik ili ne. Ali moram priznati da se nikad nisam navukao na to “Bog će te kazniti”. Religija mi se sviđala kad nije prijetila.

Više sam produhovljen nego religiozan. Kad npr. stojim ispred Velikog kanjona, on me inspirira i osjećam se bliže Bogu. Nakon smrti mog oca, osjećao sam ogromnu grižnju savjesti jer mu nikad nisam rekao koliko ga volim. Ali bio sam zauzet poslom i nisam bio s njim onoliko koliko sam trebao biti. Možda ću jednog dana snimiti film sa tom tematikom.

P: “Gran Torino” za Vas označava povratak grubih tipova. Vaš lik ima rečenicu “Shvaćaš li da si naletio na nekoga s kim se nisi smio zajebavati?” Izgleda da ste tijekom svoje karijere uspjeli isprakticirati Vaš talent u utjelovljavanju takvih likova.

EASTWOOD: Pa, ja znam takve tipove. Bio sam u vojsci. To nije generacija koja se lako predomišljala i nismo bili pretjerano tolerantni. A sada se svi bojimo reći bilo što o bilo čemu… Ljudi će vas tužiti ako ih pokušate spasiti. Ili će vas npr. vidjeti kako zbog pokvarenog auta stojite nasred autoputa i proći će hladno kraj vas i reći “Baš nemaš sreće”. Nešto s tim nije u redu.

P: Prije nekoliko godina ste rekli da prestajete s glumom. Što Vas je natjeralo da se predomislite?

EASTWOOD: To je bila šala. Nekad poželite da stvari radite polakše jer uvijek je prilično nategnuto raditi oba posla, i lakše je ostati iza kamere i ne praviti frku oko šminke i svega ostalog. Također sam bio i posve realan jer jednostavno nema dovoljno uloga koje bi odgovarale mojim godinama, a u ovom trenutku moje karijere ne želim raditi za druge redatelje. Kad sam naišao na “Gran Torino” odlučio sam da bi bilo zanimljivo odglumiti tu ulogu. Ali ne znam hoće li će se opet pojaviti neki scenarij koji će me privući da glumim u nekoj od uloga. Ipak, nemam namjeru otići u mirovinu. Uživam raditi zato što osjećam da sa svakim filmom mogu naučiti nešto novo. Još uvijek imam par aseva u rukavu.

P: U jednom od vaših novih filmova, “Changeling”, radite sa Angelinom Jolie. Kakvo je to bilo iskustvo?

EASTWOOD: Ona je fenomenalna! Podsjeća me na glumice iz 40-ih godina prošlog stoljeća. Nije da kažem da današnje žene nisu divne, ali je onda bilo puno više individualnosti. Sva lica su bila različita, nisu sve imale taj isti izgled botoksa. Angelina ima tu divnu individualnost, svoj specifičan izgled i stil, i uza sve to je odlična glumica. Mislim da bi u toj eri bila velika poput Katherine Hepburn, Bette Davis, i Ingrid Bergman … Ona je snažna i fascinantna žena. I izuzetno je lijepa.

P: Iako ste kao redatelj snimili popriličan broj odličnih filmova, mnogi ljudi na Vas i danas gledaju kao na Prljavog Harryja. Jeste li za vrijeme snimanja tog filma bili svjesni toga da taj film može definirati Vašu karijeru?

EASTWOOD: Bilo je nečega u tom liku što je imalo nekakvu mračnu karizmu. Bilo je usamljenosti u tom liku. Život mu je bio isprazan, ali je on imao strast da skloni kriminalce s ulica. To nije bilo baš popularno u to vrijeme, 60-tih godina, i jedan od kritičara je Harryja prozvao fašistom. Što on, naravno, nije.

Harry je bio čovjek sa ciljem. Jednom kada bi odlučio nešto napraviti, ništa ga nije moglo smesti s puta prema njegovom cilju, nije bilo nikakvih sporednih stvari. Bio je jako odlučna osoba.

P: Nešto poput muškarca koji ga je glumio?

