Biografije i intervjui

Go down

Biografije i intervjui Empty Biografije i intervjui

Postaj by Optimyst on pet lip 04, 2010 4:20 pm

Namijenjeno onima koje interesiraju detalji u karijerama i intervjui grupa i solo izvođača.

Evo za početak

Povodom sutrašnjeg koncerta Deep Purple u Zagrebu intervju sa basistom Rogerom Gloverom:

Roger Glover (Deep Purple): "Ovo nisu naši zadnji nastupi!"

Najjači hard rock bend ikada po drugi put u ovom stoljeću stiže pred zagrebačku publiku. Nastup je zakazan za 5. lipnja u Domu sportova, a netom prije početka turneje uhvatili smo telefonski, možda i glavnu polugu u Deep Purpleu, Rogera Glovera.

Mediji špekuliraju da je ovo posljednja turneja Deep Purplea. Ima li istine u tome?
Ne znam ništa o tome. Ovo nikako nije naša zadnja turneja. Puno se zabavljamo i odlično surađujemo i ne znam zašto bi sada stali.

To je odlična vijest za fanove. Planirate i novi album?
Imali smo to u planu, u veljači ili ožujku, ali puno smo na turneji. Sada je potrebno je više novca kako bi se snimio album, nego što ćete zaraditi od njega. Jako bih volio snimiti album, vjerojatno ćemo se u jednom trenutku dogovoriti i napraviti to.

Ove subote ćete po treći put u sedam godina doći pred hrvatsku publiku. Sjećate li se možda prethodna dva nastupa?
Prvi put smo svirali u Zagrebu... Izašli smo iz aviona, otišli u hotel, odradili nastup. Nismo imali posebnog kontakta s fanovima... Inače vodim dnevnik, za svaki slučaj, kada mi se problem prisjetiti što sam radio i o čemu sam razmišljao u određenom trenutku.

Planirate li ga objaviti?
Ne. (smijeh)

Tijekom godina članovi benda su usporedno s radom u Deep Purpleu radili i na drugim projektima, svirali sa drugim glazbenicima...
Stvar je u tome da smo se u sedamdesetima dosta selili. Bilo je teško ostati na jednom mjestu. Recimo, bilo je perioda kada je jedan živio u Portugalu, jedan u Švicarskoj, jedan u SAD-u. Dakle, okupljanje da bi radili nešto, pisali pjesme, išli na probe, snimali albume, je postalo jednako teško kao i ići na turneju. Da smo živjeli u istoj regiji to bi bilo puno jednostavnije.

Najpoznatiji ste kao basist Deep Purplea, ali je poznato da skladate pjesme i producirate? Što vam je od svega toga najdraže?
Sve mi ima jednaku važnost, dok je produciranje drugog benda drukčije, ali to nisam radio godinama. Ideja o produciranju potekla je još tamo u sedamdesetima. Tada je to bilo drukčije, kada smo bili na početku, sve što smo pokušavali bilo je da izvedemo pjesme koje su već bile dovršene. U međuvremenu smo evoluirali, pa sad svaki član benda daje svoj doprinos pjesmi.

Rođeni ste u Braconu, u Walesu. Možete li nam reći nešto o Vašim glazbenim počecima prije odlaska u London?
Rođen sam 1945., nakon završetka 2. svjetskog rata kada nije bilo nekih velikih bendova. Sa 7 godina počeo sam svirati klavir, ali mi baš nije išlo. Svirao sam ga nekoliko godina kada smo se preselili u London. Tamo sam ga nastavio svirati, ali mi se više nije sviđao, pa sam nedugo zatim počeo svirati gitaru.

Ako sam dobro informiran, pripremate novi solo-album "Close Up", koji bi trebao izaći ove godine?
Da, tako je. Album još nije dovršen. Sve je snimljeno, na njemu će biti 15 pjesama, još čekamo završno miksanje. Ne znam točan datum izdavanja, ali nadam se da će izaći ove godine.

S Ianom Gillanom svirali ste u Episode Six, odakle ste 1969. zajedno došli u Deep Purple i nedugo zatim snimili album sa simfonijskim orkestrom. Podsjetite nas malo na ta vremena...
Episode Six je bio bend koji je tražio hit. Kada smo došli u Deep Purple, to je bio bend koji je tražio uzbuđenje na pozornici. U to vrijeme, da bi snimio ploču morao si imati catchy pjesme. Nama je to bilo sranje, mi smo počeli kao underground bend, progressive-rock-underground bend. Ali na kraju, sve se odvijalo vrlo brzo. Volio bih da sam tada počeo voditi dnevnik. Bilo je fantastično.

Ljudi kažu da je Deep Purple najbolji rock bend, a nekolicina kaže da je i zaslužan za nastajanje heavy metala. Što mislite o tome?
Moram im vjerovati, ako tako kažu.

S Deep Purple ste snimili 12 albuma. Koji vam je najdraži? Ako možete izabrati...
Izabrao bih 3 albuma: "In Rock", naš prvi album. Tada je rođen naš karakter, naša osobnost je postala čvrsta. Sljedeći bi bio "Perfect Strangers". Snimanje tog albuma je bilo odlično iskustvo, svi smo se urnebesno zabavili. I ne smijem zaboraviti "Made in Japan". To je bio možda i naš najbitniji album.

Imate le neki omiljeni novi rock bend?
Nemam. Volim pjesme, a ne bendove. Bob Dylan mi je jedan od dražih izvođača. A i iskreno, ne slušam baš rock, više volim jazz, klasiku, afričku glazbu...

Biografije i intervjui Sdieiu3ri2jxs4efxup3_thumb
Ian Gillan, Ian Paice, Don Airey, Roger Glover, Steve Morse

Nedavno je preminuo Ronnie James Dio. Znam da ste surađivali s njim...
Ronnie je bio moj dobar prijatelj. 1972. godine sam ga prvi put čuo kako pjeva, kada sam producirao album njegove grupe Elf. To je bio početak jednog dugog prijateljstva. On je bio, bez sumnje, najbolji pjevač s kojim sam ikad radio. Bio je jednostavno odličan izvođač. Nakon, toga sam producirao još dva albuma Elfa i postali smo jako bliski. Nažalost, grupa Elf nikada nije postigla uspjeh kakav je, objektivno, zaslužila.

Nakon toga, Ritchie (Blackmore op.a) je preuzeo cijeli Elf kao svoj prateći benda za prvi album svojeg projekta Rainbow, tako da je ustvari svaka pjesma s Ritchievog prvog albuma ustvari Elf. Osim Ritchiea, dakako. Nakon Elfa, nije mi se svidio Ronniev heavy stil pjevanja, smatrao sam da je bolji od toga, ali uvijek sam ga respektirao. Prije manje od godine dana, nazvao sam ga samo da ga pozdravim. Dugo smo razgovarali, o privatnim pogledima, o tome što on planira... Naravno bilo je jako tužno, bolovao je od raka, nije stigao ostvariti sve planove...


Muzika.hr
Optimyst
Optimyst
Ufurani forumaš
Ufurani forumaš

Registriran/a : 20.12.2008
Broj postova : 3226
Reputacija Reputacija : 795
Godina imam : 44
Započeo/la tema :
Biografije i intervjui Empty168 / 999168 / 999Biografije i intervjui Empty

[Vrh] Go down

Biografije i intervjui Empty Re: Biografije i intervjui

Postaj by Optimyst on ned lip 06, 2010 6:55 pm

Bob Dylan

Biografije i intervjui 14tux4mtanvmoex40psw_thumb

Robert Zimmerman rođen je 25. svibnja 1941 u Duluthu, Minnesota.

Kao dijete mnogo vremena je provodio slušajući radio - isprva country i blues, a poslije rock and roll. U srednjoj školi formirao je par bendova: The Shadow Blasters, The Golden Chords.
U rujnu 1959. preselio se u Minnesotu i tamo krenuo na studij.
Započeo je sa folk - rock glazbom.
Napustio je studij i u rujnu 1961. preselio se u New York. Pozitivne kritike njegovih klupskih nastupa u The New York Timesu i usmene preporuke dovode ga do legendarnog lovca na glazbene talente Johna Hammonda i ugovora s Columbia Recordsom, ali i prvoga albuma, "Bob Dylan".
U New Yorku je 1962. promjenio ime u Bob Dylan i potpisao ugovor s Albert Grossmanom, koji mu je ostao mrnadžer do 1970.
1962. i 1963. godine u pjesmama je počeo izražavati vlastite političke stavove, "parajući Ameriku ne bi li razotkrio njezinu napuklu dušu". 1965., u novoj fazi u karijeri, udaljuje se od društveno-angažiranih tema.
1966. godine Dylan teško stradava u prometnoj nesreći, nakon koje se na neko vrijeme povlači iz javnosti. Albumom John Wesley Harding, objavljenom 1967., najviše zbog religijskih tekstova, odmiče se od psihodelije, a u `70-ima okušava se i u drugim umjetnostima; objavljuje zbirku novela Tarantula i knjigu Writings and Drawings by Bob Dylan, te sklada glazbu za film "Pat Garret and Billy the Kid", u kojem i glumi.
Krajem 60 - ih Dylan, inače judaist, prelazi na krščanstvo, no u 80 - ima se opet vraća na judaizam. U karijeri je radio na još par filmova, u nekim je i glumio.

Njegovo stvaralaštvo nagrađeno je priznanjima poput Polar Music Prizea, Grammyja za životno postignuće, Kennedy Center Honorsa, kao i članstvom u Rock and Roll Hall of Fameu i Nashville Songwriters Hall of Fameu. Časopis TIME uvrstio ga je na popis stotinu najutjecajnijih osoba 20. stoljeća. Dylan je 1997. prvi puta službeno nominiran za Nobelovu nagradu za književnost, kao i svake slijedeće godine, do 2002.



Gitare.info
Optimyst
Optimyst
Ufurani forumaš
Ufurani forumaš

Registriran/a : 20.12.2008
Broj postova : 3226
Reputacija Reputacija : 795
Godina imam : 44
Započeo/la tema :
Biografije i intervjui Empty168 / 999168 / 999Biografije i intervjui Empty

[Vrh] Go down

Biografije i intervjui Empty Re: Biografije i intervjui

Postaj by Optimyst on uto lip 08, 2010 8:17 pm

S obzirom da ova tema ima i edukativni karakter,bit će mi zadovoljstvo podsjetiti na zaslužne pojedince i grupe iz svijeta glazbe.

Prva grupna biografija ovdje pripada The Beatlesima,razloga je mnogo,sam podatak da su još uvijek najprodavaniji bend na svijetu je fascinantan,još više utjecaj koji su ostavili u glazbi u nepunih 10 godina postojanja...

Opt


The Beatles (1960. - 1970.) 1.dio

Vrijeme radnje: 6.7.1957. / Mjesto radnje: lokalna crkva St. Peter, Woolton, predgrađe Liverpoola. Društvo mladića između 15 i 17 godina se međusobno upoznaje.

Tada zajednički prijatelj Ivan Vaughan pomalo bahatom i agresivnom momku, koji već ima svoj bend Quarrymen, nazvan po Quarry Bank Grammar School, predstavlja nježnog debeljuškastog dečkića od 15 godina, koji svira trubu, gitaru i uči klavir, a iznad svega voli rock'n'roll i može vrištati kao Little Richard. Agresivcu je ime John Lennon, a ovom malo nježnijem Paul McCartney.


Lennon je već onda, kao što će to pokazati u daljnjem životu, bio buntovnik, u stalnom sukobu s autoritetima, vječiti cinik, grubijan i sarkastičar. Ismijavao bi i vrijeđao sve koji bi mu se našli na putu, s omiljenom metom - ljudima u invalidskim kolicima: "Kako to da ste izgubili noge? Naganjali ste ženu?"

Za razliku od nepristojnog Lennona, McCartney uglavnom nije bio takav, iako je mogao i znao biti bezobrazan. Paul je bio odličan učenik, bistar, omiljen u razredu i to podjednako među profesorima i učenicima.

McCartneyeva majka Mary je umrla od raka dojke ("mother Mary comes to me, speaking words of wisdom: Let It Be") krajem 1956., a Lennonovu mamu Juliu ("Half of what I say is meaningless, but I say just to reach you, Julia", pjesma "Julia", "White Album") je u srpnju 1958. pregazio policajac koji se vraćao s dužnosti i zabunom umjesto kočnice pritisnuo gas.

Obiteljske tragedije su dodatno zbližile dečke i učinile da se povežu na dubljoj razini te da izlaz za nagomilanu bol potraže u muzici.

Ipak, Lennonov odnos s roditeljima je mnogo kompleksniji, iz nebrojeno puno razloga: veći dio života s majkom se viđao samo povremeno, otac je bio na brodu, a odgajala ga je majčina sestra, teta Mimi. Majka i teta Mimi kao da su zamijenile uloge - strogu, autoritativnu, ozbiljnu ulogu majke igrala je teta, dok je mama Julia bila zabavna, neopterećena, pomalo neozbiljna osoba željna dobrog provoda i zabave, kojoj bi bilo kakvo igranje uloge organa javnog reda i mira bilo mrsko i nepodnošljivo. Također, dok je još bio malo dijete su ga pitali s kim bi radije živio i nakon što se prvo odlučio da želi s tatom, poslije se predomislio i ostao živjeti s majkom. Koja ga je neko vrijeme nakon toga proslijedila teti.

Mali Richard Starkey, poznatiji kao Ringo Starr, za razliku od Lennona nije imao problema s dilemama živjeti s majkom ili ocem. Naime, njegov otac je napustio majku i njega dok je bio jako mali. Tek nakon rođenja, u vrijeme nemilosrdnog bombardiranja grada, mali Richard je plakao i plakao i plakao kao ljuta godina. Tek je tada majka, svladana panikom i strahom za goli život, primijetila da malog sina drži za noge i da mu tijelo visi.

Richie, kako su ga od milja zvali, imao je najteži start u životu - majka je istovremeno često radila više poslova, a on je imao velikih problema sa zdravljem što ga je priječilo u redovitom pohađanju škole. Zbog teških boleština mali Richie bijaše osuđen na dvogodišnji boravak u sanatoriju. S 13 godina napušta školu koju više nije mogao polaziti zbog alergija i problema s dišnim putevima.

Mama se preudala za Harrya Gravesa, koji je Richardu bio dobar roditelj i koji ga je poticao da se bavi muzikom, štoviše, kupio mu je prvi set bubnjeva i to onako kako bi napravio svaki pošten Hrvat, na kredit.

Jedini član koji je odrastao u obitelji s oba biološka roditelja, George Harrison u grupu Quarrymen dolazi početkom 1958., na preporuku Paul McCartneya, starijeg mu školskog kolege. Prema vlastitom priznanju, McCartney je učio gitaru iz iste knjige kao i Harrison, ali dok je Paulov (a i Johnov) tadašnji doseg bio poznavanje akorda, Harrison se ambiciozno upustio u gitarske solaže, čime je u bend ušao u ulozi glavnog gitarist

Sredinom 1958. grupa Quarrymen obavlja povijesnu rabotu: odlazi u studio i snima prvu pjesmu, obradu Buddy Hollya "That'll Be The Day", koju su na tada modernim šelak pločama za sitne novce odštampali u nekoliko primjeraka.

Quarrymen se nisu ni po čem drugom razlikovali od drugih liverpulskih bendova osim po jednom: njihovi članovi, a naročito John, Paul i George su svaki trenutak predaha u školi koristili da nešto zasviraju. Svirali su i u svojim domovima, s kupaonicom kao najboljim mjestom za svirku uslijed odlične akustike.

I dok su Jim McCartney te Harold Harrison sa suprugom Louise ponosno primali momke na sviračke probe u svoje domove, Lennonova teta Mimi nije bila tako oduševljena. A i zašto bi? Prvo, Paul i George su bili nešto mlađi od Johna, izgledali su kao kikači, drugo, McCartney i Harrison su bili iz radničkih obitelji, za razliku od njih koji su bili srednja klasa, a treće, i nesumnjivo najgore, svirali su tamo nekakav rock'n'roll, glazbu koja čvrstu, strogu, konzervativnu osobu s obje noge na zemlji poput nje nije mogla nikako impresionirati.

Novi šok je uslijedio 1960., kada je Lennon svojoj teti rekao da s bendom ima gaže u Hamburgu. Bilo je to 15 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata i Njemačka nije ni blizu bila nalik zemlji kakva je sada.

Život u Hamburgu je donio serije iscrpljujućih višesatnih nastupa svaki dan (odnosno noć), koji bili popraćeni hektolitrima pive i pokojom tableticom za otklanjanje znakova umora, bilo da je riječ o legalno prepisanoj ili ilegalno konzumiranoj.

Malo prije toga ime benda Quarrymen se pretvorilo prvo u Silver Beetles, pa skraćeno The Beatles. Kumovi se smatraju Stuart Sutcliffe i John Lennon, prema uzoru na Buddy Hollya i njegove Cricketse, a pretvorba drugog E u A je učinjena da se i na taj način pokaže sklonost prema beat muzici.

Vječito promjenjivo mjesto bubnjara je na dulje vrijeme zauzeo Pete Best. Posjet Njemačkoj završava nepredviđenim tijekom: otkriveno je da je Harrison premlad, te je u kratkom postupku deportiran kući, a ostali su slijedili njegov primjer i vratili se u Liverpool.

Ipak, u tom periodu uspostavljene su veze s Njemačkom koje su ostale neraskidive: Klaus Voorman, momak iz Hamburga, dizajnirao je poznat omot za album "Revolver" te poslije svirao na Lennonovim solo pločama i u grupi Manfred Mann, a velika ljubav Stuarta Sutcliffea, Astrid Kircherr, dizajnerica, patentirala je poznatu frizuru 'bitlsicu'.

Hamburg je bio sjajno mjesto gdje će budući najbolji bend na svijetu izbrusiti svoje vještine. Moguće je primijetiti da su njihove izvedbe, čak i kad bi zašle u najgoru sferu pimplanja i instrumentalnog samozadovoljavanja, uvijek imale nešto od poznate njemačke discipline, ekonomičnosti i postojanosti (osim "Revolution No.9", to je ipak nenadmašno). Nakon povratka u Liverpool, nemali broj posjetitelja njihovih koncerata ostao je zatečen sviračkim napretkom.

Nije problem vidjeti kako je do tog došlo. U Hamburgu su se momci morali izboriti za pažnju pred kurvama, siledžijama, umornim mornarima i šljakerima te ostalim cvijećem tadašnjeg njemačkog društva. Pravilo je bilo jedno: budite dobri na sceni. I bili su: sviralo se satima, rock hitovi, rhythm and blues, soul, obrade, urlanje, energija, šale i pošalice na sceni... i nije se pitalo za vrijeme. A poslije... bilo je... veselo...

"Sjećam se jedne noći, George je stvarno previše popio. Otišao je u krevet, svi smo spavali u istoj spavaonici, i usred noći se okrenuo i ispovraćao kao životinja. Iduće jutro, čistačica je to odbila počistiti jer je stvarno gadno izgledalo. George joj je odgovorio neka izvoli to počistiti jer joj je to posao. Međutim, ta bljuvotina je tamo stajala i svatko tko je htio mogao je to doći i pogledati.

Čak je to dobilo nadimak: 'Stvar' i svakim danom je rasla, jer su tamo bili i čikovi, limenke pive i slično. Kroz dva tjedna, šef Star Cluba, gdje smo nastupali, uletio je u spavaonicu i pokupio to. Mi smo ga slijedili kao ožalošćeni na sprovodu, svi smo stajali oko kontejnera i govorili: 'Zbogom, Stvari'.

Vođen željom da se posveti slikanju, Stuart se povlači iz benda, a nedugo nakon toga, 1962. umire zbog krvarenja u mozgu, nakon čega se razvijaju brojne teorije zašto je to tako. Bilo kao posljedica nesretnog slučaja ili teorije zavjere, mjesto basista preuzima Paul McCartney.

