Koncerti-Izvještaji

:sw4: moja ljubav i ja :sw4: :sw4: na iglama sam več sada,jedva čekam,to ču pamtit cijeli život,obožavam ga :sw4:

blago vama, tak se možete u ritmu muzike gibat naprijed nazad

meni je skupo ić jer je 200 kn prijevoz, i 200 kn upad

ja sam to dobila za ročkas

Neukrotiva je napisao/la:zašto?

bez veze je

Los Lobos priredili tex-mex fiestu u Boogaloou

Sinoć je legendarni chicano rock bend Los Lobos pošteno zagrijao publiku u zagrebačkom klubu Boogaloo. Trostruki Grammyjevci čija glazba ima utjecaje rock and rolla, tex-mexa, countryja, folka, R&B-a, i bluesa, po prvi put su Zagreb upisali na listu koncertnih destinacija nakon 37 godina djelovanja.

Za pravu meksičku fiestu na kraju koncerta pobrinule su se udružene snage Los Lobosa i dozagrebačkog mariachi sastava Los Caballeros, koji je nastupio i kao predgrupa. Zajedno su odsvirali klasike 'Quantanamera', 'Volver, Volver' i neizbježnu 'La Bambu'.

Izvor:Dnevnik.hr

Metallica u Zagrebu

Jedan veliki i dva manja ekrana, nešto pirotehnike, jak razglas i klasičan open-air stage bilo je sve što je Metallica ponudila od vizualnog dojma, za 'gladnog' dosta.

Otvorivši koncert s "Creeping Death" i "For Whom the Bell Tolls" odmah su lupili do jaja, da bi uz još dvije pjesme s "Ride the Lightning", između kojih su ubacili "Fuel" došli do aktualnog "Death Magnetica", kojeg su predstavili s četiri stvari. "The Day That Never Comes" ostavila je najjači dojam od novijih stvari, ali zato je "Sad But True" dobro legla publici.



Naravno, "One" popraćena uvodnom pirotehničkom artiljerijom, "Master of Puppets" i "Battery" su cijelu 'dvoranu' digle iz blata, a "Nothing Else Matters" je bila za ekipu iz zadnjih redova i lagano gibanje, ali "Enter Sandman" je zato dobro legla za kraj regularnog dijela.

Na bisu je uslijedio cover Diamond Heada "Am I Evil" te povratak na sam početak i album "Kill Em All" s "Hit The Lights" i "Seek & Destroy", odličan izbor za kraj.

Dva sata su brzo proletjela. Momci su se čudili kako u svojih 29 godina još uvijek nisu bili kod nas te konstatirali da se vraćaju uskoro, vidjet ćemo...

Set-lista:
Ecstasy of Gold (intro)
Creeping Death
For Whom the Bell Tolls
Fuel
Ride the Lightning
Fade to Black
That Was Just Your Life
The End of the Line
The Day That Never Comes
Sad But True
Broken, Beat And Scarred
One
Master of Puppets
Battery
Nothing Else Matters
Enter Sandman
-bis-
Am I Evil (cover Diamond Head)
Hit The Lights
Seek & Destroy

Izvor:Muzika.hr

16.000 ljudi skandiralo refrene Davida Guette



Zagreb Arenu je sinoć na nastupu francuskog producenta i DJ-a popunila zavidna brojka od 16.000 ljudi što je za jednu Hrvatsku hvalevrijedan podatak, naročito ako se uzme u obzir visoka cijena ulaznice.

Cjelovečernji spektakl house manifestacije je trajao od 20-05 h, a Guetta je svoj set odigrao u 3 sata nastupa dovođenjem dvorane u delirij. Hitovi su mu prepoznali put do ušiju i tijela zanesene publike koja je znala nagraditi Guettinu 26-godišnju klupsku karijeru.

Produkcija pak nije zahtjevna, niti na razini one koju smo imali prilike gledati u Areni (Beyonce, Depeche Mode, Rammstein, itd.) i osim skromnog videowalla s porukuma "Zagreb, Are You Ready?" i naslovima Guettinih hitova te performansa dvoje visećih vanzemaljaca - nije bilo posebnog elementa koji bi zabavio publiku.

Ovo je bio i svojevrsni test za Arenu koja je cijelu noć gostila 16.000 ljudi i uspješno preživjela noć.