EASTWOOD: (gleda i smije se)

Izvor: hbo.hr

Pet pitanja za Natalie Portman

Zlatni Globus za glavnu žensku ulogu je osvojila, a čini se da će osvojiti i Oscara. Ona je Natalie Portman, glumica koja, osim svojim talentom, trenutačno pažnju publike privlači i trudnoćom. Prije mjesec dana objavila je kako sa svojim zaručnikom, baletanom i koreografom Benjaminom Millepiediem čeka bebu. Upoznali su se na setu filma „Crni labud“


Izjavili ste da je ovo bila uloga iz snova za vas…
Plesala sam kao djevojčica i uvijek sam idealizirala plesanje, kao i mnoge mlade djevojke. To je stvarno prekrasna umjetnost – ekspresija bez riječi i uvijek sam željela snimiti film te tematike. Oduševio me redatelj Darren Aronofsky kada mi je rekao svoju nevjerojatnu ideju o filmu koji se ne bavi samo plesom već ima i vrlo kompleksne likove. Ne mogu opisati riječima koliko sam bila uzbuđena zbog svega toga.

Ovo je uloga za koju ste se morali fizički i psihički pripremati?
Bio je to doista velik izazov i ne bih uspjela bez podrške mojih najdražih, ali i režisera, koreografa, kolega i svih ostalih ljudi koji su radili na filmu. Prve baletne korake počela sam uvježbavati godinu dana prije samog početka snimanja, ali i vježbe jačanja i treninge zagrijavanja kako se ne bih ozlijedila. Nakon dva mjeseca počeli smo s koreografijom koju smo uvježbavali svakog dana po osam sati. Sve mi je to pomoglo da uđem u psihu lika koji glumim. Počela sam shvaćati gotovo asketski način njezina života - ne piješ, ne nalaziš se s prijateljima, jedeš gotovo pa ništa…

Mnogi vam Oscar već stavljaju u ruke…
Velika je čast biti spominjana u tom kontekstu, kada dušu i srce utkaš u film. Nadaš se da će se svidjeti ljudima, ponijeti ih i izazvati pozitivne reakcije, tako da mi sve ovo dodatno iznimno laska.

Kako su vam se svidjele baletne cipelice?
To su sprave za mučenje. Znam da se balerine tijekom godina naviknu na njih, ali meni su se činile kao savršeno sredstvo za srednjovjekovna mučenja.

Na snimanju ste upoznali i Benjamina, čime vas je privukao?
U muškarcu tražim iste stvari kao i u prijateljima. Naravno, mora postojati i seksualna privlačnost… On je kao vaš najbolji prijatelj koji vas usto i jako, jako privlači.


Izvor: cosmopolitan.hr

Gylleenhaal - intervju s "Princom Perzije".
Jake Gylenhaal nikada nije želio sam sebi olakšavati život. Njegova vizija idealnog svijeta je ona gdje se nečija postignuća mjere herojskim bitkama s minimalnim šansama za uspjeh.

Kada glumi, često mora postići visoku razinu napetosti kako bi osjećao da može dati najbolje od sebe, modus operandi koji je rezultirao s preko nekoliko svađa na setu s glumačkim kolegama, uključujući i vlastitim šogorom. No rezultati su uvijek bili briljantni, što je dokazao u prošlogodišnjem hitu “Brothers” u kojem je Jake otkrio svoju slojevitu i osjećajnu stranu.

No, Gylenhall je svoju sklonost prema “tamnoj strani” prekinuo sa 150 milijuna dolara vrijednim filmom “Princ Perzije: Pijesak vremena”, filmskoj adaptaciji vrlo prodavane video igre. Jake je sedam mjeseci trenirao kako bi ušao u formu za svoju ulogu heroja princa Dastana koji ujedinjuje snage sa bivšom Bond djevojkom Gemmom Arterton koja glumi superseksi visoku svećenicu Taminu, kako bi spriječili da čarobni bodež dospije u krive ruke. Radi se o nagloj promjeni u karijeri ovog glumca koji je dosad bio najpoznatiji po ulozi u kojoj je “mazio” Heatha Ledgera u “Planini Brokeback” ili po ulozi vojnika na rubu ludila u “Jarhead”. No Jake osjeća da je njegova sudbina oduvijek bila postati zvijezdom akcijskih filmova.

“Moj je san iz djetinjstva bio da glumim u nekom velikom akcijskom filmu – oduvijek sam želio biti Indiana Jones,” prisjeća se Gyllenhaal. “Došlo je vrijeme da se prestanem shvaćati preozbiljno. Radio sam puno zahtjevnih drama i tražio sam nešto drugačije, a kada je naišao ‘Princ’ odlučio sam prihvatiti tu priliku.”