Malo je poznato da je upravo Paul bio kao instrumentalist najjača karika u bendu. Vremenom će postati jedan od najutjecajnijih basista čije će melodiozne dionice nadahnjivati suvremenike Chrisa Hillmana iz The Byrdsa i Briana Wilsona iz The Beach Boysa, a osim toga postat će kompetentan bubnjar (odsvirat će bubnjeve na "Back In The USSR" i "The Ballad of John and Yoko", te na ponajboljem svom solo albumu "Band On The Run") i solo gitarist (vrtoglave solo dionice na pjesmama "Taxman" i "Ticket To Ride" su njegove), a njegovo sviranje klavira se može čuti na "Hey Jude" i "Let It Be".

Kolega mu iz ritam sekcije Ringo Starr je često bio otpisivan kao loš bubnjar, vjerojatno zbog činjenice što se izuzetno rijetko upuštao u bubnjarske solaže za razliku od Gingera Bakera iz grupe Cream, Keitha Moona iz The Who, ili Johna Bonhama iz Led Zeppelina. Ono što se često zaboravlja jest da je Ringo patentirao vlastiti stil, šarmantan, pomalo šlampav i zveckav, ali na kilometre prepoznatljiv, te važan sastojak u zvuku The Beatlesa.

Snimka iz 1966., B-strana singla "Paperback Writer", psihodelična pjesma "Rain" najbolje svjedoči kako je Ringo mogao svojim bubnjanjem preoteti pjesmu iz ruku Lennona i McCartneya te je pretvoriti u svoju, a uvid u studijsku arhivu snimaka daje nevjerojatnu činjenicu, da je od njih četvero upravo Ringo najmanje griješio prilikom snimanja.

George je također kao i Ringo u svom sviranju posjedovao crtu ekonomičnosti, odnosno iz minimalnog vremena za soliranje je izvlačio maksimum učinka. Ni George nije bio razvikan instrumentalist, ali je njegovo sviranje bilo mudro, promišljeno i zrelo. Vremenom će još razviti tehniku sviranja sitara, i posebno slide gitare koju će dovesti na vrlo visoku razinu.

Šef grupe u mlađim danima i njen idejni začetnik, John Lennon, svoje je deficite u sviranju gitare nadoknađivao lajavošću na koncertima i nevjerojatnom dozom samopouzdanja. "U grupi, on je bio naš mali Elvis" Paul će pripomenuti. I doista, on je bio taj koji je u ranim danima osvajao simpatije publike svojim duhovitim upadicama, čime je dizao atmosferu i od čega je profitirao cijeli bend.

"Pa što to nam dovodi gospona Epsteina?" uskliknuo je mladi George Harrison krajem daleke 1961., u prvim trenucima susreta s fensi-šmensi Brianom Epsteinom, vlasnikom prodavaonice ploča, propalim glumcem, i menadžerom u usponu.

Biografije i intervjui 4kuoms6jgcw7jej0xrl_thumb

"Bilo mi je dosadno u životu samo prodavati gramofonske ploče, htio sam neku zanimaciju" rekao je Epstein, puno, puno poslije. Odgovor je zapravo jednostavan: jedan je mladić tražio ploču "My Bonnie" na kojoj su The Beatlesi prateći bend sugrađaninu Tonyu Sheridanu. Otišao se Brian interesirati obzirom da za njih nikad nije čuo. A zašto i bi? Iako je iz istog kvarta odakle i Cavern Club, Epstein nikad prije nije čuo za The Beatlese. Uostalom, Epstein je iz fine familije, situiran, vodio je svoj tihi obrt, što bi on imao veze sa underground klupskim rockerima kad više voli lijepo odijelo nego 'izraubane' traperice.

"Ono što ih je krasilo, bila je njihova scenska pojavnost, velika količina osobnog magnetizma i uzbuđenja koje su davali publici. Odmah su me fascinirali." na ovaj je način Brian objasnio svoj prvi susret s The Beatlesima na njihovom radnom mjestu u Cavern Clubu. Tako je nekako počela jedna od najpoznatijih i vjerojatno emocionalno najintenzivnijih veza menadžer - klijent u povijesti.

Epstein je bio sve što John, Paul, George i Pete Best nisu: imao je svoje 'geografski kontrolirano' porijeklo, bio je čovjek 'plemićkih' manira, teatralnih gesti, ljubazan, diplomatičan, uostalom, volio je kazalište, a njegova bolna točka je bila homoseksualnost.

"You've Got To Hide Your Love Away", oporo i gorko će Lennon pjevati 1965., a jedna od interpretacija glasi da je poruka upućena upravo Epsteinu koji je, ako ćemo vjerovati Johnovom sjećanju, bio zaljubljen u Lennona. Bilo to samo radi senzacionalizma i provociranja ili zbog iskrenog priznanja, Lennon će poslije potvrditi da su postojala njegova seksualna druženja s Brianom, a pojedini biografi (odnosno Albert Goldman) će tu činjenicu napuhati da je 'Lennon pod utjecajem Epsteina postao homoseksualac u potpunosti'. Hm, hm...

Epstein je bio taj koji je dotadašnje odrpance upristojio i obukao u odijelo, disciplinirao njihove koncerte, što će reći da više nije bilo višesatnih maratonskih setova praćenih konzumiranjem hrane i pijače na sceni te davanjem vritnjaka i svađanjem koja će pjesma ići sljedeća, nego odmjerenih, ali energičnih jednosatnih nastupa s unaprijed određenim rasporedom pjesama koje će se svirati.

Brian Epstein će doći do genijalnog producenta Georgea Martina, urediti uvjete ugovora s diskografskom kućom EMI, te pomagati da javni istupi članova grupe budu 'onak kak se šika'.


Epsteinov rad kao menadžer The Beatlesa je bio izložen brojnim napadima i optužbama: konkretno, od svake prodane 'sitnice' (bedža, značke, lutkice, postera ili sličnog) sa znakom The Beatlesa četvorka bi dobivala 1 %. Svaka ploča prodana u Britaniji bi The Beatlesima priskrbila 1 peni, dok bi u SAD i Kanadi dobili 5 centi od prodane ploče (koja bi koštala između 3 i 4 dolara u dućanu).

Diskografskoj kući EMI će Epstein dozvoliti nakon isteka inicijalnog ugovora u lipnju 1965. još 17 mjeseci poslovanja pod istim uvjetima. Usporedbe radi, u isto vrijeme The Rolling Stones su u svoju korist promijenili uvjete postojećeg ugovora u diskografskoj kući Decca te dobili još milijun i 250.000 funti bonusa.

Epsteinu je 1964. došao čovjek koji se predstavio kao poslovni savjetnik i potaknuo Epsteina da skloni novac na Bahame, u cilju izbjegavanja poreza. Epstein je odmah sklonio 750.000 funti. Nakon toga, ni novac ni taj frajer nisu više viđeni.

Također se Brian nije iskazao kad je trebalo pregovarati oko prihoda za film "A Hard Day's Night", a poslije njegove smrti u kolovozu 1967. će na vidjelo doći stavka ugovora po kojoj bi devet godina nakon njegovog isteka Brian primao 25 % prihoda od prodanih ploča The Beatlesa. To Brian nikad nije objasnio The Beatlesima.

Ipak, Epstein će se bratsko-očinskom brigom ophoditi prema The Beatlesima: on je bio zaljubljen u njih kao u entitet i ljubomorno ih je čuvao kao dijete svoju zlatnu koku. Pardon, najdražu igračku.

Veza Epsteina i The Beatlesa je bila vrlo kompleksna i strahovito intenzivna: nepredvidiv kakav je već bio, Lennon će u više navrata braniti Epsteina do zadnje kapi krvi. "Bez Briana mi ne bismo uspjeli. I obrnuto." rekao je svojedobno. I vjerojatno je u pravu.

S druge strane, Lennon bi našao vremena da ga izvrijeđa kao zadnjeg šmrkljivca. "Napisao sam svoju autobiografiju, kako da je nazovem?" pitao je Epstein definitivno najkontroverznijeg Beatlea. "Probaj sa: Židov derpe!" odvratio mu je Lennon. Poslije se Brian odlučio za naslov "A Cellarful of Noise", dok je Lennon predlagao "A Cellarful of Boys".

Paul McCartney, kao čovjek koji je u The Beatlesima imao najveći smisao za biznis, o Brianu je mislio malo drugačije nego Lennon: "Zaribali su nas za milijune, ali na kraju bilo je glupo bilo koga tužiti. Sve je to Brianova pogreška. Bio je zelen i nezreo."

Iako se na rad Briana Epsteina danas gleda prilično kritično, treba reći da bi se mnogi tadašnji menadžeri i agenti snašli, u najboljem slučaju podjednako, a vjerojatno čak slabije nego Epstein.

Diskografska industrija je bila mlada grana još uvijek u razvoju, i s izuzetkom Elvisa Presleya, nitko prije The Beatlesa nije tako privukao pažnju tolikog broja publike. Još uvijek je to bio period bacanja prvih mačića u vodu, i nažalost, jedan od tih mačića bit će i sam Brian Epstein.

Hrvatskim rječnikom rečeno, Epstein je bio jako dobar PR, i prosječan menadžer, u smislu vještine borbe za što bolju financijsku dobrobit. Stresan život, i ono što mu je predstavljalo najveću prijetnju, mogućnost da izgubi The Beatlese nakon isteka ugovora s njima 9.10.1967., uzelo je svoj danak.

U zadnjoj godini života njegov utjecaj na The Beatlese će jenjavati: prvo će krajem kolovoza 1966. John, Paul, George i Ringo obustaviti turneje, a onda, u lipnju 1967., izdat će album šarenog i psihodeličnog omota "Sergeant Pepper's Lonely Hearts Club Band", suprotno Brianovim željama za jednobojnim koricama. Njegova će molba ipak biti uslišana na "White Albumu", izdanom u studenom 1968.

Te lude i psihodelične 1967. jedina konstanta u životu Briana Epsteina bit će depresija i konzumacija velikog broja tableta od kojih se izdvajaju dvije skupine: one pilule koje će ga smiriti i uspavati navečer i one koje će ga razbuditi i podići ga sutradan ujutro. Rad u uredu bit će sve neredovitiji, a izgled sve zapušteniji.

"Brian je pukao" bio je komentar Johna Lennona svom prijatelju u kolovozu 1967., "Jako smo zabrinuti za njega. Ali ne znamo što da napravimo s njim." 27.8.1967. svijetom je prošla vijest da je Brian Epstein preminuo od prevelike doze tableta.

"Znao sam da smo u banani" rekao je John. "Nisam uopće imao ikakvih primisli o tome da možemo raditi išta drugo nego svirati muziku i bio sam jako uplašen. Mislio sam: naše vrijeme je prošlo."

Producentski život Georgea Martina
1962. vrijeme The Beatlesa je tek dolazilo: novoustoličeni menadžer Epstein je imao zadatak naći producenta i ugovor s diskografskom kućom.

"Bili su vrlo zanimljivi kao ljudi. Nisam u njima vidio sjajne pjesmopisce ili glazbenike. Bio sam siguran da njihovo pisanje pjesama nema neku komercijalnu budućnost." riječi su George Martina, njihova producenta, čijim su zalaganjem potpisali (suvišno je kazati - za kikiriki) za malu diskografsku etiketu Parlophone (podetiketu moćne grupacije EMI).

A četvorica su imala itekako razloga za slavlje, jer su ih odbile gotovo sve diskografske kuće. Posebno bolna odbijenica stigla je iz kuće Decca, obrazložena tvrdnjom da zvuk gitara izlazi iz mode. Decca će poslije preuzeti The Rolling Stonese, koji će svoj imidž pažljivo graditi na osnovama The Beatlesa (odnosno anti The Beatlesa).


Prvo mimoilaženje u stavovima je već bilo na odabiru prvog singla: dečki su predlagali "Love Me Do" Lennona i McCartneya, dok je Martinov favorit bila pjesma "How Do You Do It" uz objašnjenje da je to sigurni broj jedan. "Love Me Do" je dogurala do broja 17 na britanskim ljestvicama krajem 1962., a "How Do You Do It" je ispunila Martinovo proročanstvo godinu i pol kasnije u izvedbi sastava Gerry and The Pacemakers. Iz ove sličice je moguće vidjeti samouvjerenost u vlastite kapacitete kod Lennona i McCartneya.

Martin će inicirati još jednu promjenu, a to je da će zahtijevati boljeg bubnjara, barem za snimke u studiju. Pri tom nije znao da je Johnu, Paulu i Georgeu Pete Best išao na živce i da su ga se htjeli riješiti. Best je u svakom slučaju imao svojih bubnjarskih i ljudskih kvaliteta, ali po svom karakteru je uvijek stršao od ostalih: bio je tiši, zatvoreniji, odmjereniji, dok su ostala trojica bili šaljivdžije.

Liverpool je inače poznat po svom humoru, a u jezičinama prvenstveno Lennona, a nešto manje McCartneya i Harrisona, stvar će narasti do neslućenih visina. Vruć krumpir donošenja loših vijesti preuzet će, milom ili silom, Epstein, dok se s ostalima Best neće ni vidjeti po tom pitanju.

Zlosretnog bubnjara će zamijeniti Ringo Starr, do tada bubnjar grupe Rory Storm and the Hurricanes, koji će po karakteru savršeno odgovarati preostaloj trojici: umjereno lajav, autoironičan, bezobrazan i 'tupast', ali u isto vrijeme vrlo nekonfliktan i blag.

U kratkom roku upravo će Ringo postati najpopularniji Beatle. "Zašto, po tvom mišljenju, ti dobivaš više pošte od fanova nego ostali?" bilo je pitanje jednog od novinara u najvećem jeku 'beatlemanije'. "Ne znam. Valjda je to zato što mi više ljudi šalje pisma." glasio je Ringov odgovor.

Čovjek koji je u toj priči prošao najgore, Pete Best, ipak je uspio ostvariti kakvu takvu karijeru glazbenika: čak je 1966., na vrhuncu 'beatlemanije' imao album koji je čak došao u britanski TOP 10. Riječ je o albumu "Best of The Beatles" (Best iz The Beatlesa), koji je publika pobrkala s albumom najvećih hitova grupe The Beatles. "Znao sam da će daleko dogurati. Svi smo to znali. I znao sam da će mi nedostajati zabava i zafrkancija uz sve to." rekao je Best novinarima, uvijek zainteresiranima za kopanje po tuđem razočaranju.

Pliz, pliz...
Prvi singl, "Love Me Do" s B-stranom "P.S. I Love You" se vrtio po radiju, te umjereno dobro prodavao. "Sedamnaesto mjesto pjesme 'Love Me Do' nas je uvjerilo da ćemo se probiti" tvrdio je McCartney, iako se još i dan-danas priča kako je 10.000 kopija kupio sam Epstein.

Sljedeći singl, izdan u siječnju 1963.,"Please Please Me" uz B-stranu "Don't Ask Me Why" otišao je do broja jedan. Lennonovo čedo, "Please Please Me" je svoj život počela kao iznimno polagana tužaljka inspirirana Orbisonovom "Only The Lonely".

Na Martinovo inzistiranje pjesmi je ubrzan tempo i dodani su prateći vokali. "Gospodo, upravo ste napravili svoj prvi broj jedan hit", obznanio je Martin nakon završetka rada u studiju. "George Martin nam je tada pokazao da vidi dalje od onog materijala što smo mu donosili i nudili" poslije je rekao McCartney.

Vrata su se tada počela otvarati: ponude za gaže su pljuštale. Ali dva singla ne znače još ništa, nego treba snimiti dugosvirajući album, i to što je moguće prije da se kapitalizira uspjeh singla "Please Please Me".

11. veljače 1963., je jedan od radno najtežih dana u povijesti: cjelodnevno snimanje prve LP ploče "Please Please Me", od 10 ujutro do 10 navečer uz pauzu za ručak. Zbog gaža nemoguće je naći novi termin. Lennonovo grlo je bilo u teškom stanju, pio je tablete, a za dvanaest sati je trebalo snimiti veći dio prvog albuma, odnosno u studiju pravilno reproducirati ono što se nudilo redovitim posjetiteljima u klubu Cavern. Dakle, energija, šarm, balade, obrade poznatih pjesama, a i malo dobrog rock'n'roll urlanja.

Na koncu studijskog rada, navečer, ostala je još jedna pjesma da kraj debi albuma bude podjednako eksplozivan kao i početak. Lennon je jedva pričao, a ovu pjesmu treba oderati iz petnih žila. Ako ne uspiju iz prve, nema ponavljanja. Ringo počinje bubnjati, gitare su uključene, bas pulsira, a John je u mikrofon zarevao: "Well, shake it up baby now", dok prateći vokali McCartney i Harrison pravilno odgovaraju: "Shake it up baby", Lennon dodaje "Twist and shout", dok Paul i George odzvanjaju "Twist and shout".

Rizik se isplatio, snimka je uspjela. Jedna od najboljih obrada ikad. Šećer na kraju velikog dana. Precizni kroničar Mark Lewisohn je izračunao: "Teško je naći u povijesti rock muzike bolje potrošenih 585 minuta u studiju."

Objavljen 22.3.1963., album "Please Please Me" je zauzeo vrhove top lista u Velikoj Britaniji i službeno je počela 'beatlemania'. "Please Please Me" je kolekcija autorskih pjesama i popularnih koncertnih favorita. Album otvara antologijsko McCartneyevo vrištanje "I Saw Her Standing There", a zatvara "Twist And Shout". Unutra se nalaze još dva broja jedan, naslovna pjesma i "Do You Want To Know A Secret", koju je otpjevao George Harrison, a poslije će se popeti do vrha u izvedbi Billy J. Kramera i Dakotas.

"Misery" i "There's A Place" će također pronaći svoj put do obožavatelja. Danas je suvišno, a onda je bilo suludo tvrditi kako su potencijali liverpulske četvorke još skriveni. Iako su posao dobili prvenstveno kao klupska i koncertna atrakcija, nevjerojatno je koliko će napredovati kao skladatelji, tekstopisci i aranžeri u tako malo godina.

Izrazito naporan tempo imao je dvostruki učinak: stalno su svirali, često u nemogućim uvjetima (to je ono kada hrpa curica počne vrištati, a ni dečki ne zaostaju), bili su zajedno i stvorili neku vrstu mikrokozmosa. Njihova međusobna povezanost je tada bila iznimno jaka. Pogotovo John i Paul su provodili vrijeme skupa.

"She Loves You", "From Me To You" i "I Want To Hold Your Hand" su bili sljedeći singlovi, naravno da su dogurali do broja jedan, a sve tri pjesme su primjer kolaboracije dvaju genijalaca. "She Loves You" je napisana na rijedak slobodan dan (!), koji su John i Paul provodili isto kao i inače, s gitarama, povremeno s klavirom. Uostalom, taj njihov posao i nije bio posao kad su radili ono što su toliko voljeli.

Sljedeći album "With The Beatles" izlazi krajem 1963. i ponavlja formulu prvijenca. Najbolja je pjesma Paulova "All My Loving", dok u uvodnoj "It Won't Be Long" će Lennon malo eksperimentirati s akordima, uz zamjetan uspjeh. Na toj se ploči nalazi i Harrisonova prva autorska stvar "Don't Bother Me" (ne računajući instrumentale) koja donosi zanimljivu strukturu, ali glas samog autora previše vuče na Lennonove vokalne manirizme.

"I Wanna Be Your Man" pjevat će Ringo prije nego što će John i Paul tu pjesmu dati mladom i perspektivnom Micku Jaggeru i njegovom bendu na obradu, a "Roll Over Beethoven", "Money" i "Please Mister Postman" će pokazati visok interpretatorski potencijal.


Poznati magazin Times će u "Not A Second Time" primijetiti eolske kadence i usporediti pjesmu s radom Gustava Mahlera. "Do dana današnjeg nemam pojma što su eolske kadence. Zvuči kao vrsta egzotičnih ptica" Lennon će kasnije prokomentirati Timesov kompliment.