Izvor:Muzika.hr

Fatboy Slim otvorio sezonu tulumarenja po Jadranu






Kralj elektronske glazbe DJ Fatboy Slim je oduševio publiku u teniskom centru Stella Maris u Umagu sa svojim najvećim hitovima začinjenim visokooktanskim ritmovima.
Nastup jednog od najpoznatijih svjetskih DJ-a i producenta Normana Cooka poznatog pod imenom Fatboy Slima je dočekao rasprodani umaški stadion Stella Maris kojem nije puno trebalo da se pretvori u pravi tulum.

Fatboy Slim se na pozornici pojavio oko 23 sata i otvorio set sa svojim bezvremenskim klasikom Praise You koji su gledatelji skupno počeli pjevati.

Sljedećih dva sata majstor miks pultova je kombinirao komercijalne hitove hitove sa raznim glazbenim stilovima, od housea do dubstepa.

Osim što je uglavnom podilazio publici sa odabirom glazbe, Fatboy Slim je i na kraju pokazao kako je pravi šoumen, obukavši dres hrvatske nogometne reprezentacije, što je publiku lansiralo u stanje delirija.


Organizacija koncerta je izvedena, kako je to često u našim krajevima, vrlo traljavo. Horde zaštitara nisu mogle kontrolirati ljude u prostoru koji je ipak namijenjen više za sportske manifestacije.

Tulumarenje se preselilo u lokalne kafiće i klubove do ranih jutarnjih sati.





net.hr

Skunk Anansie-kolektivni adrenalinski raspašoj

Rijetko je koji koncertni spektakl imao toliko energije kao jučerašnji koncert u dvorištu tvornice Jedinstvo i Močvare s obzirom da su se glavne zvijezde večeri skroz stopile s publikom u jednu cjelinu koja je prašila skoro sat i pol vremena, od čega je dio vremena otpalo na dva bisa.

Prostor kao da je idealno pogođen za koncert Skunk Anansie jer su sve ulaznice bile rasprodane, a dvorište je bilo krcato. Kako se sve odvijalo na otvorenom, nije bilo toliko vruće i sparno kao u mnogim našim klubovima, tako da je i predatmosfera super napravljena...



...i tada, nekoliko pjesama prije kraja regularnog dijela, dogodio je definitivni klimaks večer kada se Skin s pozornice bacila u publiku koja su je na rukama ponijela do sredine prostora gdje je bio smješten miks-pult. I u tom stanju je pjevala kao da normalno stoji na bini, baš kao da je s Marsa.

Kada je stigla do miks-pulta, malo je skakala po šatoru (i naravno pjevala), te se tada s otprilike četiri metra od zemlje bacila na leđa u publiku. Naravno, nije se mogla dogoditi scena iz jedne reklame za pivu jer je atmosfera bila već toliko usijana da su je svi rado vratili do stagea. Uslijedilo je još par žestokih stvari s kojima su se rasplesali svi oni koji su dotad mirno stajali i uskoro redovni dio koncerta je bio gotov...

Muzika.hr

Deep Purple održao Zagrebu lekciju iz hard rocka

Kažu da je na 'Highway Star' Ritchie Blackmore toliko 'zabrijao' da njegovu solažu može samo nekoliko gitarista izvesti kako treba. Njegov nasljednik Steve Morse je jedan od njih, radi to vrhunski već godinama, a s tom je pjesmom i otvorio sinoćnji zagrebački koncert. 'Highway Star' je u trenu zapalila oko sedam tisuća fanova, koji su se došli pokloniti 'krivcima' za većinu današnje gitarističke teškorockerske buke koju tako olako skidate s interneta.

U svom novom ukazanju u Zagrebu, Deep Purple bio je ponovno ono što jest. Bez ikakvih 'modernih' efekata, lickanja zvuka i svemoćnih distorzija, grupa je zvučala valjda isto kao i sredinom sedamdesetih kada su prvi put gostovali ovdje. 'Strange Kind of Woman', 'Fireball' i 'Space Truckin' moćne su himne hard rocka, koje vas i danas mogu lansirati iz gaća.