Epska adaptacija videoigre snimana je tri mjeseca prošlog ljeta na užarenih 50 stupnjeva celizijevih u Maroku, gdje su se producent Jerry Bruckheimer (Pirati s Kariba) i redatelj Mile Newell (Četiri vjenčanja i sprovod, Harry Potter) nadali da će uspjeti stvoriti snažan fantastični i akcijski element. Iako je Gyllenhaal pridošlica u ovaj žanr, ni u jednom trenutku nije postojala sumnja da on to neće uspjeti. “Gledajući Jakea kako vježba scene borbe bilo je kao gledanje baleta” rekao je Newell. "Također je bilo sjajno imati nekoga tko je voljan ići snimati ovaj film usred ljeta u Marokansku pustinju – mjesto koje čak i sami Marokanci u širokom luku zaobilaze u srpnju i kolovozu."

"Jake je istinski heroj i ima strašnu drskost u svojoj osobnosti. On je zločesti dečko!“

Gyllenhaal dolazi iz filmaške obitelji - njegov otac Stephen je redatelj, majka Naomi je scenaristica, a sestra Maggie je poznata glumica koja je nedavno glumila uz Jeffa Bridgesa u “Crazy Heart”.

U razgovoru, 29 godišnji Jake Gyllenhaal je promišljen i zanimljiv sugovornik koji je spreman otvoriti dušu i progovoriti o kontradikcijama i komplikacijama svoje profesije. Željno je iščekivao početak Svjetskog nogometnog prvenstva koje se prošle godine (2010.) održavalo u Južnoafričkoj Republici – priznao je da je nogomet njegova “opsesija”.

Razgovarali smo sa Jakeom Gyllenhallom u Montrealu (gdje je snimao film “Source Code”) i u Londonu gdje je promovirao “Princ Perzije: Pijesak vremena”. Gyllenhaal je u studenom 2009., nakon višegodišnje romanse, prekinuo vezu s poznatom glumicom Reese Witherspoon, a nekoliko mjeseci kasnije viđen je u društvu australske glumice Isabel Lucas dok je snimao “Source code” u Montrealu (Kanada) u ožujku i travnju 2010.

INTERVJU

P: Jake, zašto ste poželjeli glumiti perzijskog princa iz 6-tog stoljeća?

GYLLENHAAL: Bio sam spreman napraviti nešto s puno elemenata akcije i fantazije, a potom vidjeti može li to biti nešto poput Indiane Jonesa. Želio sam glumiti sa senzibilnošću Errola Flynna, a jedan od razloga zbog kojih sam radio taj film je to što u njemu ima puno humora u stilu Indiane Jonesa.

P: Trenirali ste više od sedam mjeseci. Koliko je to bilo naporno?

GYLLENHAAL: Naviknete se. Oduvijek sam bio sportski tip i svidjelo mi se to što mogu naporno trenirati i raditi na građi mog tijela. Vidite kako se vaše tijelo polako mijenja i postaje drugačije, a onda je i puno lakše uživjeti se u sam lik.

Također sam želio biti u takvoj formi da osjećam maksimalno samopouzdanje dok radim sve ili što je više moguće vratolomija. Bilo bi nemoguće snimiti ovaj film bez da sam bio sposoban odraditi dobar dio vratolomija. A uspio sam to izvesti bez većih ozljeda. (smijeh)

P: Koja je najgora ozljeda koju ste zadobili na snimanju filma?

GYLLENHAAL: Ništa ozbiljno. Uglavnom iščašena ramena i uganuće gležnjeva, ali ništa strašno. Najgore što mi se dogodilo na setu bilo je kada sam slučajno udario drugog glumca u lice za vrijeme scene borbe. Osjećao sam se grozno.

P: Jeste li se našli u situacijama gdje ste za dlaku izbjegli ozljede? Primjerice scene parkoura gdje ste morali dosta trčati i skakati s platforme na platformu?

To je bilo iznimno zahtjevno – bilo je tu puno trčanja, penjanja i skakanja. Najteža stvar koju sam fizički trebao naučiti bilo je kako se ispravno dočekati na noge i potom odmah nastaviti sa trčanjem. Ako to krivo napravite, uzdrmat ćete svaku kost i svaki mišić u vašem tijelu, a riskirate i ozljedu.

P: Kako je bilo raditi sa Gemmom Arterton?

GYLLENHAAL: Bilo je to poput igre. Jedna od njezinih kvaliteta je neustrašivost i nitko i ništa ne može ju impresionirati. Može biti vrlo zabavna i seksi, a i sama fizički izgleda vrlo impresivno.