Večeri poslije teških dana
Nakon izvrsnih albuma koji su više djelovali kao kolekcije uspješnih singlova + obrade poznatih favorita "Please, Please Me" i "With The Beatles", izdan je album "A Hard Day's Night", koji je bio zamišljen kao soundtrack pripadajućeg filma kojem su pridodali nekoliko svježih originalno napisanih skladbi.

Iako se bavi ljubavnim temama, "A Hard Day's Night" posjeduje razornu, gotovo punkersku neurotičnu energiju i nevjerojatan šarm, te se s pravom smatra remek-djelom ranog razdoblja The Beatlesa.

To je prvi i jedini album The Beatlesa u potpunosti načinjen u manufakturi Lennona i McCartneya, s tim da je Lennon taj koji suvereno dominira pločom, od 13 pjesama općenito se smatra da je on napisao 10, dok je Paul napisao i otpjevao "And I Love Her", "Can't Buy Me Love" i nepravedno zaboravljenu baladu "Things We Said Today".

Lennon će po prvi put jasno i glasno zapjevati o svojoj poznatoj paranoji, ljubomori i posesivnosti, u "You Can't Do That" koju će upakirati u prilično umilnu melodiju (nakon "You Can't Do That" će slijediti "Run For Your Life", "Don't Let Me Down" i "Jealous Guy" s istim ili sličnim motivima), a McCartney otvara niz iznimno popularnih srcedrapajućih balada s "And I Love Her", nakon koje će slijediti "Yesterday", "Michelle", "Here There And Everywhere", "She 's Leaving Home", "The Long And Winding Road" i "Let It Be".

Album "A Hard Day's Night" se doista doima kao da je napravljen nakon teškog dana, ali plijeni pažnju svojom energičnošću i entuzijazmom te ostavlja dojam da su unatoč nevjerojatnoj popularnosti, četvorica čupavaca i dalje šljakeri iz susjedstva koji 'hrmbaju' od jutra do sutra te im ostaje minimalno volje i snage za radosti slobodnog vremena, a svirka im je jedini izlaz iz prilično sulude svakodnevice. Što je uostalom bila i istina.

Unatoč svim tim zamjetnim uspjesima, 1964. se godina može nazvati teškom godinom za The Beatlese. U današnje vrijeme bendovi uzimaju prvo jednu godinu za snimanje albuma, pa jednu godinu za svjetsku turneju, jednu godinu za odmor, pa onda za snimanje filma isto godinu, zatim za oporavljanje od snimanja filma, pa pripremu za snimanje albuma... e a kod The Beatlesa je sve to stalo u jednu godinu i još ih nitko ništa nije pitao.

Nakon albuma "A Hard Day's Night" i istoimenog filma, te svjetske turneje, na redu je bilo, pogađate što, snimanje novog albuma, naravno. Ne čudi što su se osjećali izmoreno, potrošeno i što su novu ploču krstili zapravo vrlo depresivnim imenom "Beatles For Sale".

Taj album je po svemu sudeći korak natrag, jer donosi stari omjer originalnih pjesama i obrada u iznosu pola-pola. Lennon otvara s moćnom "No Reply", slijedi isto takva "I'm A Loser", a onda su razbacane po špranci naštancane stvarčice "Baby's In Black", "I Don't Want To Spoil The Party", "Every Little Thing" i drugi ne toliko inspirirani momenti, na primjer, Lennonovo urlikanje na "Mr. Moonlight".

Ipak, album ima svojih svijetlih točaka, uz gore navedene tu su "Eight Days A Week", "What You're Doing" i kompetentna obrada "Kansas City/Hey Hey Hey Hey".

U stanju smanjene inspiracije momci su izbacili još jedan album broj jedan, a da povremeno loš materijal na albumu bude skroz zanemaren, pobrinuo se sjajan najavni singl, feedbackom Harrisonove gitare natopljena "I Feel Fine", praćena podjednako dobrom B-stranom "She's A Woman", prema alternativnim tumačenjima, McCartneyeva diskretna posveta marihuani, s čijim ih je blagotvornim i manje blagotvornim efektima, prema legendi, upoznao Bob Dylan osobno 1963.

Krajem 1964. štošta se događalo u svjetskoj pop glazbi: Brian Wilson iz The Beach Boysa se odlučio maknuti s turneja i posvetiti radu u studiju, Bob Dylan će otkriti čari električne gitare, a Jagger i Richards svoj skladateljski talent. Veliki afroamerički skladatelj Sam Cooke ("A Change Is Gonna Come", "Bring It On Home", "Good Times") će biti ubijen, a Martin Luther King prima Nobela za mir.

Te godine, 1964. na red stiže osvajanje Amerike. Zvuči suludo i pomalo apsurdno, tek iz trećeg pokušaja. Naime, raniji njihovi singlovi ni albumi nisu se uspijevali nametnuti na američkom tržištu, no sve se to promijenilo gostovanjem u poznatom showu Eda Sullivana. 4.4.1964. polazi im za rukom da im singlovi budu redom na prvom, drugom, trećem, četvrtom i petom mjestu američke top-liste.

U pomoć!
Nakon promašaja kojeg nitko nije primijetio zvanog "Beatles For Sale", Lennon i McCartney su pomalo nesvjesno zaronili u novo i neistraženo područje: ispovjednih pop pjesama koje će imati angažiranost folka, a instrumentarij rocka.

Novi album se zove "Help!" prema istoimenoj pjesmi koja ne samo da nadmašuje sve što su napravili do tada, nego predstavlja hrabru diverziju - u umilne i nježne tonove zakopati pjesmu o općoj nesigurnosti, ovisnosti i bespomoćnosti.

Publika pjesmu prihvaća u maniri 'Lennon se, eto, malo šalio', ali neće proteći dugo da shvate kako John ima puno ozbiljnije stvari za podijeliti, ne samo s publikom, nego i sa psihijatrom. McCartney se usuđuje objaviti svoje čedo i najizvođeniju pjesmu ikad, "Yesterday", za koju se nikad ne zna koliko bi doista bila dobra da je nisu na radiju toliko forsirali.

Kao centralna tema se ipak nametnula "Ticket To Ride" koja unosi novi zvuk gitare, koji i danas djeluje moderno i svježe. Šaka u oko je minimalistička folky stvar "You've Got To Hide Your Love Away" koju neki smatraju prvom ljubavnom homoseksualnom pjesmom u pop glazbi, kao stvorenom za album Nirvane "Unplugged In New York".

McCartney također piše sjajnu "I've Just Seen A Face". Iako prilično solidan, cover "Dizzy Miss Lizzy" je ipak neprihvatljiv kao kraj albuma "Help!", tim više što je grupa napravila zaokret prema tišim zvukovima i akustičnim gitarama.


Sve je primjetniji utjecaj Boba Dylana na The Beatlese, ali i obrnuto. Bob će u svoj zvuk uvesti električne gitare, a The Beatlesi će pojednostaviti svoje ritmove, uvesti u svoj zvuk više klavijaturističkih dionica te više pažnje posvećivati pitanju 'Što mi to zapravo pjevamo?'.

Iste, 1965., godine stižu odlikovanja iz kraljičinih ruku. Urbana je legenda da su se neposredno prije tog povijesnog čina sva četvorica zatvorili u WC-u da se smire s malo trave. Ipak, vezano za odnos s plemenitim lozama, najpoznatija je ona Lennonova izjava iz kraja 1963., na koncertu kada ih je kraljica prvi put gledala: "Vi na jeftinijim mjestima plješćite. A ostali zveckajte svojim nakitom."

Put prema bazičnom zvukovlju koje, paradoksalno, stvara kompleksniji dojam će se nastaviti i na idućem albumu "Rubber Soul", koji je, prema mišljenju autora ove hrpetine redaka, najbolji album The Beatlesa. Izdan u prosincu 1965 i najavljen glazbeno jednostavnim singlom "We Can Work It Out" i, iz muzičkog kuta gledano, još primitivnijom skladbom "Day Tripper" koje zvuče zrelije nego 95% pjesama napisanih do tada, "Rubber Soul" je pomeo konkurenciju.

Brian Wilson iz The Beach Boysa je našao inspiraciju za svoje životno djelo "Pet Sounds", a mnogi će se razbacivati po plesnom podiju uz funky rasturačine "Drive My Car" i "I'm Looking Through You", country poskočice "Run For Your Life" i "What Goes On" ili pak sentiše "Girl", "Michelle" i "In My Life".

Svaka pjesma je zaokružena i upotpunjena cjelina, Harrisonovi doprinosi su također vrlo vrijedni, autorske pjesme "If I Needed Someone" i "Think For Yourself" nose pečat novog zvuka. George će se prihvatiti učenja sitara, tako da će folk balada "Norwegian Wood" prva upoznati svijet s indijskim glazbalima.

Utjecaj Boba Dylana je primjetan i na još jednom polju: album "Rubber Soul" će donijeti zavidnu dozu mizoginije i cinizma. Tako će glavni junak u "Norwegian Wood" zapaliti stan curi koja se u zadnji čas predomislila pa nije htjela podijeliti koji vrući trenutak s njim, "Run For Your Life" sve kaže već u naslovu, a ponešto još i u strofama ('Bjež' od mene, bolesno sam ljubomoran'), "You Won't See Me", "Think For Yourself", "Girl" i "I'm Looking Through You" su ispunjene razočaranjem i rezignacijom.

Samo malo dečki, što se dešava, a prije samo godinu i pol do dvije ste pjevali "She loves you yeah yeah yeah, she loves you yeah yeah yeah, she loves you yeah yeah yeah yeah yeah"?

Revolver
Vrtoglavi rast profita muzičke industrije donio je i razvoj muzičkih studija, a isto tako razvoj muzičke opreme, a profit The Beatlesa otvorio je vrata da proširuju svijest. Turneje postaju jedna velika dosada: možeš svirati najgore što možeš, nitko to neće primijetiti.

Tako su publici kolege Stonesi usred vrištanja u pjesmi "Satisfaction" znali isporučiti temu iz crtića "Mornar Popaj sam ja" kao gitaristički solo. I naravno, nitko to ne bi primijetio ni čuo jer bi svi vrištali.

Kao i njihovi konkurenti iz daleke i prijateljske Kalifornije, Brian Wilson i sastav The Beach Boys, momci se sve više zavlače u studio. A tamo je mnogo toga novoga: ploče se više ne snimaju ni izdaju u mono zvuku, nego u stereu, postoje višekanalne snimke, a najdraža igračka je vjerojatno uređaj koji mijenja brzinu reprodukcije, što znači da se nešto lijepo može snimiti čak i kada se to pusti da svira unatrag ili pak su moguće kombinacije, dakle, snimiti nešto normalnom brzinom, pa stvar ubrzati ili po potrebi usporiti ili vratiti na normalu. Također su nova moda fade-in i fade-outovi i sve što nije konvencionalno.

Godina je 1966., i hipijevska kontrakultura sve jasnije buja. Engleska će osvojiti naslov prvaka svijeta u nogometu, godine su swinging Londona, revolucije u kulturi mladih u 1960-ima.Raznorazne tabletice su in, skromni folk ili bilo što depresivno je out.

A The Beatlesi nikad nisu izgledali veće, jače, neuništivije. Johnovi tekstovi postaju apstraktniji i apsurdniji, a glazba umrljanija studijskim efektima ("I'm Only Sleeping", "Rain", "Tomorrow Never Knows" su nacifrane narkotičkim tokovima misli, a "Dr. Robert" je navodna posveta svom dileru).

Također, John kao pravi promatrač svog života zna napisati ispovjednu pjesmu u kojoj će otvoriti srce, ali neće slušatelja zadaviti svojim teškim jecajima, dok Paul ostvaruje vrhunske tekstopisačke domete kao promatrač tuđih života ("Eleanor Rigby", "Paperback Writer") ili kao autor balada ("Here, There And Everywhere", "For No One"), a kad mu malo inspiracija usahne, doći će mu na pamet dječja brojalica "Yellow Submarine". Čovjek je bio u takvoj formi da se "Yellow Submarine" smatrala manjkom nadahnuća.

Biografije i intervjui Jhzfnzp8eqqjkap4tynl_thumb

U travnju izdan singl "Paperback Writer", donosi gotovo hard rock zvuk uz imitiranje harmonija grupe The Beach Boys. Paul će sličan postupak primjenjivati i kasnije, najuočljivije kod "Back In The USSR". B-strana "Rain" je najbolja pjesma koju grupa Oasis nikad nije napisala. Sjajno bubnjanje, gitare, basovi i Lennonov drogirani vokal čine ponajbolju B-stranu u povijesti singlova.

Letvica očekivanja će ići još prema gore, kada u kolovozu stigne album "Revolver". Objedinjujući jednostavnost ideja "Rubber Soula", ali uz znatno kompleksniju produkciju i suptilniju igru s dodatnim instrumentima i pratećim zvukovljem, objedinjujući vrhunsku kvalitetu pjesama i kvalitetu snimaka, "Revolver" je univerzalno prihvaćen kao najbolji album The Beatlesa ikada, oni zajedljivi kritičari će uprijeti prstom u "Yellow Submarine" i "Love You To" kao primjer gdje su ga malo ipak pretjerali. Zapravo, to nisu loše pjesme, ali kraj onakvih ostalih snimaka djeluju pomalo neugodno i van konteksta.

"Revolver" je definitivno ploča s najmaštovitije napravljenim i najljepše snimljenim gitarističkim dionicama. "Taxman", "Here There And Everywhere", "She Said She Said", "And Your Bird Can Sing", "Dr. Robert" i "I Want To Tell You" samo su odraz koliko su tehnološke inovacije u poboljšanju kvalitete snimanja doprinijele kvalitativnom skoku u zvuku, no ne treba zaboraviti da je svirački napredak postignut teškim i mukotrpnim radom.

"Razlog zašto smo dvaput bolji od drugih je zato što radimo dvaput napornije od drugih." Lennon je davno dobacio, a popularnost je to samo potvrdila. Jedini problem je taj što je sve to trebalo podnositi.



Muzika.hr
Optimyst
Optimyst
Ufurani forumaš
Ufurani forumaš

Registriran/a : 20.12.2008
Broj postova : 3226
Reputacija Reputacija : 795
Godina imam : 44
Započeo/la tema :
Biografije i intervjui Empty168 / 999168 / 999Biografije i intervjui Empty

[Vrh] Go down

Biografije i intervjui Empty Re: Biografije i intervjui

Postaj by Optimyst on uto lip 08, 2010 8:23 pm

The Beatles (1960. - 1970.) 2.dio


Prvo je bilo zabavno, onda je postalo podnošljivo, da bi se pretvorilo u naporno. Opterećen time, nesređenim bračnim životom i beskrajnim putovanjima i turnejama, Lennon sve više pije i bježi u neke svoje zakučasto-hermetičke svjetove.

Prebivanje u nepoticajnom, tihom i 'nobl' predgrađu Londona (kamo se preselio čim su stigli veći novci) su činili Lennona sve usamljenijim: odnos sa suprugom Cynthiom se pogoršavao, dok je sin Julian jednom prilikom priznao da je određen dio života bio bliži s McCartneyem nego sa svojim tatom (spekulira se da je McCartney počeo pisati "Hey Jude" s ciljem da utješi malog Juliana kad su se John i Cynthia razvodili: u originalu se zvala "Hey Jules").


"Morat će proći još puno vremena prije nego što javno priznam kako sam se u mladosti ponašao prema ženama" nemilice je otvorio dušu Lennon jednom zgodom.

Tada, 1966. javnost će zapanjiti jedna druga Johnova izjava: "Kršćanstvo je prolazno. Isus je bio dobar, ali njegovi apostoli su bili budale... U ovom momentu The Beatlesi su popularniji od Isusa Krista." bit će njegova izjava koja će sredinom 1966. šokirati velik dio publike. 'Isus je umro za tvoje grijehe, John!', pisalo je na prosvjednim transparentima. Iz sadašnje perspektive se Lennonova izjava može shvatiti kao dobar primjer što trogodišnji život u zlatnom kavezu može napraviti čovjeku.

"Nisam htio nikoga uvrijediti. Nisam htio reći da smo bolji ili veći od Isusa, samo popularniji." pokušao je izgladiti stvar na posebnoj konferenciji. Zato su slušatelji u određenim dijelovima svijeta izgladili njihove ploče, polili ih benzinom i zapalili.

Otprilike u to vrijeme, u kolovozu 1966., nekoliko dana nakon što je Engleska bila domaćin i pobijedila na Svjetskom nogometnom prvenstvu iz isključivog i neprincipijelnog razloga što tamo nije bilo hrvatske reprezentacije, izlazi "Revolver", a Brian Epstein prekida sve dalje aktivnosti vezane za turneje. S izuzetkom koncerta na krovu zgrade Apple 30.1.1969., nastup 29.8.1966. u San Franciscu bit će zadnji.

Uostalom, brojka od oko 1.400 nastupa u 6 godina nije zanemariva. The Beatlesi se povlače na zasluženi odmor, John Lennon snima film "How I Won The War".

Srijeda 9.11.1966. je u mitski datum u povijesti benda: prema urbanim legendama, to je jutro u 5 sati, poginuo Paul McCartney u motociklističkoj nesreći. Zato "She's Leaving Home" počinje stihovima "Wednesday morning at five o'clock as the day begins", zato na naslovnici albuma "Abbey Road" registracija na parkiranoj VW Bubi (engleski Beetle) glasi 28 IF (Paul bi (i jest!) bio u dvadeset osmoj da je doživio izdavanje tog albuma), zato je Paul bos na toj naslovnici jer 'glumi' mrtvaca (po toj podjeli uloga na naslovnici John je svećenik, Ringo ožalošćeni, a George ukopnik), tako kažu zagovornici teorije 'Paul je mrtav'.

Prema njima, George, John i Ringo su u najvećoj mogućoj tajnosti angažirali zamjenu za Paula, našli čovjeka koji je preuzeo Paulov identitet da se balon zvan The Beatles ne bi rasprsnuo (moš' mislit!). Pravu je istinu možda izrekao John Lennon u pjesmi "How Do You Sleep?" u kojoj se nemilice obrušio na nekadašnjeg kolegu i prijatelja: "One budale su bile u pravu kad su rekle da si mrtav".

Toga dana se dogodilo ipak nešto drugo, što će definitivno utjecati na budućnost grupe: John Lennon je upoznao Yoko Ono u galeriji Indica, koja je osnovana uz pomoć McCartneya. Ono je učinila prvi korak, tako što je tražila Lennonovo sponzorstvo za svoj umjetnički rad. Sredinom 1968., dotadašnje poznanstvo se pretvorilo u romansu za jednu noć, a zatim i romansu za ostatak života. "To je to. To sam tražio cijelog života." rekao je John svom prijatelju Peteu Shottonu dan nakon što je prvu noć proveo s Yoko.

"Ona je uvijek htjela više. Učini još, ponovi, poduplaj, više se usudi, razgoliti se! Ona ga je gurala i to mu se sviđalo. Nitko ga tako nije poticao." rekao je Paul McCartney o Yoko Ono.

Lennonu se to toliko sviđalo da je svugdje, ali baš svugdje sa sobom vodio svoju dragu Yoko, pa čak i u studio. "Yoko je dio mene. Kao što imam lijevu i desnu ruku, imam i Yoko. Prihvatite to.", dovest će svoje kolege pred gotov čin. "Ona je tako talentirana, darovitija od mene" također su Johnove riječi, no kako stvari stoje, čini se da je bio usamljen u tom mišljenju.

Sgt. Pepper
Krajem 1966., momci se polako okupljaju u studiju radi rada na novom albumu, nasljedniku "Revolvera". Očekivanja nikad nisu bila viša, a odsustvo turneja je više nego dobro došlo. Grupa teži eksperimentiranju s novim zvucima, uostalom, inspirirani "Rubber Soulom" The Beach Boysi su snimili sjajan album "Pet Sounds", friško izdali izuzetno popularni, a zapravo izrazito avangardni singl "Good Vibrations" i bacili The Beatlesima rukavicu u lice da probaju napraviti bolje od toga.