Njihove novije, a i neforsirane starije skladbe, poput 'Things I Never Said', 'Maybe I'm a Leo' ili 'Rapture of the Deep', nude pregršt dobropoznatih rock klišeja, no oni su te klišeje izmislili i imaju ih zakonito pravo i koristiti. U takav old-school pristup spada i obavezna solo točka za svakog člana benda; Steve Morse je imao podugački lagani uvod u 'Sometimes I Feel Like Screaming', najbolju pjesmu koju je Deep Purple iznjedrio devedesetih, Ian Paice na bubnjevima i Roger Glover na basu također su dobili svojih pet minuta, a svoje znanje je pokazao i Don Airey, najpoznatija klavijaturistička rezerva u svijetu rocka. Ian Gillan bio je očekivano prijateljski raspoložen, blizak, drag i vokalno autoritativan

U avanturu zvanu 'Child In Time' nije se upustio, a zašto nije -
objasnio nam je još prije godinu dana.

No zato su na repertoaru bile fenomenalna 'Lazy', njihov najstariji singl 'Hush' i nezaobilazna 'Black Night', katarzični vrhunci koncerta, kao i, naravno, besmrtna 'Smoke on the Water'.




Kad su legende u pitanju, pojam 'stara slava' je potpuno promašen - raspojasanim tribinama i headbangerskom parteru to sinoć nije trebalo objašnjavati. Stari majstori na pozornici jako dobro znaju kako napraviti užarenu atmosferu, a da ne ulože previše truda. Samo dovoljno iskrenosti, žara i ljubavi prema poslu.

Dnevnik.hr

Najbolji Dylanov koncert u regiji u posljednjih 20 godina

Dylanova vrlina da uvijek iznenadi i da mu niti jedan koncert ne bude isti, a i njegova teza da u životu nikada nije svirao uz bolji prateći sastav na najveličanstveniji način potvrdilo se kroz njegov nastup na Šalati pred oko pet tisuća ljudi.

Limitiran broj ulaznica i najbolji mogući ambijent u Zagrebu za ovakav tip koncerta i stil svirke kakvog njeguju Dylan i članovi njegovog sastava bili su tehnički uvjeti, uz savršen razglas da se zagrebačkoj publici ‘potrefi’ vjerojatno najbolji Dylanov nastup u ovoj regiji unatrag dvadesetak godina.

Oštar početak koncerta sa pjesmom ‘Leopard skin pill-box hat’ u blues rock shuffleu, melodičan country rock ‘It Ain’t Me, Babe’ i nježna ‘I’ll be your baby tonight’ naznačili su da bi smo mogli prisustvovati fantastičnom Dylanovom koncertu.



Tako je i bilo sve do završetka regularnog dijela koncerta s ‘Mr.Tambourine man’ i ‘Highway 61’ u grmljavinskoj verziji, mračne ‘Love sick’ brzoj ‘Thunder on the mountain’ i teškoj ‘Ballad of a thin man’.

Na bisu za kojeg je vidno dobro raspoložen Dylan sačuvao ‘Like a rolling stone’ u contry rock izdanju ‘Jolene’ u ritam i blues verziji i franetično ‘ All along the watchtower’, uz pozdrav ‘Hvala prijatelji’ i predstavljanje članova banda, živnule su i tribine kojima su dominirale starije generacije Dylanovih poklonika dok se u parteru moglo naći i publike koja je velikog barda počela pratiti zahvaljući popularnosti njegovih albuma iz 21. stoljeća.

Na najljepši mogući način Dylan je potvrdio da posljednjih dvanaestak godina doista prolazi još jednu svoju renesansu kao i to da je rock u novom mileniju uzbudljiva glazba za sve generacije.

Jutarnji.hr

Clapton i Winwood pronašli put kući

Vrhunski. Tako bi se jednom riječju mogao opisati zajednički koncert rock-veterana Erica Claptona i Stevea Winwooda u beogradskoj Areni.

Dva velikana i njihov sjajan prateći bend u dva su sata prezentirali ono najbolje iz vlastitih karijera, ali i prošetali kroz povijest rocka: od bluesa preko soula do popa. A publika u rasprodanoj Areni, njih 17.000, bila je apsolutno čudesna.

Clapton i Winwood svirali su skupa krajem '60-ih godina prošlog stoljeća u super-grupi Blind Faith, a priča je zaključena nakon jednog albuma i kvazi-turneje gdje je postalo očito kako grupa nema ni pravi repertoar ('Blind Faith' bio je i više nego odgovarajući naziv grupe). Clapton je započeo samostalnu karijeru, a Winwood ponovno okupio Traffic.