Dobar dio filma ovisi o svojevrsnom komičnom podbadanju među nama, a već od prvih scena imali smo prilično dobar osjećaj da ćemo to uspjeti napraviti kako treba.

Mislim da većina glumaca može osjetiti postoji li u njima nekakva kemija, a bilo mi je prilično jasno da ja i Gemma imamo “to nešto”. Obožavao sam naše brze dijaloge.

P: Je li vam pustinjska vrućina ikad bila nepodnošljiva?

GYLLENHAAL: Dolazim iz južne Kalifornije i zapravo obožavam vrućinu. Također sam radio sa puno britanskih glumaca poput Gemme, Bena Kingsleya i Alfreda Moline pa sam odlučio da je najbolje ne žaliti se na vrućinu pošto sam vidio da je njima u nekim situacijama bilo prilično gadno. Mislim, bilo je stvarno vruće, no isto tako postoji neka nevjerovatna ljepota i spokoj kada ste u pustinji. Obožavao sam to.

P: Da li je izolacija u pustinji pomogla da se članovi filmske ekipe zbliže?

GYLLENHAAL: Da. Naporno radite ali isto tako se i zajedno dobro zabavljate. Postojala je ogromna kemija među svim glumcima, i to doista najiskrenije mislim. Mislim da smo Gemma, Ben Kingsley i ja uspjeli spojiti tri elementa – Gemmin lik (Princeza Tamina) predstavlja ultimativnu čistoću i nevinost, Benov lik (Princ Nizam) pun je zavisti i žaljenja, a moj lik Dastan je plemeniti ratnik koji je na neki način disident. No svima njima zajedničko je ranjivost i morali smo to poticati.

P: Jeste li puno puta tulumarili do ranih jutarnjih sati?

GYLLENHAAL: Pa, nije da nismo tulumarili i pili alkohol. Ali nikad nismo pretjerivali jer smo znali da se iduće jutro moramo ustati i biti fizički spremni kako bismo se uspješno nosili s vrućinom i ostalim stvarima. No ako smo imali nekoliko dana odmora, onda smo ponekad znali zaružiti…

Često smo znali izluđivati jedni druge. I to poprilično. Ja svoj posao shvaćam vrlo ozbiljno, ali ne shvaćam samog sebe ozbiljno. Imam ja i onaj drugi život u kojem nisam glumac, znate.

P: Rekli ste da mislite da ste u prošlosti bili previše fokusirani na mračnije, dramske uloge.

GYLLENHAAL: To je istina Mislim da sam se jako želio dokazati pa sam se trudio pronaći što je moguće više ozbiljnih i mračnih filmova sa zahtjevnim dramskim ulogama. No u određenom trenutku shvatio sam da sam napravio dobar posao i da više ne moram nikome ništa dokazivati. Stoga sam želio raditi nešto drugačije poput “Princa Perzije” i u svoju karijeru uključiti i nešto vedrije filmove.

Mislim da su ljudi stekli dojam da sam mračna i ozbiljna osoba zato što sam u prošlosti glumio takve likove, ali zapravo ja uopće nisam takav.

P: No prati vas ugled da na setu često ulazite u sukobe s ostalim kolegama, posebno je “popularan” vaš sukob sa Peterom Saarsgardom dok ste snimali “Jarhead”.

GYLLENHAAL: Filmovi su jedan vrlo intenzivan proces i ponekad može doći do konfrontacija ovisno o okolnostima. Znam da puno ljudi govori o tome što se dogodilo na snimanju “Jarheada” i unatoč tomu što ja i Peter nismo razgovarali nekoliko tjedana nakon te jedne prilično žučne svađe, danas smo bolji prijatelji nego ikad prije. A to je dobro, pošto je oženjen za moju sestru (Maggie Gyllenhaal). (smijeh)

P: Što je bio povod toj svađi?

GYLLENHAAL: Radi se o vrlo intenzivnom filmu o nekim tipovima koji su bili obučeni za ubijanje u Zaljevskom ratu. Svi smo na setu već bili pomalo ludi od svega što je vjerovatno pomoglo da podignemo razinu naše izvedbe na onaj nivo koji je bio potreban za film.

S Peterom smo radili jednu scenu gdje ga ja i još neki tipovi srušimo i tresnemo o pod.

Radili smo nekoliko pokušaja i Peter je već imao hrpu modrica. I u jednom smo trenutku obojica eksplodirali. No većinu toga bile su samo tenzije sa seta koje su se nakupile otprije, a ja sam vjerovatno pretjerao u smislu preintenzivnog uživljavanja u moj lik, pa su stvari jednostavno morale “zakuhati”.