Lennon se igra melotronom, i ubrzo pred Paula, Georgea i Ringa izlazi depresivna oda samoći "Strawberry Fields Forever", koja plijeni pažnju bogatom i začudnom orkestracijom, te neuobičajenim i apsurdnim završetkom. Paul piše kolekciju humorističkih sličica koju će nazvati "Penny Lane", pjesmu koja skupa sa "Strawberry Fields Forever" izlazi kao singl.

Johnov izričaj sve više klizi u avangardu, filozofiju, politiku, unutarnji svijet, i sve ga manje briga za komercijalnu vrijednost glazbe za razliku od McCartneya koji sve jednostavnije zakucava hitove, čime se zaoštrava kompetitivnost odnosa s Johnom, čija će nesigurnost, često izražena kao arogancija, bahatost i paranoja, sve češće dolaziti do izražaja.

Nekada su stvarali skupa, a tada sve više pišu pjesme sami. No, krajem 1966. i početkom 1967. The Beatlesi će manijakalno u studijima Abbey Road istraživati novi zvuk. S pjesmama se neće pretjerano zamarati, ali cilj je svakako napraviti iskorak da rock'n'roll bude poznat i priznat kao legitimna grana glazbe, a samim time i kao grana umjetnosti.

Za album se planira iznimno velika količina različitih instrumentalnih dionica, neuobičajenih glazbenih rješenja, od kojih su neka na tragu Phila Spectora i njegovog 'Zvučnog zida', jer se polazilo od pretpostavke da je bitnija snimka nego pjesma.

U kućama Johna, Paula, Georgea i Ringa slušalo se svašta, lista utjecaja je iznimno široka, od albuma "Pet Sounds" The Beach Boysa, do indijske glazbe. Ima i kabareta, Tin Pan Alleya, staromodnih poskočica, rock'n'rolla, pokoja nota iz cirkuske glazbe, ali i kompleksnih kompozicija koje će zorno pokazati izniman umjetnički senzibilitet. U takvim žanrovskim ekskurzijama nisu se osramotili, ali ne snalaze se tako dobro kao na svom domaćem terenu, a to je pop rock glazba.

Nakon preko 700 sati studijskog rada, pred javnost izlazi album "Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band". "Shvaćam ja vas. Ne želite biti više slatki, ha?" prokomentirao je Bob Dylan Paulu McCartneyu svoje viđenje novog hita. Reakcija publike i kritike na tu ploču je bila ekstatična. 'Najbolja ploča svih vremena', pisalo se. S današnje perspektive čini se da je "Sgt. Pepper's" definitivno trijumf produkcije i zvuka, a manje pjesmopisački.

Bez daljnjeg, "Lucy In The Sky With Diamonds", "She's Leaving Home", "With A Little Help From My Friends", naslovna pjesma i pogotovo veličanstvena "A Day In Life" su antologijske kvalitete, produkcije i zvuka, dok ostatak albuma teško uspijeva držati takav ritam.


"Within You Without You" je hrabra diverzija, bez koje se moglo, "When I'm 64" je zabavna za poslušati, ali ništa više. Po prvi put The Beatlesi zvuče kao da se iz petnih žila trude uvjeriti nekog u nešto. U želji da zadrže umjetničku akceleraciju, djeluju pomalo starmalo.

Tragical Hystery Tour
Krajem lipnja 1967., The Beatlesi preko satelita lansiraju pjesmu "All You Need Is Love". Procjenjuje se da je emisiju gledalo 350 milijuna ljudi. Jednostavna pjesma pamtljivog refrena, svog nasljednika će dobiti dvije godine kasnije u "Give Peace A Chance", a glavnom vokalu na toj pjesmi, Johnu Lennonu, potvrditi status glasnogovornika tadašnje omladine, tim više što se Bob Dylan odlučio malo odmoriti u Woodstocku nakon skoro fatalne motociklističke nesreće u ljeto 1966.

Tada su The Beatlesi globalni brend, međutim, samo nekoliko tjedana poslije, umire Epstein. Paul kao čovjek koji se najviše interesirao za biznis i financije, preuzima dio kontrole i pod njegovim utjecajem radi se film "Magical Mystery Tour", koji ne prolazi dobro među publikom i smatra se prvim njihovim neuspjehom.

Izdala su se dva EP-a, te singl s "Hello Goodbye" kao A-stranom i "I Am The Walrus" kao B-stranom. Što se kvalitete tiče, praktički su zamjenjive, međutim, vjerojatno bi teško "I Am The Walrus" kao A-strana došla do broja 1.

Krajem 1967. osnivaju diskografsku kuću Apple, prvo kao način izbjegavanja plaćanja poreza, da bi se ona pretvorila u neku vrstu pomaganja mladih umjetnika da nešto snime. Najpoznatiji 'produkti' kuće Apple su folk pjevač James Taylor ("Sweet Baby James") i grupa Badfinger (to su oni koji su napisali "Without You", poznatu u obradi Mariah Carey kao "Without You" ili Valentine Hasan pod naslovom "Ken Lee").

1968. se ide u Indiju, Maharishi Mahesh Yogiju na učenje transcendentalne meditacije. Piše se obilje pjesama, odustaje se od velikih orkestracija i vraća se sirovijem zvuku. Iz tog perioda datira prvo ozbiljnije pucanje između grupe i Georgea Martina. Momci su htjeli objaviti dvostruki album, dok se producent tome protivio i smatrao da će jednostruki album imati jaču konzistenciju, kvalitetu i fokus. Nažalost, mišljenje The Beatlesa je prevladalo, no što je žalosno, to je bilo otprilike jedino pitanje po kojemu su se sva četvorica složili.

"Across The Universe", "Child Of The Nature" (koja će se uz izmijenjeni tekst poslije preimenovati u "Jealous Guy") i "Not Guilty" su tada napisane, ali je njihova realizacija ostavljena za druga vremena, što zbog nedostatka empatije za tuđi materijal, što zbog obilja drugih pjesama. Ostaje veliko pitanje kako to da su se tamo mogle naći "Ob-La-Di, Ob-La-Da", "Wild Honey Pie" i "Revolution No.9".

Jedna od najljepših pjesama na albumu, "While My Guitar Gently Weeps", inicijalno se razvijala vrlo sporo, ostavljajući njenog autora Harrisona frustriranog. "Radio sam na tom s Paulom, Johnom i Ringom i uopće nisu bili zainteresirani. A ja sam znao duboko u sebi da je to krasna stvar." Ako je tako bilo s "While My Guitar Gently Weeps", za koju bi 98% kompozitora ubili nekoga samo da su je napisali, kako li je tek bilo sa slabijim pjesmama?

Poslije će George pozvati Erica Claptona da na toj pjesmi odsvira solo. "Čim sam došao, vidio sam da John i Paul daju jako malo prostora Georgeu i Ringu." rekao je Clapton i nastavio "Mislim da je time što me pozvao, htio ojačati svoj položaj u grupi." I doista, ako John može dovući Yoko Ono u studio, zašto George ne bih pozvao ponajboljeg rock gitarista na svijetu?

Frustriran takvim razvojem događaja, Ringo daje otkaz i tri tjedna ga nema na snimanjima. Zato će ga Paul zamijeniti na bubnjevima na "Back In The USSR", a poslije i na singlu "Ballad of John and Yoko". A da stvari idu k vragu, otkaz, i to malo trajnije prirode, dat će stari suradnik i studijski tehničar Geoff Emerick, iritiran ponašanjem članova grupe. Također, strpljenje Georgea Martina je pri kraju. On će privremeno raskinuti suradnju na projektu "Get Back" koji će se zbiti početkom 1969.

A baš je u to vrijeme (ljeto 1968.) u kina došao crtić "Yellow Submarine" koji betonira reputaciju The Beatlesa kao dobrodušnih šaljivih dječaka iz susjedstva... A The Beatlesi su, opterećeni slavom, novcima, svojim očekivanjima i međusobnom konkurencijom bili u teškom trenutku, što i nije neočekivano: John je bio opsjednut s Yoko Ono, Paul se sve više pačao u ulogu lidera i menadžera, George je pokušavao progurati svoje pjesme i ideje, dok je Ringo sve to morao podnositi.

U studenom 1968. izdani dvostruki album "The Beatles" (koji zbog karakteristične boje dobiva nadimak 'bijeli') očekivano je pomeo konkurenciju, prodao se u milijunskim nakladama već u prvom tjednu, dok je definitivno najnekonzistentnija ploča The Beatlesa. Ono što drži sve te pjesme skupa je kontekst općenite nervoze: nije bitno kamo se krene, bitno je da se ide.

Hoće li se ići u smjeru starinskih veselih popijevki "Martha My Dear" ili "Honey Pie", introspektivnih ispovjednih tema kao što su "Julia" ili "While My Guitar Gently Weeps" ili rock'n'rolla ("Helter Skelter", "Birthday", "Back In The USSR"), protestnih pjesama "Revolution", ili pak buke ("Wild Honey Pie", "Revolution No. 9"), apsolutno je nebitno, pokušava se dohvatiti sve što se dohvatiti da na putu prema razočaranju u Ljeto ljubavi i Maharishi Mahesha ("Sexy Sadie, what have you done, you made a fool of everyone", topla je posveta jogiju iz ruke Johna Lennona). Ostaje samo kaos i nesigurnost.

Razlaz kreativnih ideja već je bio vidljiv na dva singla iz 1968., oba broj 1: "Lady Madonna" (Paulov žestoki folk punk)/"Inner Light" (Georgeova ekskurzija u Indiju) i "Hey Jude" (Paulova himnična balada za koju ste možda čuli)/"Revolution" (naslov kaže sve, doslovno pa heavy metal). Paulovi singlovi dominiraju, čime preuzima fokus grupe iz Lennonovih ruku na sebe. Što ostali pozdravljaju podvojenih emocija.

You Never Give Me Your Money
Posebna priča su financije i poslovanje grupe. Manjkavosti rada Briana Epsteina postaju smiješna zgoda u odnosu na ono što će slijediti. Ukratko, kao nasljednika pokojnog Epsteina John, George i Ringo su vidjeli Allena Kleina. To je onaj čovjek koji je osigurao Stonesima velike prihode i dobre ugovore. McCartney je po svojoj liniji (navodno preko Micka Jaggera) čuo da je čovjek 'lopov' i da se Stonesi njega žele otarasiti. Paul je stoga predložio svog budućeg tasta, Lee Eastmana.

Gospodin Eastman je doslovno ismijan kada se ustanovilo da mu je pravo prezime zapravo Epstein. Klein je pobijedio s 3:1 unatoč Paulovom negodovanju. Zbog Kleina Paul će tužiti svoje kolege tako da ga ovaj nema pravo zastupati.

Nekoliko godina kasnije, nitko od preostale trojice nije obnovio svoj ugovor s Kleinom, a sredinom sedamdesetih na sudu će se zbiti istinski 'reunion', The Beatlesi protiv Kleina, a kontroverzni menadžer će dva mjeseca biti u zatvoru zbog utaje poreza iz priče s The Beatlesima, odnosno s kućom Apple. Također, nešto ranije, 1972., Stonesi su raskrstili s Kleinom.

Dalja točka razdora bila su autorska prava, odnosno opet novci. Najveći dioničar kuće koja je imala prava na katalog pjesama Lennona i McCartneya, Dick James, je odlučio prodati svoje dionice trećem kupcu.

U kratko vrijeme John i Paul su se mogli ujediniti i 'mečirati' ponudu, te postati većinski vlasnici. Tada je Lennon otkrio da je McCartney potajno kupovao nešto dionica, što je protumačio kao zabijanje noža u leđa. Paul to nije uspio suvislo objasniti. Lennonu je to bio daljnji argument za udaljavanje od Paula.


Novci, novci, tako su važni. Ipak je John čovjek koji će za godinu i pol pjevati "Imagine there's no possessions."

U svakom slučaju, prijateljstvo, partnerstvo, savez, sinergija zvana The Beatles počela je jesti svoje članove i gušiti njihov razvoj. George je možda mogao ranije proći pod etiketom 'slatki tihi gitarist koji šuti i čeka svoj red za solo', ali već 1969. je postao respektabilan autor, umjetničke snage ravne Lennonu i McCartneyu. "Something" s albuma "Abbey Road" zarađuje komplimente Franka Sinatre ('najbolja ljubavna pjesma napisana u zadnjih 50 godina'), a podjednako dobra je i "Here Comes The Sun".

Kao nekad u školskim danima, kada mu se nije dalo ići u obaveznu školu pa bi po putu otišao negdje drugdje, George je umjesto na jedan od brojnih napornih besmislenih sastanaka s ostalom trojicom skrenuo ravno svom drugaru Ericu Claptonu, u čijoj kući nije bilo ni šugave atmosfere ni teškog zraka.

Eric je bio čovjek s kojim se tada dalo razgovarati bez da se doživi pokoji suludi besmisleni konflikt (doduše, Eric će mu poslije preoteti ženu, ali tada George to još nije znao). I kada dođeš u takvu situaciju u prostor gdje se konačno osjećaš sigurno, sjediš u vrtu u proljetno jutro, koje su riječi koje čovjeku prve padnu napamet? "Here comes the sun, I say, it's all right" Gitara je bila blizu, i eto pjesme.

Ringo je, pak, često otpisivan pod raznim imenima, međutim i on je nedvojbeno imao svoj šarm i muzičku umješnost. Što je on skrivio da mora sve to podnositi? A John i Paul? Velike emocije među njima samo su promijenile predznak. Obojica će u isto vrijeme malo zabrazditi u svijet droge: Paul će otkriti kokain, a Lennon preko svoje družice Yoko Ono heroin. Paul je nekoliko mjeseci kasnije nego John našao svoju veliku ljubav Lindu Eastman, s kojom će živjeti sve do njene smrti 1998., obojica će se vjenčati svega s osam dana razmaka.

Uvijek pun ideja i novih pjesama, Paul forsira da se nešto radi, 'jer smo mi ipak The Beatlesi', a kao glavni cilj zadaje bendu zadatak da adekvatno snimi pjesmu "Maxwell's Silver Hammer". Uz pravi šljakerski trud bend ne uspijeva iz te prilično prosječne pjesme izvući nešto više, a ne treba zaboraviti da su mnogo vrjednije pjesme stavljene na čekanje što je samo dolijevalo ulje na vatru.

U jesen 1969., nakon mnogo puta Paulovih ponovljenih izjava kako se treba nešto raditi, John će mu odvratiti: "Mislim da si glup. Nisam ti to htio reći, ali ja napuštam grupu." Doduše, već su George i Ringo napuštali grupu, ali ovo je bilo nešto drugo. John je mislio ozbiljno, ali je šutio dok Klein ne ispregovara novi ugovor s grupom.

Paulovo šefovanje će biti snimljeno i pred filmskim kamerama, kada tijekom snimanja daje instrukcije Georgeu Harrisonu koji, revoltiran, u pravoj pasivno-agresivnoj maniri odgovara: "Svirat ću ako želiš da sviram. Ili ako ne želiš da sviram, neću svirati uopće. Što god te veseli, to ću napraviti". McCartney se veselio i nastupima uživo, ali Harrison o tome nije htio čuti.

Lennon je predložio da se nove stvari snime što je moguće jednostavnije, bez studijskog pimplanja, pod producentskom paskom Glyna Johnsa, uz prisustvo kamera da se vidi kako to genijalci rade.

Projekt je dobio i ime, "Get Back", da se naglasi povratak starom dobrom rock'n'rollu. Kilometri vrpce nisu donijeli očekivani rezultat, iako "Get Back", "Let It Be", "The Long And Winding Road", "Don't Let Me Down", "Across The Universe" plijene pažnju svojom ljepotom.

Biografije i intervjui E136bpttlxgtfjzdqpj_thumb

Tim snimkama će se kasne 1969. i rane 1970. zabavljati veliki Phil Spector, a koje će postati posljednji njihov album, u svibnju 1970. posthumno objavljen "Let It Be". Obzirom da je kratkoročno upalio trik s Ericom Claptonom na "Bijelom albumu" (svi su se odjednom počeli pristojno ponašati), početkom 1969. Harrison kao ispomoć dovodi velikog klavijaturistu Billya Prestona. Obzirom na Billyevu druželjubivu narav, to se čini kao pun pogodak. Lennon ga je čak htio promovirati u službenog člana benda.

The End
Ostaje nejasno kako su se nakon dva traumatična iskustva snimanja ("Bijeli album" i "Let It Be", odnosno "Get Back") The Beatlesi uspjeli pribrati, ponovo okupiti da snime još jednu ploču.

Kao ispomoć tu je i dalje Billy Preston, vraća se i George Martin, a novi album, "Abbey Road" nastaje relativno brzo, u srpnju i kolovozu 1969. te je vrhunac njihove kasnije faze. Objedinjuje sirovost i energiju "Bijelog albuma", te šarolikost i razigranost "Sgt. Peppera". Sadrži bar 5-6 vrhunskih pjesama, a ostatak je na mnogo višoj razini nego slabiji momenti na "Pepperu" ili "Bijelom albumu". Uvode se novi zvukovi, koriste se Moog synthesizeri.

Neuobičajenost je skup povezanih pjesama na drugoj strani albuma u kojima posebno briljiraju Paulove minijature: "She Came In Through The Bathroom Window", "Golden Slumbers", "You Never Give Me Your Money" (navodno posveta Allanu Kleinu), dok John blista u "Come Together" i "Because". Ringo daje svoj doprinos mirnom i pristupačnom "Octopus's Garden". I dalje se ide prema žešćem zvuku, ali tiše stvari, balade, kradu show.

Napetost se može rezati nožem, kao da im je glazba terapija od prepucavanja vezano za biznis, novce i osobnu taštinu. "Boy, you're gonna carry that weight, carry that weight for long time", obraćajući se jedno drugome složno su pjevali John i Paul o recentnim sukobima. Pretjerivanje je prisutno u "I Want You", manjak inspiracije u "Maxwell's Silver Hammer", deficit suptilnosti u "Oh! Darling", a "Her Majesty" je jedan od čudnijih završetaka albuma.

Međuljudski odnosi su malo poboljšani, s ključnim naglaskom na riječ malo. Johna na snimanjima ima i nema. Yoko Ono je i dalje prisutna kraj Johna, ne toliko zbog toga što je željela gledati The Beatlese, nego zbog ljubomornog mladića. Ipak, Yoko Ono je, zbog svoje teške naravi i sklonosti šefovanju, često dobivala nadimke kao što je 'otrovni patuljak' (od tete Mimi), no John će reći sljedeće: "Kažu da je Yoko bila loše volje tijekom snimanja. Probajte vi sjediti 60 sati u studiju s najprepotentnijim i najnapetijim ljudima na svijetu, pa ćete vidjeti kako je to."

Ringo će reći: "Zadnja naša ploča je bila skroz sretna. Znali smo da je zadnja. Nitko nije to spomenuo, ali znali smo da je tako." Samo je to trebalo objasniti cijelom svijetu.

"Abbey Road" se prodao najbolje od svih ploča The Beatlesa do tada, ali što to vrijedi kad je četvorici momaka dosta slave, novaca, droge i, ono najgore, sviranja. Hiperaktivni Paul snima svoju prvu solo ploču, jednostavno nazvanu "McCartney". Čovjek koji se najviše mučio da održi grupu na okupu, 10.4.1970. će sazvati konferenciju za novinare i kratko objasniti da napušta The Beatlese, izdaje album i ne vidi dalju mogućnost kreativne suradnje s Lennonom.


I Me Mine
Labuđi pjev The Beatlesa ili najgori njihov album (ili barem jedan od gorih, prosudite kako želite) nazvan "Let It Be" je izdan u svibnju 1970. kao zbirka pjesama snimljenih uživo u studiju, s malo nadosnimavanja pod nadzorom Phila Spectora. McCartney će napasti Spectora zbog gudača na "The Long And Winding Road", a Lennon će "Let It Be" staviti između dvije kratke pjesme rugalice.

