Da se ne zaboravi- Jeste li znali-rasprava o ratu

Vidim da sam pobudio pozornost javnosti, ako netko ne može direktno na registar samo neka se koristi nekim free proxijem i ide kao podmazano. Kad sam već bio gore malo sam eksperimentirao i upisao ivan horvat, izbacilo ih je 182 raspoređenih u 156 postrojbi (jebate koje postrojbe su sve postojale za neke čujem prvi puta) i to je sve.
Sad recimo da sam ja bio u jednoj brigadi u kojoj je bilo još 3 čete sa po 4 voda koji je svaki brojao 3-4 desetine i @urac ja znam kako se zvao netko u 3 desetini 2 voda 3 čete, toliko o korisnoasti toga onjavljenog registra.
Kad sam htio pogledati silne bojnike iz javnog života niti za jednog nema podatka dakle lažu da su branitelji, iako je trenutno u registru evidentiranih 9 aktualnih ministara kao branitelji (pankretić sogurno kao niti šuker nisu bili u lakoj jurišnoj postrojbi ) tako da je sve to tresla se brda rodilo se ništ, tako dugo dok pravi (čitaj istinski) branitelji ne po@izde i sami ne prijave lažnjake tj one koji cuclaju proračun nezasluženo neće biti ništa od toga, registar jedino može u tome pomoći da se vidi je li ta osoba koju namjeravaju prijaviti evidentirana i u kojoj postrojbi koliko dugo.

meni samo izbaci ime i prezime ali ne mogu ući u bojnu da vidim druga
imena evo šta piše
# Ova je stranica privremeno nedostupna ili prezauzeta. Pokušajte ponovno za nekoliko
trenutaka.

# Ako ne možete učitati niti jednu stranicu, provjerite mrežne postavke
vašeg računala.

# Ako je vaše računalo ili mreža zaštićeno vatrozidom ili proxyem, provjerite ima li
Firefox dovozlu pristupiti Internetu.

a so pustinja-hvala-imaš pravo rep+

ben ti miša pa u svijetu je to dopušteno

Jovica Stanišić rođen u selu Ratkovo, općina Odžaci, AP Vojvodina, 30. srpnja 1950. godine je počeo raditi za srpsku tajnu službu 1975 godine. Postepenim napredovanjem dolazi 1991. godine na poziciju zamjenika šefa srpske tajne službe. Iz trenutačno nepoznatih razloga bez obzira na to što je bio samo zamjenik on de facto preuzima upravljanje tajnom službom i postaje šef specijalnih operacija među koje spada i upravljanje Milanom Martićem predsjednikom takozvane Krajine s kojim je čak gađao hrvatsko selo Lovinac u rujnu 1991. godine [2]. U tom svojstvu Stanišić počinje stvaranje paravojnih srpskih formacija koje će se "proslaviti" tijekom rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Kao nagradu za uspjehe u Hrvatskoj 31. prosinca 1991. godine Jovica Stanišić postaje i de jure šef srpske tajne službe. Tijekom posljednjih mjeseci rata u Bosni i Hercegovini shvativši promjenu političke klime Stanišić i Biljana Plavšić će postati glavni zagovornici sklapanja mirovnog sporazuma po kojem tamošnji Srbi dobivaju kontrolu 49 % države. Zbog te političke promjene on će dobiti zahvalnost SADa čiji je tajni agent bio sve od 1992. godine [3] Na poziciji šefa tajne službe on će se održati sve do 27. listopada 1998. godine. kada će biti maknut s položaja, ali će kasnije zbog svojih poznanstava ostati utjecajni pripadnik tajnih službi sve do predaje Haagu 2003 godine. Nakon toga on svojom navodnom bolešću odgađa suđenje i pokušava se proglasiti doživotno nesposobnim kako bi izbjegao zasluženu kaznu [4].
Optužba [uredi]

Trenutačno se Stanišiću sudi na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije zbog sudjelovanju u kriminalnoj organizaciji koja je organizirala, naredila, izvršila ili na drugi način pomogla pogubljenja i protjerivanja Hrvata, bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih nesrba s područja takozvane Republike Srpske Krajine (konkretno područje SAO Krajina, Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem) i područja u BiH:Bijeljina, Bosanski Šamac, Doboj, Mrkonjić Grad, Sanski Most, Zvornik i drugih. [5]

Samo da vas pozdravim,videcemo se kasnije

ooo di si jasime. nešto te nije bilo dugo.

jasim je napisao/la:Samo da vas pozdravim,videcemo se kasnije

pa nisi baš trebo al eto

Ne dopusti da te zmija ugrize dvaput iz istog grma!