I onda smo neko vrijeme urlali i vikali jedan na drugog što je pomoglo da se ispušemo. I to je ono što nam je trebalo jer smo otad postali bolji prijatelji nego ikad prije. Nisam nikad shvatio koliko sam ja i koliko je cijeli film zapravo frustrirao Petera pa smo se na kraju smijali svemu tome, a na neki način to nas je iskustvo dodatno zbližilo jer ponekad morate proći kroz svakakva sranja sa bliskim prijateljem, riješiti to, a takve će vas stvari još više zbližiti do mjere da više ništa nikada neće moći ugroziti to prijateljstvo. Nas dvojica smo sad poput braće, osim što mi je i šogor. (smijeh)

P: Ali bilo je i nekih tenzija između vas i Heatha Ledgera na snimanju “Planine Brokeback” zar ne?

GYLLENHAAL: To je bilo nešto sasvim drugačije. Heath i ja smo imali različit pristup glumljenju, a ja sam pokušavao primjeniti ono što su drugi glumci znali raditi meni ili drugim ljudima u smislu odstupanja od onoga kako je scena napisana. To su stvari gdje prekinete drugog glumca dok on izgovara svoje linije ili ga jednostavno izbacite iz takta kako biste pokušali promijeniti dinamiku scene.

Dok sam sa Heathom radio jednu tužnu scenu, pokušao sam promijeniti način na koji ju on odglumi – bez ikakvih loših namjera – jednostavno sam želio da napravimo nešto drastično drugačije. No nisam uvidio da se Heathu sviđa način na koji on to odrađuje i zato sam ga uspio prilično iziritirati. Zbog toga smo se nekoliko puta porječkali, ali smo u konačnici pronašli dobar način kako da radimo zajedno. No sada se osjećam loše zbog toga što sam ga pokušao uzdrmati jer ono što je on napravio je jedan naprosto nevjerovatan performans. No možda sam mu ipak na neki način pomogao. To nažalost nikada nećemo moći saznati sada kada on više nije sa nama…

P: Napunili ste 30 godina. Mislite li da ste uspjeli evoluirati u svojim dvadesetim?

GYLLENHAAL: Naučio sam više vjerovati samom sebi i manje se brinuti oko donošenja ispravnih odluka, Naučio sam da ne treba biti toliko oprezan i ozbiljan u poslu. Općenito gledano, više sam opušten i manje sam anksiozan kako prema sebi tako i prema drugima.

Postojala je i određena kontradiktornost u mojem pristupu prema filmovima i u mojem pristupu prema životu. Jedna od najboljih stvari koja mi se dogodila zbog snimanja Princa Perzije bila je ta što sam uživao u snimanju tog filma više od bilo čega drugoga što sam ikad prije napravio kao glumac. Bilo je vrlo oslobađajuće iskustvo to što sam se mogao toliko zabaviti na setu i unijeti više sebe u tu fantaziju.

Na filmskom setu osjećate se kao da ste dio jedne velike obitelji. Doista sam se tako osjećao s Heathom, Michelle (Williams) i Angom (Leeom) na setu “Planine Brokeback”. Tamo smo svi bili vrlo izolirani… Pravili smo kavu jedni drugima svakog jutra i onda bismo se družili i provodili prekrasne zajedničke trenutke. Ali takvu ljepotu trenutka teško je pronaći u drugim filmovima. Nedostaje ta vibra.

No na snimanju “Princa Perzije” svi smo osjećali to nekakvo “drugarstvo” i mislim da nam je činjenica da smo bili u pustinji pomogla da međusobno stvorimo snažne veze.

P: Prakticirate li još uvijek Budizam?

GYLLENHAAL: Budizam me prosvijetlio na puno načina... Kad sam počeo čitati o budističkoj filozofiji (za vrijeme snimanja filma Donnie Darko) odmah sam shvatio da zapravo imam slična uvjerenja, ideje, principe i stavove. Stoga je prakticiranje budizma meni bio jedan sasvim prirodan potez.

Nije to nešto o čemu previše razmišljam, više se trudim slijediti te principe i učenja jer vjerujem u njih i osjećam da sam bolja osoba zbog toga što pokušavam biti otvoreniji prema jednostavnim užicima i istini o životu i što cijenim ljepotu u drugim ljudima. Vjerujem da postoji duh i energija koja nas sve na neki način povezuje.

Izvor: HBO.HR