Stoga će 2003. izdati album imena "Let It Be...Naked" bez tih rugalica, s izmijenjenim verzijama "The Long And Winding Road", Lennonove "Across The Universe" i Georgeove "I Me Mine". Ironično, potonja je pjesma zadnja koju je grupa snimila. Lennon i Harrison nisu imali veće zamjerke na Spectorov rad, jer će ga obojica angažirati na svojim solo pločama, "Plastic Ono Band" i "All Things Must Pass".

"Bilo je super biti u The Beatlesima. Ali bilo je super i otići iz njih" priznao je George. Kad se govori o raspadu The Beatlesa, mnogi će uprijeti prstom u Yoko Ono. Međutim, vjerojatno najbliže istini bio je Ringo: "Yoko Ono i Linda McCartney nisu krive za raspad grupe. Odjednom, svi smo navršili 30, oženili se i promijenili."

"All Things Must Pass" iz 1970. Georgea Harrisona je najimpresivnija ploča The Beatlesa nakon raspada. Izdana kao trostruki album, dvije trećine (studijske snimke) su sjajne, dok je treća trećina zbirka solidnih studijskih improvizacija. Da se zadnji dio makne, imali bismo ponajbolji dvostruki album ikad, fokusiraniji i bolji od "Bijelog albuma" i rame uz rame s najboljim LP-ima The Beatlesa. Frustriran godinama od strane Lennona i McCartneya, nakupljajući pjesme, i učeći produkcijske tehnike, uz pomoć Phila Spectora, Harrison je pokazao da se učenik izjednačio s učiteljima.

Za McCartneya će se zlobno govoriti da je izdao more ploča, ali da je napravio samo jedan dobar album u karijeri ("Band On The Run" iz 1973.). Čak i da je to istina (a nije!), serija velikih hit-singlova (nezapamćeno duga u povijesti pop muzike) u hipermelodičnoj pop-maniri se nastavila tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina - "Live And Let Die", "Another Day", "Jet", "Silly Love Songs", "Mull Of Kinthyre", "Ebony And Ivory", "No More Lonely Nights" da spomenemo najpoznatije, no bilo je mnogo krivudanja u kvaliteti albuma.

George Harrison će reći o Paulovoj solo karijeri: "Svatko treba nekoga tko će iskreno reći kada ti djela nisu na nivou prijašnjih", a Paul se, unatoč tom što je doista od svih imao najjači komercijalni instinkt i najbolji njuh za posao, ponašao pomalo kao Johnny Štulić.

Sam George se više bavio filmskom produkcijom (tako je dao novac za film Monty Pythona "Life of Brian"), brzim autima, i vrtlarenjem, a krajem osamdesetih je nakon velikog hita "Got My Mind Set On You" osnovao skupinu Travelling Wilburys s kolegama Bobom Dylanom, Tomom Pettyem, Jeffom Lynneom i velikim uzorom iz mladosti Royem Orbisonom. Snimili su dva zapažena albuma, no ta je supergrupa ipak poznatija po solo dometima svojih članova negoli po zajednički stvorenim djelima. Iako se pjesme "Handle With Care" i "End Of The Line" mogu mjeriti s vrhunskim dostignućima bilo koga od njih petero.

Georgeove pjesme iz solo karijere nisu loše, ali kao da mu je nedostajalo motiva, odnosno, kao da su mu nedostajali Lennon i McCartney da ga frustriraju i samim time izazovu da se bavi ambicioznijim stvarima. Devedesetih godina prošlog stoljeća su se Paul, Ringo i George okupili da bi dovršili stare snimke iz Lennonove solo karijere, te izdali tri dvostruke kompilacije "Anthology". Georgeu je ubrzo dijagnosticiran rak, od kojeg je umro 29.11. 2001.

Ringo povremeno snima ploče i gostuje kod kolega, a ima i svoj All Starr Band. Njegov sin Zach je bubnjar grupe Oasis, a povremeno svira i s grupom The Who. Na albumu "Ringo" iz 1973. ugostio je svo troje bivših kolega, svaki od njih je svirao na pokojoj snimci i dao mu bar jednu pjesmu.

Posebna priča je ipak o čovjeku koji je sve pokrenuo, zaustavio i, slobodno možemo reći, simbolizirao: o Johnu Lennonu. 1969. je vratio svoje odličje kao znak protesta zbog ratova u Vijetnamu, Biafri i lošeg prijema singla "Cold Turkey" (?!). Lennon je otišao u vode osobne psihoterapije na albumu "Plastic Ono Band", dok je na albumu "Imagine" postigao komercijalni uspjeh.

John će iskoristiti priliku i napasti McCartneya kao zadnje smeće ("How Do You Sleep") i Yoko Ono uzdignuti do nivoa božanstva. Obračunavat će se s religijom i socijalnim problemima ("Working Class Hero", "I Found Out", "God"). Najbolji dio Johnove karijere su intimne pop pjesme "Jealous Guy", "Woman", "Love", "Steel And Glass", dok će evergreen Ben E. Kinga "Stand By Me" u njegovoj izvedbi dobiti isto što i "Twist And Shout" 12 godina ranije.

Nekada oduševljen time što pleše s curom te što mu se pruža mogućnost avanture, sada taj čovjek predaje voljenoj osobi molbu za bezuvjetnom ljubavlju i prihvaćanjem. Nekadašnji macho se otvorio do kraja i pretvorio u papučara. Ali papučara koji je i dalje sposoban dirnuti slušatelja, potaknuti ga da u jednom momentu uživa u smirenosti "Watching The Wheels", a u drugom da osjeća gorčinu "Working Class Hero".

Životni put je Johna nakon mladenačkog zadrtog idealizma i tinejdžerske zaluđenosti s Yoko Ono 1973. odveo u carstvo dekadencije, pijančevanja i droga (poznati "Lost Weekend" - period u kojem je godinu i pol, najblaže rečeno, uživao u životu, dok je Yoko bila daleko od njega). Kasne 1974. se vraća svojoj voljenoj Ono, te se posvećuje obiteljskom životu.

Krajem 1980. objavljuje zajednički album s Yoko "Double Fantasy" te hit singl "Starting Over". Nažalost, veliki povratak talentiranog glazbenika uništit će hitac pomahnitalog obožavatelja 8.12.1980. u New Yorku. John je umro na putu za bolnicu.

Četrdeset godina nakon raspada, The Beatles su još uvijek bend kojemu se dive, kako njihovoj muzici, tako i popularnosti. U jedva deset godina uspjeli su promijeniti sliku popularne glazbe. U sedam godina aktivnog studijskog rada snimili su 13 albuma, uz 2 kolekcije singlova, pjesama koje nisu na ovih 13 albuma.

Veliki bendovi kao što su Led Zeppelin, The Clash, The Doors nisu uspjeli doći ni blizu te brojke, dok je grupama kao što su U2 trebalo 20 godina postojanja da snime trinaestu ploču. Leonard Cohen je već 40 godina na sceni, do 2009. izdao je (tek) 11 albuma. Jedino se Bob Dylan, Neil Young, David Bowie i eventualno The Beach Boys i The Rolling Stones mogu mjeriti s tako dugom i plodnom umjetničkom ekspanzijom.

Novinar David Stubbs je napisao u magazinu Uncut: "The Beatles su bili šezdesete: progutali su i preradili sve što se dogodilo prije njih i dodirnuli sve što se dogodilo od tada. Pogledajte sliku The Beatlesa iz 1964. i usporedite je s onom iz 1970. Kao da je prošlo 40 godina kulturne revolucije. Isto tako, pogledajte slike grupe Oasis iz 1994. i 2000. Praktički nema značajnije razlike.

Melodije The Beatlesa su odražavale, emitirale i poticale na mir, razumijevanje među ljudima, empatiju, harmoniju. Kao ljudi, John, Paul, George i Ringo, ponekad su oskudijevali sa svim tim osobinama. Kao što je to sa svima nama uostalom. Srećom, s njihovim pjesmama to nije bio slučaj."


Muzika.hr
Optimyst
Optimyst
Ufurani forumaš
Ufurani forumaš

Registriran/a : 20.12.2008
Broj postova : 3226
Reputacija Reputacija : 795
Godina imam : 44
Započeo/la tema :
Biografije i intervjui Empty168 / 999168 / 999Biografije i intervjui Empty

[Vrh] Go down

Biografije i intervjui Empty Re: Biografije i intervjui

Postaj by Optimyst on sri lip 09, 2010 9:08 pm

Siguran sam da će barem jednoj osobi s foruma biti draga ova biografija,dakle,tebi papa i svima

Biografije i intervjui Vwytfxntvpnnbuudv_thumb 1.dio

Od mnogih stvari koje godinama izdvajaju hard rock i heavy metal od ostalih glazbenih pravaca, dvije su svakako najupečatljivije. Ta vrsta glazbe definitivno ima najodanije fanove i njezini su predstavnici kreatori najvećeg broja balada, među kojima su mnoge svevremenski klasici. I dok se o tome imaju li Scorpions najodanije fanove možda i može dvojiti, u drugoj kategoriji apsolutno nema dvojbe; ovi su Nijemci 'kraljevi balada' bez konkurencije. I po broju skladanih i po njihovoj kvalitativnoj razini.

Priče o velikim rock bendovima svoje su prve retke, u najvećem broju slučajeva, počele ispisivati u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. I dok je popularnost nekih od njih dosegla točku usijanja odmah na početku karijere, ima i glazbenika koji su godinama u tišini teško gradili temelje nečeg velikog. Ali su ustrajali, i uspjeli u svojim nakanama; stvorili su bendove koji su postali ikone rocka.

Biografije i intervjui Qwsk20m5ep10vpd0973l_thumb

Takav je slučaj i s njemačkim bendom Scorpions, čiji su osnivači utrošili mnogo vremena i napora prije nego su uspjeli postati ono što su danas, ali i mnogo godina unatrag - jedan od najvećih titana u rock povijesti.

A sve je krenulo otprilike ovako: godina je 1965., grad Hannover, u kojem je anonimni, sedamnaestogodišnji gitarist i tekstopisac Rudolph Schenker, poput mnoge poslijeratne djece u Njemačkoj, bio opčinjen rockom i želio je napraviti bend po uzoru na The Beatles, The Rolling Stones, The Yardbirds, Cream, Pretty Things ili Spooky Tooth, čiji je bio veliki obožavatelj.

Prve su godine postojanja Scorpionsa bile svedene tek na uobičajeno sviranje obrada afirmiranih bendova, tumaranja po lokalnim klubovima i sličnim glazbeno - porođajnim mukama. Drugi dio povijesti kreće 1969. godine, kada Rudolf, ritam gitarist i pjevač, pa gitarist Karl - Hainz Vollmer, basist Lothar Heimberg i bubnjar Wolfgang Dziony, bilježe prve značajnije lokalne nastupe.

Ta je postava, u kojoj je jedno vrijeme bio i bubnjar Werner Lohr (ex-Harlis), iako nikad nije napravila nešto posebno, udarila prve čvrste temelje benda, kojem će se jednog dana mnogi klanjati. Bend po imenu Scorpions.

Sljedeći značajan događaj dogodio se na prijelazu iz 1970. u 1971. godinu, kada dolazi do prvih ozbiljnijih promjena u line-upu; bendu se priključuju solo gitarist Michael Schenker, Rudolphov mlađi brat, koji je zamijenio Vollmera, a, ono što je još bitnije - s njim je došao i pjevač Klaus Meine. Njih su dvojica pristigli iz hannoverske rock skupine Copernicus, čiji su bili i osnivači. Osim u Copernicusu, Michael je 1966. godine svirao u The Innovates, a 1968. u grupi Cry, dok je Klaus u tim godinama bio u bendu Mushroom. Usput, s njima su u Copernicusu svirali bassist Holgar Twelve i bubnjar Mike Grimcke. I to bi možda moglo nekoga zanimati.

A što se tiče Scorpionsa, oni u postavi Meine/R. i M. Schenker/Heimberg/Dziony, snimaju debi ploču, koju producira Conny Plank u Hamburgu, ime joj je "Lonesome Crow" i izlazi 1972. godine. Ta je ploča mix različitih stilova; rocka, bluesa, jazza, progressive, psihodelije, i bitno je drugačija nego njihovi kasniji radovi. Ustvari, jedina je takva u Scorpions - eri. Materijal s te ploče je korišten za soundtrack njemačkog antidrugs filma "Das kalte Paradise", što je bendu omogućilo da zaradi prvi značajniji novac.

Mračne melodije u stilu Black Sabbatha i stilske vratolomije kakve su predstavili Led Zeppelini na svojim prvim pločama, osim teških, turobnih gitara, afirmirale su u potpunosti i Klausov tenor. Ploča se sastojala od sedam naslova, koje su skladali svi članovi benda, a komplicirani, višeritmični "I'm Going Mad" i "Leave me", najjači su joj naslovi. Ona je odmah prihvaćena od svih relevatnih subjekata, što je za direktnu posljedicu imalo turneju s tadašnjim rock zvijezdama: Uriah Heep, Sweet, Rorry Gallagher, Atomic Rooster i UFO.

Ali, ta je turneja imala i jednu negativnu stranu. Naime, Michael se sprijateljio sa članovima tog britanskog benda, te je Scorpionse zamijenio UFO-m, došavši tamo umjesto Bernie Mardsena. Prelazak Michaela u UFO bio je dosta zanimljiv. Naime, za vrijeme koncerta u Regensburgu, održanog u lipnju 1973. godine, članovi britanskog benda zamolili su kolege iz Scorpionsa da im posude jednog gitaristu i nešto opreme. To je bio Michael, koji je nakon tog nastupa postao član UFO-a.

Na Michaelovo mjesto dolazi Ulrich Roth (poznatiji kao Uli Jon Roth, član skupine Dawn Road). Prije toga, u bendu je nakratko bio bassista Achim Kirchoff, no opet se vratio Heimberg, koji u konačnici ipak definitivno odlazi, a mijenja ga Francis Bucholz. To nisu bile sve promjene: otišao je i bubnjar Dziony, a zamijenio ga je najprije Joe Wyman, a zatim i Jurgen Rosenthal (ex-Eloy, Dawn Road i Morrison Gulf).

Biografije i intervjui Jln8obol3dl1v8t0cq46_thumb

Usprkos uspjehu na početku karijere, do odlaska većeg dijela postave došlo je, kako se to kaže 'zbog razmimoilaženja u mišljenjima'. No, to se nije odrazilo na kvalitetu, obzirom da su novi članovi i više nego dostojno zamijenili otišle. U prvom se redu to odnosi na gitaristu Rotha, ali i Bucholza, koji je postao jedna od većih konstanti u povijesti benda.

Usprkos sitnim trzavicama u tom vremenu, koje su za posljedicu imale brojne promjene članova, Rudolph Schenker je i dalje bio uvjeren da će Scorpions 'jednog dana biti među najvećim heavy metal bendovima na svijetu'. To je bila njegova ambicija u vremenima osnivanja benda, u nju je i dalje uporno vjerovao, i maksimalno se trudio da ona što prije iz ambicije preraste u stvarnost.

A upravo je ranije izneseni pojam 'heavy rock metal' ključan u opisu druge ploče, izdane 1974. godine pod imenom "Fly To The Rainbow". Čvrsti hard & heavy naslovi s psihodeličnim utjecajem, prepoznatljivim catchy melodijama i čistim solažama, označili su početak nove skladateljske ere. "Speddy's Comming" i "This Is My Song", tipični su naslovi s hard ritmovima, čvrstim aražmanima i pamtljivim refrenima, a odrješite heavy balade "Fly People Fly" i "Fly To The Rainbow", prve su poznatije pjesme umirujućeg ritma, po kakvima će Scorpionsi uskoro postati prepoznatljivi i prihvaćeni, a što je najvažnije priznati i u širim, nemetalnim okvirima.

Ustvari, početak je to priče o 'kraljevima balada'. Sound ove ploče obogatio je s orguljama, synthevima i mellotronom Achim Kirching, snimana je u Maschen studiju i u Musiclandu u Munchenu, a producirali su je sami članovi benda. Ona je ujedno označila početak zajedničkog skladateljskog udjela dvojca Schenker/Meine, a ovoga puta im je pomogao i Roth. "Fly To The Rainbow" je bila ujedno i prva ploča izdana za RCA Records, s kojim je ugovor potpisan u lipnju 1973. godine, a zabilježen je i prvi ulazak u Top 100 - u Japanu je bila 83.

Treća studijska ploča, nazvana "In Trance", rječito i slikovito opisuje stanje u kojem se bend nalazio nakon podosta neočekivanog uspjeha na samom početku karijere. No, vremena za slavlje nije bilo; trebalo je naime, opravdati stečeni ugled. "In Trance" je stilski nastavak na prethodno ostvarenje, a na njoj je predstavljen i novi član, belgijski bubnjar Rudy Lemmers, te producent, ex-Jane klavijaturista Dieter Dierks, u čijem je kolnskom studiju i snimana ova ploča.

Za podizanje atmosfere i ovoga je puta bio zadužen klavijaturista Achim Kirsching, a 'high energy' pjesme, slojevita "In Trance" i brza, mitraljirajuća "Robot Man", bile su ogledni primjerak ploče. Balade "Life's Like A River" i "Living And Dying", nastavljaju tradiciju započetu na prethodnoj ploči, da svaka sljedeća ima barem jedan, često i dva lagana naslova.

Tom pločom ujedno započinje i streloviti uspon prema vrhu. Ona tako postaje najprodavaniji RCA naslov u Japanu, što uopće nije nebitno, zna li se kakav su ugled u 'Zemlji izlazećeg sunca' tada imali, recimo Deep Purple. Uz to, Scorpions odlaze na prvu veliku europsku turneju, na kojoj sviraju sa Sweet u skandinavskim zemljama, da bi nakon toga krenuli put Velike Britanije, gdje nastupaju u dva kultna kluba - liverpoolskom Cavern Clubu, kojeg su najviše proslavili The Beatles, te u londonskom Marquee Clubu, kojeg se rado sjećaju Led Zeppelin i Jethro Tull, ali i mnogi drugi britanski rock bendovi, koji su startali šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Sljedeća ploča, objavljena 1976. godine pod imenom "Virgin Killer", donijela je Scorpionsima potpuni trijumf, i satisfakciju za sve teškoće kroz koje su prolazili u početnom periodu. Ona je, naime, proglašena pločom godine u Njemačkoj, a u Japanu se prodala u zlatnoj tiraži. Kontroverzna naslovnica, na kojoj je bila gola djevojčica, infiltrirana u slomljeno staklo, čije se simulativno puknuće križalo točno u njezinom međunožju, u mnogim je zemljama izazvala zgražanje, te je, nakon velikih pritisaka objavljena i u varijanti sa članovima benda. Iako nisu očekivali tako žestoke reakcije, nisu imali ništa niti protiv ovakvog, besplatnog vida dodatne promocije.

Uspješan producent i ovoga je puta bio Dieter Dierks, a isti je bio i studio; Dieterov u Kolnu. "Pictured Life" i "Catch Your Train" među najenergičnijim su naslovima, Rothova pjesma "Hell-Cat" malo je prizivala duhove "Lonesome Crowa", a čak tri balade: "In Your Park", "Crying Days" i "Yellow Raven", nastavile su tradiciju pjesama te forme. Ona je ubilježila odličan uspjeh u Japanu, došavši do 32. mjesta na tamošnjoj Top ljestvici.

Nakon izdavanja "Virgin Killera", dolazi do nove promjene u line-upu; Rudy Lennersa, koji je, da i to spomenemo, u osamdesetima nastupao sa K-West i Steelover, mijenja ex-Steppenwolf i Fargo bubnjar, Herman Rarebell.

Biografije i intervjui We0nuq1h9watr1qnglru_thumb

Nakon izuzetno uspješnog toura, 1977. godine izlazi peta studijska ploča - "Taken By Force", posljednja izdana za RCA Records. Visokoenergetska "Steamrock Fever" i višeritmična "Well Burn The Sky", te singl "He's A Woman She's A Man", s odličnom su baladom "Born To Touch Your Feelins", najupečatljivji njezini naslovi. Tijekom japanske turneje, održane u proljeće 1978. godine, Scorpionsi su bili tretirani poput bogova, a na njoj su pripremili i materijale za prvu live ploču - "Tokyo Tapes" - koju su snimani 24. i 27. travnja na Tokyo Sun Plazi.