Mjesto Bučje nalazi se desetak kilometara od Španovice, odnosno 20 km istočno od Pakraca na cesti za Požegu. Okruženo je šumama. Ondje je bio vojni centar tzv. SAO krajine zapad, oblasti na čelu koje je bio Veljko Džakula. Logor je bio osnovan već prije samog početka oružanih sukoba, a nalazio se u gospodarskim zgradama, kamo su poslije dopremani hrvatski zatočenici iz okolnih mjesta. Od kolovoza do studenoga 1991. zatočenici su danonoćno ispitivani, ruke su im bile vezane lisicama, preko očiju su imali poveze, a straža ih je nemilosrdno premlaćivala. Mnogi su i ubijeni. Bučje je tako postalo poznato po zloglasnom srbočetničkom logoru, kroz koji je prošlo oko 300 hrvatskih branitelja i civila. Ni 18 godina nakon mučenja nije razriješena sudbina nestalih logoraša. Na žalost ni zločinci nisu odgovarali. Za 114 osoba s pakračko-lipičkog područja još se uvijek traga.
A mučilište Bučje ima mnogo dužu povijest. Nakon »oslobođenja« Pakraca 13. rujna 1944. ondje je bio partizanski logor. U Bučju su se od jeseni 1944. provodila prijeka suđenja i smaknuća uglednih Pakračana, strijeljanjem i vješanjem. U selu postoje neobilježeni grobovi Hrvata iz toga komunističkog doba. Godine 1991. tragična hrvatska povijest samo se ponovila i nastavila.
Bučje je bio velikosrpski zločinački logor, genocidna tvorevina.
I nije mi uopće jasno da je spomenuti Veljko Džakula na slobodi, ali ne samo on...
Na koncu postoje dokumenti, postoje svjedoci koje teško optužuju tzv. organe vlasti tzv. Zap.Slavonije.
U tim popisima osoba koje su se izjasnile za osnivanje tzv. SAO Zapadna Slavonija ima srba iz svih mjesta ovog dijela Slavonije. Popisi su sačuvani i na svakom se nalazi osobni potpis srbina koji je pljunuo na hrvatsku državu.
Sada ti isti srbi traže da im se osigura posao, mirovina, ministri...

Proći cestom od Lipika preko Pakraca do Požege, danas više ne znači hrabrost, nego potrebu upoznati Kusonje, Španovicu, Bučje. To su mjesta hrvatske povijesne patnje i mučeništva. Hrvati toga kraja bili su izloženi četničkom iživljavanju već prije Drugog svjetskog rata. Da bi se 1991. Pakrac obranio, trebalo je osloboditi njegovo zaleđe, pa su se nizale akcije naših branitelja od jeseni iste godine. Poznat je slučaj 18 bjelovarskih branitelja koji su zvjerski pogubljeni u akciji oslobađanja Kusonja kraj Pakraca, u rujnu 1991. godine. U veljači 1992. ekshumirani su iz masovne grobnice Rakov Potok s još 23 civilne žrtve Kusonja. Indentificirani su i dopremljeni u mrtvačkim sanducima u Bjelovar. Tih se dana na sprovodu okupio i plakao doslovce cijeli grad. Sprovod poginulim braniteljima vodio je kardinal Franjo Kuharić. Zorica Posarić, predsjednica Udruge obitelji poginulih branitelja Domovinskog rata 1991. u Kusonjama, na 15. obljetnice istakla je kako je riječ o tragičnom događaju kojeg bi se trebale sjećati ne samo obitelji, nego i svi građani cijele Hrvatske. "Zvjerski masakr naših sinova koji su u rujnu 1991. počinili četnici s područja zapadne Slavonije, svakako je jedan od najvećih i najtežih zločina počinjen nad braniteljima u čitavoj kronologiji Domovinskog rata. To se ne smije zaboraviti ni stoga što je riječ o prvoj oslobodilačkoj akciji na tom području. U četničkoj zasjedi 8. rujna 1991. pogubljeno je 20 branitelja od kojih su 18 Bjelovarčani, a njihova okrutno izmasakrirana tijela ekshumirana su 29. siječnja 1992.", izjavila je Zorica Posarić. Snimljen je i film Priča o zlatnom lančiću, koji prikazuje tragičnu obiteljsku priču Zorice Posarić. Prikazana je ekshumacija iz masovne grobnice i indentifikacija žrtava iz Kusonja. Zoričin sin, hrvatski branitelj Mario Posarić, prepoznat je po zlatnom lančiću i križu koji je nosio oko vrata. Prvu obljetnicu pokopa, 5. veljače 1992., roditelji žrtava željeli su obilježiti na mjestu stradavanja svojih sinova u tada već oslobođenim Kusonjama. Došli su puni boli i tuge, s cvijećem i svijećama. No četnici su im u Kusonjama podmetnuli minu, pa su u eksploziji na komemoraciji smrtno stradale još tri osobe, a više ih je ranjeno. Majka Zorica Posarić teško je ranjena u noge i od tada je u invalidskim kolicima. Danas se u Kusonjama nalazi kapela Male Gospe, koja je izgrađena zahvaljujući Zorici Posarić i majkama poginulih branitelja. Izgradnjom crkve odana je počast sinovima tužnih i ranjenih majki na mjestu gdje je počinjen dvostruki podli četnički zločin. Počinitelji obaju zločina ni danas nisu pronađeni.