Posljednji koncert u Beogradu Clapton je održao 1984. i čitajući izvještaje iz tog vremena, očito je da se neke stvari nisu promijenile. Posljednjih godina njegovi su se autorski albumi prorijedili (posljednji je "Back Home" iz 2005.), a mjesto su im preuzele različite kompilacije, DVD izdanja, gostovanja i suradnje. Odavno je Clapton prestao biti inovativan gitarist pun skladateljskog potencijala, a kamoli motivirani kantautor; danas mu više odgovara komforna formula B.B. Kinga. Jedino novo što se pamti u protekla dva desetljeća je album "Unplugged" iz 1992. koji je iznjedrio "Tears in Heaven" i akustičnu "Laylu".

Nakon posvete Robertu Johnsonu, suradnji s B.B. Kingom, J.J. Caleom i reformiranja Creama, došlo je vrijeme prisjetiti se i Blind Faith razdoblja. Doduše ne u punoj postavi, već samo s Winwoodom koji - tko zna zašto - nije imao tu sreću proslaviti se s grupama Traffic ili Spencer Davis Group poput njegovih vršnjaka Claptona, Pagea i ekipe iz Stonesa.



I to kako prisjetiti... Očekivano, najviše pjesama pripalo je Blind Faith eri, no mjesta se našlo i za klasičnu Claptonovu pjesmaricu sastavljenu od uradaka nezaobilaznog Roberta Johnsona, Jimija Hendrixa i, dakako, J.J. Calea. S druge strane i Winwood je dobio svoj dio kolača s pjesmama iz svojih grupa ("Glad", "Dear Mr. Fantasy" svirao je u Trafficu, a bezvremensku "Gimme Some Lovin'" sa Spencer Davis Group).

Potvrdilo se kako je većina posjetitelja prvenstveno došla privučena Claptonovim imenom i da je za njih Winwood puno veća nepoznanica od 'Spororukog'. Na samom početku svaka je Claptonova solaža izazivala gromoglasno oduševljenje, dok je Winwood na svoje ovacije ipak trebao malo pričekati, točno do onog trenutka kada je prvi put sjeo za Hammond i pokazao svu raskoš talenta. Vjerujem da im je upravo on bio najveće otkriće ovog koncerta.

Kao što prava publika na koncertu klasične glazbe zna kada se ne plješće, beogradska publika znala je kada treba nagraditi glazbenike žestokim aplauzom prepoznajući svaku njihovu bravuru što je dovelo do gotovo savršene međusobne interakcije na relaciji izvođač-publika.



Nakon žestokog početka s hitom Blind Faith "Had to Cry Today", uslijedile su čitanja Caleovih pjesama kojima se aranžman znatno približio soul vodama, a nakon više-manje očekivanih pjesama tempo se spustio jednim od vrhunaca večeri: "Georgia On My Mind". Steve Winwood prvi ju je put izveo kao 15-godišnjak, a s godinama je samo dobila na zrelosti, jer kvalitetna je bila uvijek.

Uslijedio je akustični set iz kojeg će se uvijek izdvojiti najiščekivanija "Layla" koju su osvijetlili ekrani mobitela i poneki upaljač (tko ga je uspio prošvercati pored kontrole), a kraj je pripao svojevrsnom jam-sessionu "Voodoo Chile" (treba spomenuti kako je Steve Winwood svirao klavijature na albumu "Electric Ladyland" The Jimi Hendrix Experiencea).

Činjenica je da niti jedna pjesma nije mlađa od 30 godina i da se u ovim aranžmanima sviraju na svakom koncertu već duži niz godina i da su zapravo ništa drugo već samo koncertna reprodukcija materijala s albuma (dok je, primjerice, kod Boba Dylana priča posve drugačija: on pjesmu stvara i aranžira na samom koncertu, albumi su mu samo skica kako bi ona mogla izgledati).

Napretkom tehnologije postali su nam (pre)dostupni audio-zapisi i može se postaviti pitanje jesu li pjesme predvidljive, prežvakane i dosadne, ali čuti ih uživo u veličanstvenom okruženju, briljantnom ozvučenju i sa svom onom energijom koju nose - jednostavno je neprocjenjivo. I Clapton i Winwood su u sedmom desetljeću života, no vrijeme kao da je stalo. Kao da i nikad nisu prestali svirati skupa. A tih 40 godina koliko je prošlo, kao da je bilo jučer.