Iako je u vrijeme snimanja bio performer, Uli nije dočekao izlazak live ploče, obzirom da je sredinom godine napustio bend, te osnovao Electric Sun. Njega je nakratko zamijenio škotski gitarista Billy Rankin, član skupina Phase i Nazareth, no, njemački jezik mu je bio prevelika prepreka, te je ubrzo otišao, a kasnije je osnovao grupu The Mirrors. U tom je ozračju potpisan ugovor s velikim EMI-jem (Harvest), a potraga za gitaristom zaustavila se na imenu Matthias Jabs, ex-članom bendova Fargo, te projekta Lady, u kojem je bio s Walterom Nadolnyem iz skupine Jane. Prije njega, na probi je bio i Paul Chapman, ali on je nakon probe, ipak završio u UFO.

Po završetku trijumfalne turneje, uslijedilo je snimanje nove ploče, koja izlazi 1979. godine i zove se "Lovedrive". I opet kontroverzni, za ono vrijeme super skandalozni cover. Na zadnjem sjedištu auta, jedan gospodin, poput žvakače gume razvalači desnu dojku svoje pratilje. I dok je front cover koliko toliko skrivao, back je pokazao još više draži te dame, koja u ruci drži uramljenu sliku benda. Sudeći po izgledu lica te gospode, očito im je bilo jako zabavno; puno više nego onima koji su analizirali njihovo ponašanje.

Inače, snimanje "Lovedrivea" je započelo s tri gitarista, obzirom da se u međuvremenu vratio mlađi Schenker, koji je, zbog problema s porocima, otišao iz UFO-a. Međutim, njegov povratak nije bio dugog vijeka, te je on otišao uslijed turneje. Sve što je uspio, bilo je snimiti gitare za tri pjesme na novoj ploči: "Lovedrive", "Another Piece Of Meat" i genijalan instrumental "Coast To Coast", te odsvirati nekoliko koncerata. Godinu kasnije, 1980., Michael je oformio MSG - Michael Schenker Group, u kojoj je definitivno dokazao sve svoje, ionako neupitne, gitarističke vrijednosti. No, to je za neku drugu priču.

Šesta ukupno, i četvrta snimana s Dieterom u njegovom studiju, ploča "Lovedrive" je u najvećem dijelu kasnijih analiza proglašena 'The Best Scorpions Album Ever', te ujedno označena i kao jedan od pionirskih naslova nove ere heavy metala. Velika turneja s rasprodanim koncertima, među kojima se posebno ističe onaj na njezinom europsko-njemačkom dijelu, gdje ih je, na nastupima s Genesis, gledalo i do 60.000 ljudi, bila je ostvarenje Rudolphovog sna.

Njegovi Scorpionsi tada nisu bili 'jedan od', nego najbolji heavy metal bend na svijetu. Takvom statusu nesumnjivo su pridonijele i tri briljantne balade s ploče "Lovedrive" - "Always Somewhere", "Is There Anybody There" i "Holiday", koje su publiku na koncertima bacale u trans. A od europske, još je impresivnija bila američka turneja, odrađivana krajem 1979. godine. Poglavito nastup na World Series Festivalu u Clevelandu, gdje ih je skupa sa Thin Lizzy, Ted Nugentom i AC/DC gledalo preko 70.000 ljudi.

Ted, AC/DC i Aerosmith dijelili su pozornicu sa Scorpionsima na toj, njihovoj prvoj američkoj turneji, na kojoj se pokazalo da je Mathiasov angažman bio pun pogodak, obzirom da je, osim virtuoza na gitari, u bend došla i stabilna, kreativna osoba, s čvrstom voljom za rad i velikom odanošću bendu. A Rudolph je upravo to tražio. On je naime, često svojim kolegama znao reći: "Scorpions je najvažniji, sve ostalo može pričekati."

Početkom 1980. godine objavljena je ploča "Rock Galaxy", na kojoj su bile pjesme s albuma "Fly To The Rainbow" i "In Trance", a nova ploča, "Animal Magnetism", izdana 1980. godine, nastavak je kontroverznih covera. Istina, ipak manje nego prethodnih (pas 'posreduje' u komunikaciji muškarca i žene). Ali, što je daleko važnije, zadržan je kontinuitet stvaranja sjajnih albuma. Ta je ploča još čvršća od prethodne, i po mom je skromnom sudu upravo ona najbolje što su Scorpionsi ikada napravili.

Hit singl "Make It Real", ultra brza i žestoka, ritmički kombinatorna, "Don't Make Me Promises", i žestice baladne forme "Hold Me Tight" i "The Zoo", iznimno su moćni naslovi s "Animal Magnetism". Naravno da se i ovdje našla jedna prelijepa balada - "Lady Starlight", dijelom snimana i u Torontu. Ta je ploča specifična i po tome jer je prva na kojoj su pisani aražmani i za violine, viole, čela, obou i francuski rog, što je, naravno, uvelike pomoglo da kompletan sound bude bogatiji nego na bilo kojoj dotada.

Biografije i intervjui Y9c7gain4xm8s6b9yy8f_thumb

Uspjeh je polučen i na Top ljestvicama; 23. mjesto u Velikoj Britaniji i 52. u Americi, a zlatna tiraža bila je već uhodana i očekivana stvar. Velika europska i američka, superuvjerljiva turneja, bila je sjajno posjećena, kao nijedna do tada. A njezin kraj označio je ujedno i početak pisanja materijala za sljedeću ploču. No, tada se javio jedan ogroman problem. Naime, zbog stalnih napora, Klaus Meine je naprasno ostao bez glasa. To je predstavljalo pravu tragediju, obzirom da je upravo on bio zaštitni znak benda, a pogotovo stoga, jer je postojala vjerojatnost da glas izgubi zauvijek. Ipak, nakon dvije operacije glasnica i napornog uvježbavanja, Klaus se počeo oporavljati, da bi se uskoro potpuno izliječio, vrativši se u punu formu, s još melodičnijim glasnicama nego su mu bile do tada.

Zahvaljujući takvom ishodu, prestala je potreba za angažmanom Dona Dokkena, koji je već bio spreman otpjevati novu ploču - "Blackout", izašlu 1982. godine. Cover ovoga puta nije bio kontroverzan, već umjetnički; autoportret jednog od najvećih njemačkih slikara - realista, Gottfrieda Helweina. Ipak, ono važnije bilo je smješteno na vinilu; devet sjajnih kompozicija, predvođenih najvećim dotadašnjim 'komercijalnim' hitom - "No One Like You", pa borbeno - dinamitnim pjesmama "Blackout" i "Dynamite", te superosjećajnom baladom "When The Smoke Is Going Down".

Te su pjesme ploči osigurale ulazak u američki Top Ten, prodanih milijun primjeraka u USA samo u prvih mjesec dana, britanski Top 20, naslov najboljeg hard rock albuma godine i platinastu tiražu. Prvoj kojoj je to uspjelo. Uslijedila je velika europska turneja, na kojoj su nastupili s Iron Maiden, ali i američka, s koje izdvajamo nastup u San Bernardino Valley u KaliforNiji, pred 325.000 ljudi. Na dijelu američke turneje, svirali su i s Rainbow, i sve je to novi dokaz da su Scorpionsi tada bili pri vrhuncu slave.

Krajem 1982. godine, s Rainbow su odsvirali i dva koncerta u Bangkoku, a upravo je turneja ta dva benda dala mjesta špekulacijama kako će doći do zamjene ritam sekcija; naime, prema tadašnjim nagađanjima, Bucholza i Rarebella trebali su zamijeniti Bain i Rondinelli iz Rainbowa, i obrnuto. To se nije dogodilo, te su dvije 'duge' sudjelovale tek na snimanju dviju pjesama za sljedeću ploču, koja se zove "Love At First Sting", izlazi 1984. godine, deveta je studijska, i sedma snimana s Diercksom u njegovom studiju.

Nakon jednog 'umjetničkog intermezza', ponovno se pojavio kontroverzni cover; muškarac u zagrljaju s razgolićenom ženom nalazi mjesta i vremena da joj usput tetovira škorpiona na lijevom bedru. Cover je, a što bi drugo, među određenim krugovim ocijenjen nemoralnim, ali, takve stvari uvijek 'proizvođaču' više koriste nego štete - to smo već ustanovili. A bitniji od toga jest podatak da je i nova ploča bila na tragu prethodnih - pravo heavy metal remek-djelo izuzetno plodne heavy godine.

Kad se samo sjetimo da su iste, dakle, 1984. godine, Whitesnake izdali "Slide It In", Iron Maiden "Powerslave", Deep Purple "Perfect Strangers", Quiet Riot "Condition Critical"... Uh!!

"Love At First Sting" druga je najprodavanija i jedna od najboljih ploča u povijesti benda, koja je u Južnoj Americi objavljena pod imenom "Amor a Primera Picadura". Treće mjesto Billboardove Top ljestvice albuma, Top 25 svevremenskog MTV hit - singla "Rock You Like A Hurricane", preko dva milijuna prodanih primjeraka u startu, tek su neki statistički podatci koji potvrđuju navedenu procjenu. Britki hard & heavy naslovi "Bad Boys Running Wild", "Big City Nights" ili "The Same Thrill", u kojoj su back vokale otpjevali The Rasselbande, postale su besmrtne metal himne.

A što tek reći o baladnom remek-djelu "Still Loving You", koje je kao vinylni singl prodano u desetak milijuna kopija (samo u Francuskoj 2.000.000). Ima li netko, a da u to vrijeme nije u disco clubu čekao porciju sentiša, u kojoj se redovito nalazila i ova pjesma, ne bi li uz njezine zvuke, nježno privio(la) svoju simpatiju uz sebe, pjevajući joj tekst ove krasote. Ili je u najmanju ruku otpjevao, barem u refrenskom dijelu, voljenoj osobi za rođendan. Iako je balada "Wind Of Change", objavljena par godina kasnije, sviranija i popularnija, uz ostalo zahvaljujući i okolnostima pod kojima je objavljena, s kompozitorske se strane ni u kom slučaju ne može mjeriti sa "Still Loving You", koja je apsolutno najveća Scorpions balada i jedna od najboljih uopće. No, dosta sentimentalnosti i nostalgije, idemo dalje s pričom.

Velika svjetska turneja, nazvana "Love At First Sting Tour" započela je mjesec dana prije nego je objavljena ploča, u siječnju 1984. godine i potrajala neprekidno do veljače 1985. Tijekom te turneje Scorpionsi su posjetili gotovo sve dijelove svijeta; Sjevernu, Srednju i Južnu Ameriku, zatim Aziju, a od novih zemalja u kojima su nastupali izdvajamo Maleziju, Tajland, Filipine, plus naravno, Japan i Europu. Posebno su spektakularni bili scenski nastupi, koji su obilovali glamuroznim vatrometima i specijalnim svjetlosnim efektima.

Ne treba nikako zaboraviti niti briljantan headlinerski nastup na Rock In Rio festivalu, gdje ih je gledalo oko 350.000 južnoameričkih fanova, ili coheadlinerski nastup s Deep Purple na britanskom Kneebworth Festvalu. Najveće pjesme s nastupa u Los Angeleskom Forumu i Spots Areni u San Diegu, stavljene su na dvostruku live ploču "World Wide Live", koja je objavljena u kolovozu 1985. godine, te na VHS-u istog imena. Danas, s dvadesetogodišnje vremenske distance, mogu reći da je to jedan od pet najboljih live albuma u povijesti heavy metala. Ta je ploča ujedno bila finale velikog internacionalnog uspjeha, koji se protegnuo i u 1986. godinu, nastupom na, u to vrijeme ponajvećem europskom metal festivalu - Masters Of Rock, te prvim održanom u nekom gradu istočne Europe - Budimpešti.
Optimyst
Optimyst
Ufurani forumaš
Ufurani forumaš

Registriran/a : 20.12.2008
Broj postova : 3226
Reputacija Reputacija : 795
Godina imam : 44
Započeo/la tema :
Biografije i intervjui Empty168 / 999168 / 999Biografije i intervjui Empty

[Vrh] Go down

Biografije i intervjui Empty Re: Biografije i intervjui

Postaj by Optimyst on sri lip 09, 2010 9:10 pm

Biografije i intervjui Vwytfxntvpnnbuudv_thumb 2.dio

Sljedeća studijska ploča - "Savage Amusement", jubilarna je deseta, objavljena 1988. godine, osma uzastopna snimana u studiju Dietera Dierksa u Kolnu, i s njim u ulozi producenta. Ujedno i posljednja snimana na tom mjestu, posljednja koju je on producirao, i posljednja za EMI. Moderni, stadionski heavy metal, karakteristika je, a ujedno i odlika i ove ploče, prepune sjajnih hard & heavy naslova; "Don't Stop At The Top", "Rhythm Of love", "Passion Rules The Game", a novo baladno remek-djelo zove se "Believe In Love". Ona postiže još veći uspjeh od prethodne, te ulazi na 5. mjesto američke i engleske, 2. švedske i 1. europske Top liste albuma, postavši prva Scorpionsova kojoj je uspjelo osvojiti vrh neke od ljestvica.

A nakon što su razbili mnoge predrasude i probili brojne barijere, sličan su pothvat napravili još jednom. Postali su naime, prvi heavy metal bend koji je nastupio iza 'Željezne zavjese', u kolijevci komunizma, SSSR-u. To se dogodilo ljeti 1988. godine, kada su na deset rasprodanih koncerata glazbeno 'razbili' blizu 400.000 Sovjeta u Leningradu.

"To Russia With Love And The Savage Amusements", bio je naziv novog materijala, objavljenog na VHS-u, a snimljenog u Rusiji. Veliki uspjeh postignut je i na američkom The Monsters Of Rock Touru, na kojem su svirali s Van Halen i Metallicom. A otprilike godinu dana nakon Leningradskog koncerta, 12. i 13. kolovoza 1989. godine, na moskovskom je Lenin Stadiumu održan legendarni Moscow Music Make A Difference Peace Festival, na kojem su, pred 300.000 ljudi, svirala najveća imena tadašnjeg heavy metal scene; Scorpions, Bon Jovi, Skid Row, Motley Crue, Ozzy Osbourne i Cinderella, te ruski bend Gorky Park.

Impresioniran tim koncertom, ali i tadašnjim zbivanjima u 'Istočnom bloku', gdje se kao kula od karata počelo rušiti jedno od najvećih zla modernog svijeta, komunizam, Klaus Meine je sljedećeg mjeseca napisao baladu "Wind Of Changes", koja će na prijelazu devetog u posljednje desetljeće dvadesetog stoljeća postati muzički zaštitni znak otvaranja Željezne zavjese, pada komunizma i kraja 'hladnog rata', što je kuliminiralo rušenjem Berlinskog zida.

Cover nove ploče "Crazy World", izdane u lipnju 1990. godine, na simboličan je način dočarao iznesena događanja. Zahvaljujući tada već multi hitu "Wind Of Change", jednoj od najpopularnijih balada ikad napisanih, koja se u singl verziji prodala u 22.000.000 milijuna kopija diljem svijeta, te zasjela na prve pozicije u čak 11 zemalja dijelom čak i sljedeće 1991. godine, ploča "Crazy World", Top 1 u Njemačkoj, odmah je u startu doživjela ogroman uspjeh. Spot pomenute balade vrtio se do besvijesti na svim TV postajama, a uz "Wind Of Change", na ploči se nalazila još jedna sjajna balada, "Send Me An Angel", za koju je također snimljen spot.

Tipični heavy naslovi "Tease Me Please Me" i "Hit Between The Eyes" također su pokupili svoj dio zaslužene slave. "Crazy World", je inače, bila prva ploča za novu diskografsku kuću Mercury Records, a samo je u vrijeme toura prodana u 14.000.000 kopija. Kasnije se približila cifri od 20.000.000, postavši tako najprodavanijim Scorpionsovim ostvarenjem. Spomenimo i podatak da je snimana u Goodnight L.A. studiju u Los Angelesu, gosti na klavijaturama bili su Koen Van Boal i Jim Vallance, a producirao ju je Erwin Musper, zajedno s članovima benda.

Jedan od najznačajnijih nastupa na "Crazy World Touru", čiji je dio objavljen na VHS- u "Crazy World Tour Live", 1991. godine, Scorpionsi su imali na Potsdam Platou, krajem 1990. godine. Također, krajem studenog 1990. godine, Scorpionsi su nastupili i u Zagrebu. Vrijedno spomena je i to da im je posljednji sovjetski socijalističko-komunistički lider, Mikhail Gorbatchov, priredio prijem u svojoj rezidenciji u Kremlju, odavši im počast za sve što su napravili tijekom netom završenih, burnih istočnjačkih godina. Sljedeće, 1992. godine, Scorpionsi su u svojoj zemlji primili još jedno, novo priznanje; nagrađeni su kao najbolji njemački rock bend.

No, nije sve bilo tako veselo. Na kraju turneje ih, nakon devetnaestogodišnje uspješne suradnje, napušta basist Francis Bucholz, kojeg na sljedećoj ploči "Face The Heat", izdanoj u svibnju 1993. godine, mijenja Ralph Rieckermann. Ta je ploča, pod producentskom palicom Brucea Fairburna, snimana u studiju Little Mountain Sound, u kanadskom Vancouveru, i bila je bitno drugačije nego ranije izdane. Naginjala je, naime, ka noise metalu, s dosta manje prepoznatiljivih solo dionica, i kao takva, nije baš prošla najbolje, osim u Njemačkoj, gdje je bila 4. mjestu službene Top ljestvice najprodavanijih ploča.

Pamtljivije pjesme s te su ploče "No Pain No Game" i "Alien Nation". Uslijedila je nova turneja, ali i nove nagrade; 1994. godine nagrađeni su Music World Awardom za prethodnu ploču, koja je očito ipak imala svoje kritičarske fanove, a bili su, uz Michaela Jacksona, specijalni gosti na svečanosti koju su u počast Kralju rocka, Elvisu Presleyu, organizirale njegova kćer Lisa - Marie i žena Priscilla, a koja se održala u Memphisu, Tennesseeju.

Biografije i intervjui 48ej9qeryl8e4cidtql_thumb

Iste godine bend se priključuje akciji UN-a za pomoć žrtvama civilnog rata u Ruandi, da bi u roku od sedam dana snimili novu lijepu baladu - "White Dove". Ona je objavljena kao bonus track na trećoj live ploči "Live Bites", koja je objavljena u travnju 1995. godine, a snimana u Mexico Cityu, San Franciscu, Leningradu, Munchenu i Berlinu. Na njoj je, uz dvanaest provjerenih pjesama i pomenuti "White Dove", još jedna dotad neobjavljena balada, "Heroes Don't Cry".

A te je, 1995. godine, njihova bivša kuća, EMI, objavila 'best of' - "Deadly Sting", da bi, pri njezinom kraju započelo snimanje trinaeste sudijske ploče, koje se odvijalo u Scorpio Sound, Maggie Moments i Wisselord studijima u Los Angelesu. Prije toga, bend je, nakon 18 godina suradnje, napustio bubnjar Herman "The German" Rarebell, te je vrlo dobru ploču "Pure Instinct", objavljenu u lipnju 1996. godine, i to za novog izdavača, East West - Warner Music, dovršio Curt Cress. Isto tako, perkusije je svirao Pitti Hecht, klavijature Luke Herzog i Koen Van Bael, a producenti su bili Erwin Musper, Keith Olsen i Scorpionsi.

Ploča "Pure Instinct" komponirana je bitno drukčije nego ostale. Naime, iako je, za razliku od ne baš dobre "Face The Heat", njezin sound usmjeren prema radovima iz osamdesetih, ritmična joj je forma bila drukčija. Pjesme su skladane u srednjem i u baladnom ritmu, s tek pokojim odmakom. Tako je ta ploča izbacila čak četiri odlične balade - "Does Anyone Knows", "When You Came Into My Life", "You And I" i "Are You The One?". Od 'konkretnijih' pjesama treba izdvojiti "War Child", u kojoj se 'čuju' gajde, pa "But The Best For You", "Stone In My Shoe", "Soul Behind The Face" i "Time Will Your Came". Zanimljiv je i cover - 'Homo Sapiens Family' u kavezu, okružena divljim životinjama.