Neukrotiva je napisao/la:ooo di si jasime. nešto te nije bilo dugo.

Kako da me bude kad mi dajes ban da bi imala opravdanje za druge.......

scorpio57 je napisao/la:

jasim je napisao/la:Samo da vas pozdravim,videcemo se kasnije

pa nisi baš trebo al eto

Mogo sam i ranije al sam cekao tebe

moj sin ima 28 g, 92 g je imao 10 godina, i zbog rata je ćučao u podrumu skupa sa godinu dana mlađom sestrom-
sad jedan balonja koji je 92 krenuo u školu prodaje pamet o ugroženosti srba u hrvatskoj, o logorima, o ratu,o opravdanoj agresiji na hrvatsku!
jednostavno ne prihvaćam da osoba od 25 godina može komentirati i polemizirati o ratu u hr od 90-95 pa ćak ni na strani hrvatske!
jasim je provokator koi vjerojatno ima 40 g
jer ne vidim ni jedan logični razlog, zbog kojeg bi se klinac iz srbije bavio tom problematikom!

jasim je napisao/la:

Neukrotiva je napisao/la:ooo di si jasime. nešto te nije bilo dugo.

Kako da me bude kad mi dajes ban da bi imala opravdanje za druge.......

a koji si ti faktor da ga ne dobiješ i ja sam dobio jači ban

8. kolovoza su pripadnici pripadnici hrvatskih postrojbi krenuli u oslobađanje tog kraja u improviziranom oklopljenom vozilu. Kod Kusonja su ih napali srpski odmetnici, onesposobivši okloplni transporter za kretanje.
Pripadnici hrvatskih snaga su se povukli u jednu kuću, gdje su nastavili pružati otpor. Odmetnici su nastavili sa napadom na kuću u koju su se bili smjestili napadnuti pripadnici hrvatskih redarstvenih i vojnih snaga (njih 20). Napad je izvršen vatrenim oružjem, i to na kuću i na unutrašnjost kuće. Trajao je sve do idućeg dana ujutro, kada su se redarstvenici morali predati.
Nakon prestanka napada, u jutro 9. kolovoza, preostali pripadnici hrvatskih snaga su izašli iz kuće s podignutim rukama.
Iste su pripadnici velikosrpskih snaga vezali , zatim su ih izudarali tvrdim tupim predmetima po glavi i tijelu, i pucali iz vatrenog oružja u dijelove tijela. Pri potonjim nedjelima, zarobljeni pripadnici hrvatske vojske i policije su dobili smrtnonosne ozljede.
Srpski odmetnici su tijela dvadesetorice masakriranih ratnih zarobljenika zatrpali bagerom u zajedničku masovnu grobnicu.
Masovna grobnica je kod sela Brusnika, uz cestu.

. Memorijal poginulim bojovnicima Domovinskog rata Grada Zagreba











Izvor: domovinskirat.hr

Pretekla si me rep+

Srećom pa je zavšio, nikada se više ne ponovio. Mnogi su životi izgubljeni, mnogi su ljudi ranjeni, a za što? Da bi u našoj zemlji u svakom kafiću svirali narodnjaci? Jesu li se naši ljudi za to borili?
Nije li dotična Ceca ili Brena ( ne znam točno koja) pjevala "klat ćemo Hrvate" ? I da bi dotični naši pjevali na sav glas njihove pjesme i išli na njihove koncerte. Čemu je onda bila svrha rata? Oprošteno ali ne i zaboravljeno-ne svima, već samo onima koji su bacali granate,bombe,ispucali brojne metke na nas u cilju da nas ubiju.

Za sve poginule, zapalimo jednu svijeću. To je najmanje što možemo učiniti.

Ne odobravam mnogo toga ali je ovo povijesna činjenica

Otkinuta Hrvatska zastava u Kninu