Mnogi će reći, neki biti i razočarani što Clapton nije svirao sve hitove ili barem njihove favorite. Ovo nije Claptonov koncert, ovo je zajednički koncert Claptona i Winwooda ili kako bi rekao jedan moj prijatelj - samo uvertira u samostalni Claptonov koncert koji nas tek negdje čeka.

Claptona i Winwooda čekaju još dva koncerta (Bukurešt i Istanbul), a onda im se putovi privremeno razilaze: krajem lipnja Clapton organizira treći "Crossroads" festival, dok će Winwood na turneju s Carlosom Santanom.

Set-lista:
Had to Cry Today
Low Down
After Midnight
Presence of the Lord
Glad
Well All Right
Tuff Luck
While You See a Chance
Key to the Highway
Midland Maniac
Crossroads
Georgia On My Mind
How Long
Layla
Can't Find My Way Home
Gimme Some Lovin'
Voodoo Chile
Cocaine
- bis -
Dear Mr. Fantasy

Muzika.hr

Leonard Cohen oduševio Zagreb

S "Dance Me To The End Of Love" Leonard Cohen je započeo prvi od dva 70-minutna seta na nezaboravnom koncertu u zagrebačkoj Areni. 75-godišnji glazbenik i pjesnik oduševio je zagrebačke fanove.

Nesreća stoji u pozadini jučerašnjeg nastupa Leonarda Cohena u Zagrebu, ali gotovo bismo morali biti sretni, ne i zluradi, zbog toga. Stiješnjen financijskim problemima nakon pronevjere svoje knjigovotkinje, Cohen posljednjih nekoliko godina neprestano održava nastupe i turneje, ide gdje god su mu voljni platiti. Da nije toga, teško da bismo ga vidjeli u našem "dvorištu", a to bi, s obzirom na sinoć viđeno, bila izuzetna šteta.



Igrom ironije, Cohen nikada nije bio popularniji nego sada, kada mu je to najpotrebnije. Kada se prije dvadesetak godina povukao sa scene, da bi nekoliko godina proveo u budističkom hramu, nastupao je u prostorima i više nego upola manjim no danas, kada puni najveće dvorane gradovima po svijetu. Tako je i zagrebačka Arena bila puna, parter je, doduše bio popunjen sjedalima, ali publika je je bez imalo pretjerivanja vratila Cohenu svaku trunku njegove nimalo hinjene ljubaznosti i finoće za trosatnog showa.

Otkako je pjesmom "Dance Me To The End Of Love" započeo prvi od dva 70-minutna seta, između koji je bila 15-minutna stanka, koncert je više nalikovao kolektivnoj mantri. A "molitve" su bile složene po principu best of: "Ain't o Cure For Love", "Bird On The Wire", "Tower Of Song", "Suzanne", "I'm Your Man", dvadeset pjesama u službenom dijelu, plus bisevi, iz svih faza njegove karijere.

Transcendentalni spoj aranžmana, od kojih neki podsjećaju na Splitski festival sedamdesetih, pop glazbe iz noćnih mora Davida Lyncha, španjolskog i grčkog melosa, orijenta i još koječega bili su povezani dubokim "zlatnim" glasom 75-godišnjeg barda, koji je s krajnjom pažnjom i poštovanjem (skinuta šešira, pritisnuta rukom uz srce) pa čak i nekarakterističnim osmjehivanjem pratio solo-dionice izvanrednoga šesteročlanog benda i tri prateće pjevačice.

Vecernji.hr

Gunse bocama otjerali s pozornice

Nakon što su gotovo dva sata kasnili s koncertom, Gunse publika u Dublinu i nije najbolje primila. Ogorčeni fanovi svoje nezadovoljstvo iskazali su gađanjem glazbenika bocama.
Usred pjesme Welcome to the Jungle Axl Rose je upozorio publiku da ih prestane gađati i zaprijetio da će, ako doleti još jedna boca, završiti koncert.


Nakon još tri pjesme i točno 22 minute koncerta doletjela je boca, a Axl i ekipa napustili su pozornicu.

Gunsi su bili spremni i sasvim napustiti koncert, ali organizatori su ih ipak uspjeli spriječiti. No, bend se vratio na pozornicu kada je većina posjetitelja već otišla iz koncertne dvorane.

Axl i ekipa 24. rujna će nastupiti u Zagrebu, u Areni.

net.hr

S apetitom za destrukciju Arene

"Hoće li doći Slash?" zasigurno je bilo najučestalije pitanje u glazbeno obožavateljskim kružocima nakon objave koncerta skupine Guns N' Roses u zagrebačkoj Areni.