Ploča je najbolje prošla u Njemačkoj, 8. mjesto. Na "Pure Instinct Tour" krenulo se s novim bubnjarom; Jamesom Kottakom, Amerikancem iz Kalifornije, koji je svirao s Ronnie James Diom, pa s Black Sheep, Wild Horses i Warrant. Iz spektra brojnih nastupa na toj turneji, izdvajamo onaj u Beirutu, Libanon, kojim su Scorpionsi postali prvi rock bend koji je svirao na tom području nakon završetka Bliskoistočnog rata. Po završetku turneje uslijedio je kraći odmor, te pripremanje novih materijala i snimanje sljedeće ploče, koje se odvijalo tijekom 1998. i 1999. godine.

Elektro-pop-techno-rock blamaža zvana "Eye II Eye", koju je producirao Peter Wolf, a na njoj gostovali Foreignerov gitarista Mick Jones i ex-član Hermann Rarebell, izdana je u travnju 1999. godine, a da nikome nije bilo, niti je još dan danas jasno što su, i zašto su to Scorpionsi napravili. Ploča s gomilom elektronike, plitkih melodija, čudnih kombinacija raznih stilova, s tek pokojim dodirom prijašnjeg opusa, šokirala je mnoge fanove benda, a i kritika ju je sasjekla u korijenu.

Pjesme "Mysterous", "To Be No. 1", "Obsession" i "A Moment Of Million", bili su kao značajniji naslovi, a jedina koja je zavrijedila posebnu pozornost bila je "Du Bist So Schmutzig". I to iz vidljivog razloga; prva je napisana na njemačkom jeziku. "Eye II Eye Tour" bilo je sljedeće što se dogodilo, a jedan od zapaženijih nastupa bio je onaj u Munchenu, kada su na poziv Michaela Jacksona svirali na "Michael Jackson & Friends" priredbi, te kolovoška američka turneja s Motley Crue.

Ipak, najvažnija stvar koja se dogodila u 1999. godini je koncert, koji je održan 11. studenog ispred Brandenburgških vrata, i to povodom desete godišnjice ujedinjenja Njemačke. Tada je pjesma "Wind Of Changes" izvedena sa 166 čelista, među kojima je bio i najbolji do njih, Mstislav Rostropovich.

Neka prijašnja iznenađenja nisu bila sva koje su priredili Scorpionsi, obzirom da su u novi milenij krenuli s novim idejama. Koje su doduše, već neki prije njih 'isfurali'. Oni su naime, 22. lipnja 2000. godine nastupili na EXPO-u u Hannoveru s Berlin Philharmonic, kojom je nekad ravnao najveći dirigent Herbert Von Karajan. S istim su glazbenicima, pod ravnanjem Christiana Colonovitsa, snimili materijal, nalik na Metallicin "S & M", koji je 19. lipnja, izašao na, ne previše bitnoj, live ploči "Moment Of Glory", čiji je Colonovits i bio i producent.

Hannoverski je koncert ustvari bila promocija te ploče, a umjesto Rieckermanna, odsvirao ga je Ken Taylor. Te je godine bend na koncertima u Poljskoj gledalo preko 700.000 ljudi, a Nuclear Blast je objavio "A Tribute To Scorpions" ploču, na kojoj su najveće hitove Scorpionsa izvodili Helloween, Sonata Arctica, Stratovarius, To/Die/For, Rough Silk, Therion, Metalium, Children Of Bodom... Počast velikim hitovima benda odao je i death metal bend Six Feet Under, uvrštavanjem "Blackouta" na svoj cover album "Graveyard Classic".

U veljači 2001., točnije 8., 9. i 10., Scorpionsi su održali tri "Unplugged" koncerta u dvorani Convento Do Beato, koja se nalazi u portugalskom glavnom gradu Lisabonu. Te su snimke objavljene 14. svibnja, na novoj live ploči "Acoustica". Uz provjerene hitove, svoje su mjesto pronašli i novi singl - balada "When Love Kills Love", prethodnica "Acoustice", objavljena 30. travnja, te obrade pjesama Kansasa ("Dust In The Wind"), Quenna ("Love Of My Love") i The Carsa ("Drive"). Koncerte su odsvirali Schenker/Meine/Kottak/Jabs/Rieckermann, a pomagali su im Christian Colonovits (piano, producent), Johan Daansen (gitara), Mario Argandona (perkusije), Ariane Arcu (cello), te back vokalisti(ce) Hille Bemelmanns, Liv Van Aelst i Kristel Van Kraen.

Biografije i intervjui Z1398c9efwy44lmc1q5g_thumb

Recimo i podatak da je "Acoustica", osim na CD-u, objavljena i u DVD formi, te da je u prvom tjednu prodana u 80.000 kopija i 12 tjedana držala poziciju broj 1. I sve to tamo gdje je i snimljena, u Portugalu. Godina 2001. donijela je i DVD izdanje "Moment Of Glory Live".

Na američkoj coheadlinerskoj turneji, Scorpionsi su 2002. godine nastupali s Deep Purple, a gostovao im je Ronnie James Dio. Europski nastavak donio je nove simfonijske rock koncerte u Njemačkoj i Luxembourgu, i to s renomiranim imenima; Stuttgart Mercedes Benz Orchestrom, Berlin Symphoniker i Luxembourg Simfoniaorchester, da bi se nakon toga preselili u Francusku. Te godine bilježimo i izdavanje još jednog DVD-a - "A Savage Crazy World", na kojem su snimke s "Crazy World" turneje iz 1991. godine.

U svibnju 2003. godine objavljena je kompilacija "Bad For God - The Very Best Of Scorpions", na kojoj je u novim pjesmama "Bad For God" i "Course I Love You" nakon 15 godina obnovljena suradnja s dugogodišnjim producentom Dieterom Diercksom. Turneja planirana za drugu polovicu 2003. godine obuhvatila je 21 show u dva mjeseca, i to u Rusiji, Ukrajini, Bjelorusiji, baltičkim zemljama, Americi (opet s Ted Nugentom), a najavljena je i siječanjska turneja s reformiranim Whitesnake i s Dokken.

U kolovozu opisivane godine Scorpionsi nastupaju na Opel Caru u Russelsheimu, te na Terceria lslandu i Saint Miguel Islandu na Azorskom otočju, da bi krajem godine započeli snimati novu studijsku ploču u Peppermint studiju u Hannoveru. Kako je iste godine otišao Ralph Rieckermann, ploču su snimala čak tri bassista. Barry Sparks (Cosmoquad, Ted Nugent, Yngwie Malmsteen, Dokken, Uli Jon Roth, MSG) je snimio dvije ("Love 'em Or Leave 'em" i "Borderline"), a Ingo Powitzer jednu pjesmu ("This Time"). Trajno rješenje pronađeno je u poljskom bassisti Pawelu Maciwodi (TSA, Virgin Snatch, Section 31, Urbanator), koji je debi imao već 12. siječnja 2004. godine u TV showu "20 Years Of RTL".

Pet godina nakon "Eye II Eye", 3. svibnja 2004. godine, Scorpionsi izdaju novu studijsku ploču, 15. ukupno, pod imenom "Unbreakable". Vrlo dobra ploča kombinacija je modernog i hard rocka osamdesetih, i upravo je iz tog razloga označena kao djelomični povratak najuspješnijem razdoblju, te naišla na vrlo dobar prijem kod nove, ali i stare publike, a nije nebitno reći da je zadovoljila i dobar dio kritike.

Hit singl "New Generation" poprilično je zaslužan za 1. mjesto u Grčkoj, 2. u Češkoj i 4. u Njemačkoj. "Unbreakable" je promoviran na novoj turneji, na kojoj su značajniji nastupi ubilježeni na Sweden Rock Festivalu u Solvesborgu, Arrow Rock Showu u nizozemskom Lichtenvoordeu, Tajlandu, Maleziji, Indoneziji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Egiptu. U međuvremenu je bivši bubnjar Rarebell, sa svojim novim bendom R&R, krenuo na turneju promoviravši debi ploču "The Rhythm Of Art", koju je snimio s Claudiom Raab, saxofonisticom benda 7 Sins.

Na američkom dijelu "Unbreakable World Toura", Scorpionsi su nastupali s Teslom i Keithom Emersonom, a 2005. godinu radno su započeli vrlo brzo; 2. siječnja, kada su nastupili na njemačkoj satelitskoj postaji SAT 1. U proljeće prošle godine, specijalni gosti na engleskom dijelu turneje bili su im Judas Priesti s povratnikom Robom Halfordom, a u lipnju je objavljen novi live. Ovoga puta DVD, i to pod nazivom "Unbreakable World Tour 2004.: One Night In Vienna" na kojem se, uz snimku koncerta održanog 25. lipnja 2004. godine u Beču, nalazi još i "Rockumentary" i "Bonus Clip". Iz te godine, izdvajamo i trostruki "Box Of Scorpions", na kojem je 51 pjesma iz svih faza rada benda.

Koncertne aktivnosti nastavljene su i u drugoj polovici 2005. godine, i to na mnogim mjestima; u Ateni, francuskom Toulonu, Leipzigu, Kairu, Beirutu, poljskom Sopotu, bugarskoj Kavarni, a veliki su planovi ostvareni i u 2006. godinu. Barem u koncertnom dijelu, obzirom da je početak snimanja nove studijske ploče najavljen za sredinu 2007. godine, za koje je potrebe angažiran i poznati producent i tekstopisac Desmond Child. A neupitno koncertno finale je nastup na velikom Wacken Open Airu 2006., na kojem su Scorpionsi bili velike zvijezde i jedni od headlinera, i nastupili sa starim prijateljima i bivšim članovima; Michaelom Schenkerom, Uli Jon Rothom i Hermanom Rarebellom.

I eto, toliko za sada o bendu koji je u svojoj karijeri prodao više od 60.000.000 ploča, od kojih je preko 30 steklo platinasti i njih više od 80 zlatni status.
Mislim da se ovim podacima doista više nema što dodati.


Muzika.hr
Optimyst
Optimyst
Ufurani forumaš
Ufurani forumaš

Registriran/a : 20.12.2008
Broj postova : 3226
Reputacija Reputacija : 795
Godina imam : 44
Započeo/la tema :
Biografije i intervjui Empty168 / 999168 / 999Biografije i intervjui Empty

[Vrh] Go down

Biografije i intervjui Empty Re: Biografije i intervjui

Postaj by Optimyst on uto lip 15, 2010 8:15 pm

The Doors

Biografije i intervjui Fgwxv2qd6uo7xhhsc22_thumb

Grupu The Doors, jednu od najutjecajnijih i najkontroverznijih rock skupina 60-ih, osnovala su 1965. u Los Angelesu dva studenta, Jim Morrison (vokal) i Ray Manzarek (klavijature), a kasnije su im se pridružili bubnjar John Densmore i gitarist Robby Krieger. Grupi se nikada nije priključio basist, tako da su njihovim zvukom dominirale Manzarekove električne klavijature te karakterističan Morrisonov duboki glas.

Glazba grupe The Doors se u početku temeljila na rock&bluesu, iako je tekstopisac Ray Manzarek bio iskusan jazz-rocker što je uvelike pridonijelo osobitosti zvuka benda. Grupa je potpisala ugovor s Elektra Recordsom 1966. i izdala prvi album, "The Doors", koji je uključivao i veliki hit "Light My Fire", izdan 1967. Pjesma se odmah plasirala na sam vrh top-lista i postala njihov najveći hit, a kasnije je doživjela i velik broj obrada.



Kao i "Light My Fire", cijeli debi album je postao ogroman hit i (p)ostao jedna od najuzbudljivijih ploča psihodelične ere. Miješajući blues s klasikom, istočnim zvukovima i popom, bend je stvorio jedinstven i prepoznatljiv zvuk. Svojim bogatim i hladnim glasom te jedinstvenim, sumornim poetskim vizijama, Morrison je istraživao dubine najmračnijih i najtajanstvenijih aspekata psihodeličnog iskustva.

Godine 1967. izlazi i njihov drugi album "Strange Days", na kojem su dva velika hita: "People Are Strange" i "Love Me Two Times".



Samo godinu dana kasnije izlazi album "Waiting For The Sun", s kojeg su također potekla dva velika hita: "The Unknown Solider" i njihov drugi američki broj jedan - "Hello I Love You".

Po mnogima, veliko razočaranje grupe The Doors predstavljao je njihov album iz 1969. godine, "The Soft Parade", s kojeg je, kao jedini hit, potekla pjesma "Touch Me". Optužena za preveliku dozu rock undergrounda na albumu, grupa je uzvratila s posljednja dva velika albuma snimljena s Morrisonom, za koje su inspiraciju potražili u čistom bluesu. Početkom 1971. snimljen je album "L.A. Woman", ujedno i zadnji na kojem je pjevao Jim Morrison.

Od samog početka Morrison je predstavljao centar benda, pokazavši se kao vrlo nestabilna osoba tijekom svoje kratke karijere. 1969. Morrison je uhićen zbog skidanja na koncertu u Miamiju, a taj je incident skoro uzrokovao raspad benda. Grupu The Doors cijelo je vrijeme pratio niz skandala koji su se javljali kao posljedica buntovničkog ponašanja članova i ništa manje buntovničke glazbe. Njihova je glazba oduvijek bila pokušaj odupiranja postojećim pravilima, zbog čega ju je vrlo dobro prihvaćala mlada generacija. Morrisonova skidanja na pozornici, kao i optužbe za bogohuljenje, razlozi su zbog kojih je postao neka vrsta heroja svoje generacije, ali i zbog kojih je često bio optuživan i zatvaran.

Sredinom 1970. godine Morrison se povlači u Pariz s namjerom da piše pjesme, a godinu dana nakon toga umire, navodno od srčanog udara. Dosta vremena nakon njegove smrti smatralo se da je Morrison, zapravo, izrežirao svoju smrt kako bi izbjegao odlazak u zatvor u Americi. Jim Morrison je uskoro postao kultna ličnost te je i nakon smrti privlačio veliku pozornost medija. Albumi grupe The Doors i dalje se prodaju tijekom 80-ih, ali popularnost veću čak i od one za života Morrisona postižu 1991. godine, kada je Oliver Stone snimio film "The Doors", s Valom Kilmerom u glavnoj ulozi. Čak i danas, gotovo 40 godina nakon Morrisonove smrti, grupa The Doors i dalje prodaje zapanjujuće velik broj materijala i smatra se jednom od najvećih legendi rock glazbe.


Muzika.hr
Optimyst
Optimyst
Ufurani forumaš
Ufurani forumaš

Registriran/a : 20.12.2008
Broj postova : 3226
Reputacija Reputacija : 795
Godina imam : 44
Započeo/la tema :
Biografije i intervjui Empty168 / 999168 / 999Biografije i intervjui Empty

[Vrh] Go down

Biografije i intervjui Empty Re: Biografije i intervjui

Postaj by Optimyst on ned lip 27, 2010 8:05 pm

Bob Marley (1945. - 1981.)

Robert Nesta Marley rođen je 6. veljače 1945. u kući njegovog djeda na Jamajci. Uskoro nakon što je rođen, njegov je otac napustio njegovu majku, iako je financijski nastavio uzdržavati obitelj i povremeno se vraćao da posjeti svoga sina.

Bilo je to sredinom '50-ih, kada je naći posao na Jamajci bilo vrlo teško, pa su Bob i njegova majka napustili svoj dom u St. Ann i uputili se u Trenchtown (Zapadni Kingston) kako bi pronašli sreću u velikom gradu.

Biografije i intervjui Bobmarleyap

U Trenctownu, provodio je mnogo vremena sa svojim dobrim prijateljem Nevill Livingstoneom, kojeg su obično zvali nadimkom Bunny. U velikom gradu također je bio više izložen glazbi koju je volio, a koja je uključivala Fats Domina i Ray Charlesa.

Bob i Bunny zajedno su pohađali satove glazbe koje je držao poznati jamajkanski pjevač Joe Higgs. Na tim su satovima upoznali Peter Macintosha i uskoro postali dobri prijatelji. U meduvremenu se jamajkanska glazba razvijala i postajala vrlo popularna širom Kariba zahvaljujući invenciji ska glazbe.

Kada je Bobu bilo 16 godina, počeo je slijediti svoj san da postane glazbenik. Glazba je većini mladih s Jamajke bila jedina mogućnost za bijeg iz surove realnosti. Jedan od tih mladih ljudi bio je i Jimmy Cliff koji je sa svojih 14 godina već imao snimljena dva hita. Nakon što je upoznao Boba, Jimmy ga je upoznao s Leslie Kong, lokalnom glazbenom producenticom.

Bob je poslušao Jimmyev savjet i otišao na audiciju kod Leslie Kong. Bobov glazbeni talent došao je do punog sjaja i počeo je snimati u studiju svoj prvi single "Judge Not". Nažalost, niti "Judge Not" niti njegov singl iz 1962., "One More Cup Of Coffee", nisu bili baš uspješni.

Bob je uskoro prekinuo suradnju s Leslie, nakon što nije primio nikakvu plaću. Sljedeće su godine Bob, Bunny i još nekoliko prijatelja formirali The Wailing Wailers. Početak nije baš bio sjajan, jer su nakon nekoliko studijskih proba dva člana, Cherry i Junior Braithwait, napustili bend.

Unatoč tome, bend je nastavio s radom i bio je predstavljen Clemet Doddu, producentu Coxsone izdavačke kompanije. U toj su kompaniji The Wailing Wialers snimili svoju prvu pjesmu "Simmer Down", koja je postigla priličan uspjeh na Jamajci.

The Wailing Wailers, koji su se sada sastojali od Bob Marleya, Peter Tosha i Bunnya, postali su prilično popularan lokalan bend. Njihova se publika rapidno povećavala i snimili su još nekoliko pjesama za Coxsone etiketu, koje su uključivale "It Hurts To Be Alone" i "Rule The Roadie". Bob je uskoro preuzeo ulogu vođe benda i tekstopisca.

Život Boba Marleya postao je vedriji kada se 10. veljače 1966. oženio za Ritu Anderson. Sljedećeg dana, nakon vjenčanja, Bob je otišao u SAD posjetiti majku koja je živjela u Delaweru. Za vrijeme boravka u SAD-u, radio je kako bi mogao financirati svoju glazbu, ali se uskoro vratio kući.

Nakon Marleyeva povratka, glazba The Wailing Wailersa evolvirala je od skaa u rock steady. Ova se evolucija sukobljavala sa zahtjevom Coxsone etikete za ska bendom. Zbog toga su novi The Wailing Wailersi napustili Coxsone i preimenovali se u The Wailers.

Umjesto da traže novu izdavačku etiketu, The Wailers su odlučili osnovati vlastitu koju su nazvali Wail 'N' Soul. Taj se događaj poklopio s rođenjem Marleyeva prvog sina kojeg su nazvali Cedalla. Nekoliko singlova, kao što su "Bend Down Low" i "Mellow Mood" izdali su za svoju etiketu prije nego se ugasila te iste godine.

Propadanje njihove vlastite etikete imalo je snažan učinak na bend i uspjeli su se vratiti na svoj stari put tek kada su upoznali Lee Perrya. Uz pomoć Perrya, The Wailers su stvorili sjajne pjesme kao što su "Duppy Conquerer", "Soul Rebel", "400 Years" i "Small Axe".

1970. godine The Wailersi su se proširili za dva člana - Aston Barreta i njegovog brata Carletona. The Wailersi su u to vrijeme bili prilično popularni širom Kariba, ali još uvijek nepoznati u ostatku svijeta. Ova im je popularnost omogućila da osnuju drugu, uspješniju etiketu, koju su nazvali Tuff Gong, prema nadimku Marleya.