Negativan odgovor bolje upućenog fana na postavljeno pitanje kod ispitivača je često budio različite reakcije. Jedni su bili razočarani, smatrajući da je Slash kudikamo važniji od Axla. Drugi su nadolazeći koncert smatrali vrhunskom prijevarom te se živcirali zbog korištenja nazivlja cijele grupe za koncert iza kojeg stoji samo pjevač.

Ista tematika funkcionirala je i kao inspiracija za brojne kolumniste koji su se sunovratili na upitne reunione današnjice. Ipak, gotovo puna Arena svjedočila je da je treća skupina bila kudikamo realnija; oni su znali u kakvoj postavi grupa dolazi te kakve su teške riječi pale između Axla i Slasha te da im je ovo vjerojatno jedina prilika da vide dobrog, starog pjevača koji pjeva dobre stare, hitove. Znali su da je razmijenjene riječi takve težine između njih dvojice vrlo teško povući. I znali su da žele svoju dobrodošlicu u džunglu.

Da, osim pijanista Dizzy Reeda, Axl od poznate postave Gunsa nema više nikog. Gadan temperament, dug jezik i povrh svega zeznut karakter, logičan su uzrok toga...

Nakon zagrijavanja uz predgrupe Wasted Generation i Danko Jones, grmljavinska buka je zatutnjala Laništem i eksplodirala u vidu "Chinese Democracy", naslovne pjesme novog albuma. Nakon nje su slijedile uspješnice poput "Welcome to the Jungle", "It's So Easy" i "Mr. Brownstone" popraćene gromoglasnim odobravanjem publike s pjevanjem u isti glas.

Svi su čuli da je Roseov glas na razini i u solidnoj formi te su se nakon tog saznanja mogli opustiti i prepustiti. Novi album nije uopće zanemaren, te su odsvirane gotovo sve kompozicije među kojima su se isticale izvedbe pjesama "Better", "Madagascar" i "Sorry", ali publika je došla po nešto drugo, nešto starije, nešto jednostavno bolje.

"You Could Be Mine" s raskošnom pirotehnikom i McCartneyev klasik "Live and Let Die" vratili su nazočne u vrijeme "Use Your Illusion II" a poslije "Rocket Queen" Dizzy Reed je nabacio prekrasnu kompoziciju odsviranu na koncertnom pianu čija je prisutnost na pozornici odavala skori početak dugo očekivane 'novembarske kiše'.

Nakon salvama oduševljenja pozdravljene "Sweet Child O' Mine" te Axelovog covera "Another Brick In The Wall" uz vlastitu pianističku pratnju, započela je "November Rain". Slijedila je zabušivački odrađena "Don't Cry" s Roseom koji se pojavio samo na kraju, te epskim trajanjem obilježena prerada Dylanove "Knocking On Heavens Door".

Koncert je lagano priveden kraju s AC/DC posvetom u vidu "Whole Lotta Rosie" te akustično izvedenom "Patience".


Za grand finale je ostavljena, naravno, "Paradise City" koja je uz konfete, pirotehniku, zaglušujuću buku, vrištanje i trčanje zaključila koncert.

Muzika.hr

svi su ih kao popljuvali na koncertu.

jer su imali prevelika očekivanja...jasno je da se ovo nemože mjerit sa najjačom postavom grupe i da Axl živi na staroj slavi-oni koji su s tim upoznati nisu ih popljuvali,dapače,koncert je bio solidno odrađen...ipak,stoji činjenica da bez Slasha to nije to...

bila sam ipak na halidu i jabuci.... ej ma preeeeedugo je trajao koncert.

više je pjevao halid nego jabuka. čak je pjevao i onhe stare pjesme tipa požuri, snježana itd...

najjača scena je kad je halid pjevao "zadju pjesmu" a ono masa ljudi silazi s tribina i ide kuć,ahahahhaha.... svi zamračili jer je predugo trajalo. 3 i po sata. :S

što je previše, previše je.

sve u svemu, super je bilo.

Jučer bili na Kići, bilo prekul.

a ne

Jelena Rozga zapalila prepunu Spaladium arenu

Dva sata prepuna Spaladium arena u Splitu pjevala je s Jelenom Rozgom na njezinu prvom velikom samostalnom koncertu koji je popularna Splićanka uoči Valentinova posvetila svim zaljubljenima.

Iako je odnedavno opet sama, Jelena je pred euforičnom publikom o ljubavi pjevala punim plućima i odlično raspoložena. Odjevena u crvenu mini haljinu, 33-godišnja pjevačica zablistala je i otpjevala svoje hitove “Gospe moja”, “Roba s greškom”, “Vršnjaci moji”, “Daj šta daš”, “Svega ima, al’ bi još”, “Rodit ću ti ‘ćer i sina”...

S ljubimicom publike u cijeloj regiji na pozornici su zapjevali i njezini gosti Željko Samardžić i Jole, a usijana atmosfera dosegnula je vrhunac kada joj se pridružila druga slavna Splićanka, Severina.




Vecernji.hr

Neno Belan & Fiumens-Dom sportova

12.2.2011. je datum koji je trebao poslužiti kao demonstracija popularnosti Nene Belana. Uz malo marketinga ('vodite svoje žene na Valentinovo') ova operacija je od samog početka bila osuđena na uspjeh, iako će se oni koji su došli tamo zbog muzike žaliti na razglas koji baš i nije bio primjeren za splitskog Briana Wilsona. No, tko mari..

Belan, vjerni mu prateći Fiumensi i gosti su pošteno otprašili svoja tri sata svirke kojoj nije bilo lako naći zamjerku. Povremeno rastezanje pjesama se moglo izbjeći, "Dotakni me usnama" je zvučala relativno kilavo, a mala dvorana Doma sportova se pokazala primjerenijim prostorom nego Tvornica, koja je na prijašnjim koncertima uslijed fenomenalne klimatizacije 'kuhala' sve u 16. I u Domu sportova se tražila ulaznica više, a sjedeća mjesta u dvorani posjetitelji su zauzimali brzinom penzića u tramvaju.




U 21:28 na scenu je stigao Belan s Fiumensima, i odmah najavio da "Dolazi ljubav". Nastavilo se s "Vinom noći" i "Pričaj mi o ljubavi". Tijekom svoje 25-godišnje karijere Belan je pokazao fascinantno snalaženje u banalnim kombinacijama riječi (osobne zamjenice + glagoli voljeti ili ljubiti, sve to s varijacijama) upakiranim u sugestivne melodije.

Uz bazičan instrumentarij (gitara, bas, klavir, bubanj, saksofon), nešto malo višeglasja i pametno zakucanih harmonija, Belan je nepredvidivo predvidivo 'vozio' kroz koncert, kao što je to činio i kroz svoju karijeru – svi su znali što će od njega dobiti, no uvijek bi bili iznenađeni kako je uspijevao zvučati inspirirano, svježe, originalno i neposredno.


Muzika.hr

Roger Waters-The Wall-Totalni rock-spektakl s ubojitom kritičkom oštricom



Rasprodana zagrebačka Arena sinoć je nazočila glazbeno-vizualnom spektaklu kojeg će zadugo biti uistinu teško nadmašiti.

Roger Waters je, punih 32 godine od premijere, stvorio koncertnu varijantu "The Walla" koja svojom ozbiljnošću, pristupom i porukama znatno nadmašuje izvornu verziju.

"The Wall Live 2010/2011" je, naime, daleko veći i ambiciozniji projekt čak i od sebe sama - to jest, od svoje prve inkarnacije početkom osamdesetih. O kakvoj je gargantuovskoj priči već i u početku bila riječ najbolje ilustrira podatak da je na izvornoj turneji održano jedva preko trideset koncerata zbog golemih troškova opreme i pozornice, koji su Floyde doveli na rub bankrota (iako su u to vrijeme neupitno bili jedan od najvećih bendova na svijetu, s tri albuma na broju jedan svjetskih top-lista u manje od šest godina!).

Golema bina s prepoznatljivim floydovskim okruglim video-platnom dočekala je publiku optočena dijelovima zida s obje strane. Kratak uvod trube (tema iz "Outside The Wall") jedva je dao naslutiti frapantan udar zvuka razvaljujućeg, stadionskog rocka "In The Flesh?", koji se pokrenuo istovremeno s nizovima signalnih raketa i projekcijom zlokobnog znaka dvostrukih čekića u video-krugu. Ovako moćan početak bacio bi u trans i veće dvorane od Arene: pojava Watersa u reflektorskom topu, međutim, dovela je publiku u euforiju, kao i umanjeni model njemačkog bombardera Stuke što se u odjavnoj grmljavini skladbe po sajli spustio preko pola dvorane, udario u desni rub već postavljenog Zida i zapalio.

Prva katarza, naime, uslijedila je s "Mother" koju je Waters sve do refrena izvodio sam, uz pratnju vlastite, pomalo šumeće snimke iz Earls Courta 1980. - kada je po vlastitim riječima, bio 'jadan i sjeban'; tada je, uz nizove majčinskih zaštitničkih fraza ispisivanih po Zidu, kao pratnja stihu "Mother, should I trust the government?", neočekivano na desnoj strani Zida pojavio natpis 'No fucking way' - a na lijevoj, krvavocrvenim slovima na čistom hrvatskom, 'Nema jebene anse', što je publika popratila oduševljenom provalom ovacija, uprkos očitom i logičnom nedostatku 'š'.

"Goodbye Blue Sky" nastavila je u istom tonu, s novoanimiranim Scarfeovim bombarderima kojima je u polumraku vrvio sve veći Zid, što su umjesto bombi ispuštali krvavocrvene religijske simbole, ali i simbole dolara i naftnih kompanija. Dvije studije unutarnje pustoši, "Empty Spaces" i "What Shall We Do Now?" su se krajnje prirodno nadovezale na ovakav idejni tijek, odavši pritom počast Geraldu Scarfeu, čije animacije za ove skladbe uopće nisu mijenjane, pokazujući koliko su početkom osamdesetih žurile ispred svog vremena.

Predah u obliku "Young Lust", "One of My Turns" i "Don't Leave Me Now" (uz vrlo dobru Watersovu vokalnu izvedbu, zahtjevnim registrima uprkos, i lutku jezive močvarne amazonke s neonskim ustima) poslužio je samo kao zalet za obrušavanje na zamorni konzumizam u "Another Brick in the Wall Pt. 3", u kojem je već gotovo popunjen Zid postao izrazbijani televizijski ekran s hrpom rafalno ispucanih logotipova od Toyote do L'oreala, nakon čega je preostalih par cigli postavljeno tijekom jama "Last Few Bricks" - u kojem je bend kombinirao riffove iz "Happiest Days of Our Lives" i "Part 1" sa zlosutnom solažom "Empty Spaces".

Nagla i tupa mučaljivost s kojom je posljednja cigla kompletirala Zid nakon "Goodbye Cruel World" doimala se zato kao namjerno izazvani tjeskobni antiklimaks, poslije kojeg 20 minuta pauze nije loše došlo.

Početak drugog seta s bendom i Watersom iza Zida akcentuirao je svu potenciju izvorne, emotivno izolirane koncepcije showa: iako su "Hey You" i "Is There Anybody Out There?" bile izvrsno izvedene, bilo je jasno da tamo iza Zida može stajati bilo koji bend - ako ga uopće ima. Zid se, međutim, otvorio na "Nobody Home", taman toliko da tvori okvir kroz koji se jasno vidio Waters koji pjeva u čitavoj hotelskoj sobi s lampom, televizijom i krevetom, što je definitivno ostao jedan od najupečatljivijih trenutaka čitavog koncerta.



Možda je "The Wall Live 2010/2011" uistinu posljednja Watersova turneja. Ako je tako, može biti posve miran, jer je njome sasvim jasno pokazao ne samo snagu vlastitih intelektualnih i umjetničkih potencijala u sinergiji s njegovom društvenom angažiranošću i političkim interesima - nego i koliko ona sugestivno djeluje na njegovu publiku, koju poziva i potiče na oštrije, angažiranije, kritičnije i ultimativno humano promišljanje svijeta kojem smo izloženi i koji nas tako nemilosrdno šamara.


PS:Rogeru Watersu neposredno prije koncerta u Areni uručena nagrada Porin za posebna postignuća u glazbi, što je prvi takav Porin dodijeljen nekom stranom glazbeniku izvan glasačkih kategorija. Statua je, sasvim prigodno, izrađena od bračkog kamena.







Muzika.hr

evo stigli mi s koncerta škore, bio je na trgu, kasnio je 50 minuta a pjevao je 40 minuta. bilo je dobro. nisam znala da mu sin svira u bendu.

bili sinoć na severininom bespla koncertu u šoping centru i katastrofa je. uopće mi nema dobre pjesme, atmosfera je katastrofa, svi stoje... užas 1/10