Upoznavši Johnny Nasha, Marley je otputovao s njim u Švedsku, a zatim u London, gdje je snimio "Reggae On Broadway", kojeg je izdala etiketa CBS. Nakon toga je ostatak The Wailersa doputovao u London kako bi pomogli promociju singla, ali su ubrzo shvatili da su ostali bez financijskih sredstava.

Biografije i intervjui Bobmarley1ai

Bez ikakvih drugih preostalih mogućnosti, Bob je otišao vlasniku etikete Island Records, Chris Blackwellu, nadajući se mogućem ugovoru. Blackwell je već bio čuo za The Wailerse i odmah je s njima potpisao ugovor. Kao predujam dao im je osam tisuća funti kako bi se mogli vratiti doma i snimiti svoj prvi album za Island etiketu. Ovo je bio vrlo važan ugovor, jer je prvi puta jedan reggae bend imao pristup najboljim uvjetima snimanja.

Album koji su izdali zvao se "Catch A Fire", kritičari su ga vrlo dobro prihvatili i bio je jedan od prvih reggae albuma. Prije The Wailersa, reggae se prodavao samo u obliku singlova ili na kompilacijskim albumima. U proljeće 1973. The Wailersi su se vratili u London kako bi odradili tromjesečnu turneju po Velikoj Britaniji. Po završetku turneje vratili su se na Jamajku, gdje je Bunny odlučio prestati ići na turneje. Zamijenio ga je Joe Higgs.

The Wailersi su, zajedno s Higgsom, otputovali u SAD gdje su trebali svirati kao predgrupa na 17 koncerata, u to vrijeme, najpoznatije američke crnačke grupe Sly And The Family Stone, ali su otpušteni nakon četiri nastupa jer su postali popularniji od grupe prije koje su svirali, a publika je skandirala "Wail-ers" još dugo nakon što bi Sly And The Family Stone počeli sa svojim koncertom. Također su nekoliko puta svirali i prije Bruce Springsteena.

Nakon što su ih Sly And The Family Stone otpustili, našli su se The Wailersi još jednom bez novaca, ovaj puta u Las Vegasu. Nekako su se dočepali San Francisca gdje su održali live koncert za radio stanicu KSAN-FM, a cijelo je to iskustvo uzrokovalo rast njihove popularnosti u Južnoj Americi.

Krajem 1973. izdali su dugo očekivan nastavak albuma "Catch A Fire", kojeg su nazvali "Burnin". Na ovom se albumu nalaze mnogi klasici The Wailersa, kao što su "I Shot The Sheriff" i "Get Up, Stand Up". Popularnost The Wailersa u Južnoj Americi još više je porasla kada je Eric Clapton snimio remake pjesme "I Shot The Sheriff", koji je postao broj jedan na američkoj ljestvici singlova.

1975. izašao je treći album The Wailersa, "Natty Dread", na kojem se nalaze iznimne pjesme kao "Talking Blues", "No Woman No Cry" i "Revolution". Loša je stvar bilo to što je dvije trećine orginalne postave The Wailersa, Peter Tosh i Bunny Wailer, napustilo bend kako bi se posvetili solo karijeri.

To je uzrokovalo ponovnu promjenu imena sastava, ovoga puta u Bob Marley And The Wailers. Odlazak dva člana benda stvorio je rupu u vokalnoj sekciji, koju su popunile Rita Marley, Judy Mowatts i Marcia Grittiths. Tog je ljeta bend počeo novu turneju po Europi.

Dva koncerta održana su u Lyceum Ballroomu, oba su snimljena i izdana kao live album, na kojem se nalazi nezaboravna live verzija "No Woman No Cry", koja je postala svjetski hit. Grupa je doživjela dodatne promjene dolaskom u bend Al Andersona i Bernard Harveya, koje su kasnije zamijenili Junior Marvin i Tyrone Downie.

Posljednji put kada su The Wailers svirali zajedno u orginalnoj postavi bilo je na koncertu Stevie Wondera za jamajkanski Institut za slijepe osobe.

Bob Marley And The Wailers nastavili su s izdavanjem nevjerojatnog albuma "Rasta Man Vibration" 1976. godine. To je potaklo svojevrsnu reggae-maniju u Sjedinjenim državama, a časopis Rolling Stone ih je imenovao grupom godine. Na albumu se nalazi snažna pjesma "War" čiji su stihovi preuzeti iz govora kojeg je održao car Haile Selassie.

Marley je odlučio održati besplatan koncert u Parku narodnih heroja, u Kingstonu, 5. prosinca 1976. Ideja koju je koncert podupirao bila je mirovna poruka protiv ratova koji su se vodili u getu Trenchtowna u to vrijeme.

Tragedija se dogodila dva dana prije samog koncerta, kada je naoružana osoba upala u stan Marleyevih i pucala na Boba, Ritu i dvoje drugih prijatelja. Nasreću nitko nije stradao. Unatoč ovome događaju, Bob Marley je nastavio s prvobitnim planom i održao nezaboravan koncert pod imenom "Smile Jamaica", naravno dva dana kasnije.

Nakon koncerta bend je otputovao u Veliku Britaniju, gdje su 1977. snimili album "Exodus", vjerojatno njihov najbolji album općenito. Ubrzo je postao album broj jedan u mnogim zemljama, između ostalog u Njemačkoj i Engleskoj. Također je bio jedan od najboljih albuma te godine. Za vrijeme europske turneje, bend je održao nekoliko nastupa u londonškom Rainbow Theatre.

Biografije i intervjui Bobmarley2x

U svibnju Bobu je dijagnosticiran rak. Bilo je vjerojatno da bi se širenje raka moglo spriječiti tako da se Bobu amputira nožni palac, ali je on to odbio. Takav bi postupak bio protiv njegove rastafarijanske vjere. Ovim vijestima ostatak je "Exodus" turneje otkazan.

Ipak, bolest nije spriječila Boba Marleya da nastavi sa snimanjem glazbe, pa je 1978. izdan album "Kaya", koji je imao puno zreliji zvuk nego prijašnji albumi. Boba su optužili da se prodao, jer su mnoge pjesme bile posvećene ljubavi ili ganji (marihuani). Rastafarijanci su, naime, vjerovali da će ih pušenje svete biljke približiti Jahu (Bogu).

U travnju 1978. Bob se vratio na Jamajku kako bi održao "One Love" mirovni koncert, kojeg je posjetio i jamajkanski predsjednik Michael Manley te vođa opozicije Edward Seaga. Bob ih je doveo na pozornicu i čak natjerao da se rukuju. 15. lipnja dodijeljena mu je medalja za mir u trećem svijetu, koju su mu dodijelili Ujedinjen Narodi.

Posjetio je prvi puta Afriku otputovavši u Keniju i Etijopiju. Na tome je putu započeo rad na pjesmi "Zimbabwe". Za to je vrijeme bend je izdao drugi live album "Babylon By Bus", koji je snimljen u Parizu. Album koji ga je slijedio bio je "Survival" 1978. Na cijelom je albumu očita prisutnost motiva preživljavanja crnaca.

Sedamdesete su se sada već bližile kraju, a Bob Marley And The Wailers bili su jedan od najpopularnijih bendova. 1980. prvi su puta nastupali u Africi, u gradu Gabon. Vlada Zimbabwea pozvala je cijeli bend da gostuje na ceremoniji u čast neovisnosti njihove zemlje u travnju. Bob je kasnije izjavio da je taj poziv bila za njega najveća čast u životu.

Marley je nastavio sa snimanjima i 1980. izdan je album "Uprising". Sve se činilo blistavim - bend je planirao američku turneju sa Stevie Wonderom te zime. Bobovo zdravlje se pogoršavalo, ali je ipak dobio dozvolu od doktora da ide na turneju. Turneja je počela u Bostonu, a slijedio je New York. Za vrijeme njujorškog nastupa Bob je izgledao vrlo loše i skoro se srušio.

Sljedećeg jutra, 21. rujna, trčeći kroz Central Park, Bob se srušio i prevezen je u bolnicu. Tamo mu je otkriven tumor na mozgu i doktori su mu predviđali još mjesec dana života. Rita Marley je inzistirala da se turneja otkaže no Bob je želio nastaviti.

Odsvirao je nezaboravan koncert u Pittsburghu, ali je bio prebolestan da nastavi, pa je turneja napokon otkazana. To je bio njegov posljednji nastup. Liječenje mu je malo produžilo život no ono neizbježno ipak se spremalo.

Prevezen je u bolnicu u Miamiu gdje je kršten kao Berhane Selassie u etijopskoj ortodoksnoj crkvi, 4. studenoga. U posljednjem pokušaju da spasi svoj život, podvrgao se kontroverznom liječenju u Njemačkoj. Za vrijeme boravka u Njemačkoj proslavio je svoj 36., posljednji, rođendan. Liječenje, nažalost, nije uspjelo. Bob je želio umrijeti kod kuće, ali nije doživio da ga prevezu natrag na Jamajku.

Umro je 11. svibnja 1981. u bolnici u Miamiu.

Tisuće ljudi prisustvovalo je njegovom sprovodu 21. svibnja, između ostalih predsjednik Jamajke te vođa opozicije. Bob Marley nalazi se danas u mauzoleju u svom rodnom mjestu. Nakon smrti dodjeljen mu je orden Jamajke za njegove zasluge.

Bob Marley znao je svoju sudbinu - kao vizionar, predvidio je i ovo, a njegove će riječi ostati zauvijek besmrtne u pjesmama u kojima je napisao: "One bright morning when my work is over I will fly away home."


Muzika.hr
Optimyst
Optimyst
Ufurani forumaš
Ufurani forumaš

Registriran/a : 20.12.2008
Broj postova : 3226
Reputacija Reputacija : 795
Godina imam : 44
Započeo/la tema :
Biografije i intervjui Empty168 / 999168 / 999Biografije i intervjui Empty

[Vrh] Go down

Biografije i intervjui Empty Re: Biografije i intervjui

Postaj by Optimyst on uto srp 13, 2010 9:08 pm

Mike Oldfield

Pravim imenom Michael Gordon Oldfield (15.5.1953., Reading, Berkshire, Engleska), Mike Oldfield britanski je multiinstrumentalist, kompozitor, tekstopisac i producent.

Tijekom svoje više od četiri desetljeća duge karijere prolazeći kroz razne glazbene faze - od progresivnog rocka, folka i world glazbe preko mainstream pop-rocka pa sve do elektronike, new agea i klasike, postao je jedna od najistaknutijih te najuspješnijih ličnosti moderne britanske glazbene scene svih vremena.

Svojom kompleksnom osobnošću, iznimnim talentom te neiscrpnom energijom i upornošću do sada je između ostaloga sveukupno uspio objaviti 24 studijska i nekoliko kompilacijskih albuma od kojih je prvi - "Tubular Bells" iz 1973. godine ostvario status klasika.

Prodao je nekoliko desetaka milijuna albuma diljem svijeta.

Biografije i intervjui Oldfield15


1966.
Još od malih nogu pokazuje veliki interes za razne vrste glazbe (napose onu Hanka Marvina i njegovih The Shadows) te se zajedno s obitelji iz rodnoga Readinga seli u Harold Wood (East London) gdje je pohađao Hornchurch Grammar School, svoju glazbenu karijeru započinje nastupajući po lokalnim folk klubovima u kojima je svirao akustičnu gitaru te je također bio član jedne beat grupe koja je izvodila glazbu u stilu The Shadowsa.

(Osim Hornchurch Grammar School tijekom svoje mladosti također je pohađao Highlands Junior School u Tilehurstu, zatim St Edward's Preparatory School te Presentation College u Readingu.)

1967.
Postigavši zapaženi uspjeh na lokalnoj folk sceni, zajedno sa sestrom Sally (s kojom je ranije nastupao po lokalnim berkshirskim folk klubovima) osniva folk duo - The Sallyangie.

1968.
Studeni: Potpisavši snimateljski ugovor za etiketu Transatlantic Records, objavljuje njihov jedini album u karijeri - "Children Of The Sun".

1969.
Rujan: Nakon što je rasformirao The Sallyangie, zajedno sa bratom Terryem osniva sljedeći duo - rock nastrojeni Barefoot.

1970.
Ožujak: Kao basist pridružuje se bendu The Whole Wide World bivšega vokalista britanske jazz fusion-progressive rock-psychedelic rock grupe Soft Machine, Kevina Ayersa. Prije nego što će u drugoj polovici sljedeće godine krenuti u solo karijeru za etiketu Harvest Records objavit će s bendom dva studijska albuma - "Shooting At The Moon" (listopad 1970.) i "Whatevershebringswesing" (kolovoz 1971.) koji će uvelike predodrediti budućnost njegova cjelokupnog glazbenog izričaja.

1971.
Rujan: Solo karijeru započinje sviranjem bas gitare za session Arthura Lewisa u novootvorenom studiju The Manor kompanije Virgin gdje je također upoznao tonce Toma Newmana i Simona Heywortha pred kojima je izveo demo verziju svojeg nadolazećeg velikog debitantskog hita "Tubular Bells". Zbog kompleksnosti i duljine spomenutog hita tada su ga odbile sve diskografske kuće s kojima je pokušavao sklopiti snimateljski ugovor ističući kako je cijeli projekt financijski neisplativ.

1972.
Dobivši snažnu financijsku injekciju vlasnika Virginovih prodavaonica ploča - Richarda Bransona, koji je u to vrijeme planirao osnovati i istoimenu diskografsku kuću, u legendarnom londonskom studiju Abbey Road u dobi od samo 19 godina tijekom godine započinje sa snimanjem 50 minuta duge kvazi-klasične instrumentalne kompozicije koja će se sljedeće godine naći na njegovu debitantskom albumu.
Oduševljen njome, Branson će ubrzo potpisati ugovor s njime za etiketu Virgin Records koja je tada još bila u povojima te mu sukladno tome dati i dovoljno vremena da sve svoje snimateljske aktivnosti obavlja u studiju The Manor.


1973.
Svibanj (25): Sadržavajući spomenutu istoimenu 50-minutnu kvazi-klasičnu instrumentalnu kompoziciju podijeljenu na dva dijela, debitantski album, unikatni "Tubular Bells", koji će debitirati na britanskom chartu 14. srpnja, postaje prvo izdanje upravo lansirane etikete Virgin Records. Napravljen u produkciji s Newmanom i Heyworthom te između ostaloga sadržavajući doprinose Jona Fielda na flauti, Stevea Broughtona na bubnjevima i vokalistice Viv Stanshall (ex-Bonzo Dog Doo-Dah Band) kao povremene pripovjedačice, Oldfield je na albumu odsvirao više od dvadeset različitih instrumenta te pokrio mnoge glazbene žanrove. Snimljen u studiju The Manor, album je snažno udario pečat svim njegovim uracima koji će uslijediti kasnije te također bio proglašen pretečom čitavoga new age pokreta.
Lipanj: Nastupajući u londonskom Queen Elizabeth Hallu, "Tubular Bells" izvodi u cijelosti.

1974.
Ožujak (26): Još se uspinjući objema ljestvicama, britanskom i američkom, "Tubular Bells" u SAD-u doseže zlatnu tiražu.
(30): Album doseže 3. mjesto US charta te će se u početku samo u SAD-u prodati u tri milijuna primjeraka.
Svibanj (11): Također iskorišten u aktualnom filmskom horor hitu "The Exorcist" redatelja Williama Friedkina, najpoznatiji segment kompozicije s prve strane albuma, istoimeni "Tubular Bells", doseže 7. mjesto US charta.

Lipanj (1): Pridružuje se Ayersu tijekom njegova nastupa u londonskom Rainbow Theatreu gdje je s njim izveo tri pjesme.
Srpanj (27): U Velikoj Britaniji objavljen pod pritiskom tamošnje publike te pomalo dotjeran, spomenuti segment kompozicije s prve strane albuma, imenovan "Mike Oldfield's Single (Theme From Tubular Bells)", doseže 31. mjesto UK charta.
Rujan (14): Prethodno potpisavši 17-godišnji snimateljski ugovor s Virgin Recordsom, drugi studijski album, slično nastrojen kao prvijenac te imenovan po brdu smještenom na granici Herefordshirea i Walesa gdje je trenutno stanovao - "Hergest Ridge", debitira na 1. mjestu UK charta po izlasku.

Listopad (5): Nakon tri tjedna provedena na UK chartu smijenit će ga prvijenac "Tubular Bells", koji će nakon čitavih 16 mjeseci u prodaji konačno dosegnuti čelnu poziciju dotičnoga charta na kojem će sveukupno provesti impresivnih 276 tjedana. Time je Oldfield uz The Beatlese i Boba Dylana postao jedan od svega tri izvođača koji su svojim izdanjima sami sebe uspjeli smijeniti na vrhu britanskoga charta albuma.
(26): Album "Hergest Ridge" doseže 87. mjesto US charta.
Studeni: U međuvremenu nastupivši kao 'predgrupa' na turnejama Supertrampa i Chrisa De Burgha, prilaže svoje gitarističke dionice za aktualni studijski album "Stars End" prijatelja mu Davida Bedforda, kojeg je izveo Royal Philharmonic Orchestra.


Biografije i intervjui Oldfilecover3



1975.
Veljača (15): Aranžiran od strane Bedforda te sadržavajući Oldfieldove gitarističke dionice, orkestralna verzija njegova albuma prvijenca - "The Orchestral Tubular Bells" u izvedbi Royal Philharmonic Orchestra, doseže 17. mjesto UK charta.
Istoga je mjeseca također objavljeno njegovo drugo singl izdanje - "Don Alfonso".
Ožujak (1): "Tubular Bells" proglašena je 'Najboljom instrumentalnom kompozicijom' 1974. godine tijekom održavanja 17. dodjele godišnjih Grammy Awards.
Studeni (22): Obuhvaćajući šire glazbeno područje nego prethodna dva albuma, sadržavajući keltske i afričke utjecaje, njegov treći studijski album - "Ommadawn", doseže 4. mjesto UK charta.

1976.
Siječanj (17): Sljedeće singl izdanje, dvostruko "In Dulce Jubilo/On Horseback" (izdan u prosincu 1975.) na kojem se nalaze obrada tradicionalnog božićnog standarda i jedna od pjesama s aktualnog mu studijskog albuma, doseže 4. mjesto UK charta.
(31): Album "Ommadawn" doseže 146. mjesto US charta.

Biografije i intervjui Oldfieldbranson
S Richardom Bransonom, vlasnikom Virgin Recordsa

1977.

Siječanj (8): Sljedeće singl izdanje, obrada tradicionalnog folk standarda - "Portsmouth" (izdano u studenom 1976.), doseže 3. mjesto UK charta.
(29): Sadržavajući remiksirane verzije njegova prva tri studijska albuma te kompilaciju singlova i kolaboracijskih uradaka objavljenih do tada, četverostruki box-set "Boxed" (izdan u studenom 1976.), doseže 22. mjesto UK charta.
Veljača (11): Objavljen je sljedeći singl, još jedna obrada tradicionalnog folk standarda - "William Tell Overture".
Studeni (25): Objavljen je singl "Cuckoo Song" - obrada istoimenog folk standarda njemačkog kompozitora Michaela Praetoriusa.

1979.
Siječanj (6): Tri godine u nastanku, četvrti studijski album, dvostruki "Incantations" (izdan u studenom 1978.), doseže 14., a EP "Take Four" na kojem se uz nove verzije pjesama "Portsmouth" i "In Dulce Jubilo" nalaze još i dvije prearanžirane obrade tradicionalnih folk standarada - "Wrekorder Wrondo" i "The Sailor's Hornpipe", 72. mjesto UK charta.
Ožujak (31): U međuvremenu prošavši kontroverzni tečaj samopouzdanja Exegesis koji ga je oslobodio straha od davanja intervjua i održavanja turneja, u Barceloni (Palacio Municipal de los Deportes) započinje svoju prvu turneju po Europi jednostavno nazvanu "Tour Of Europe 1979" koja će završiti u birminghamskom National Exhibition Centreu (Engleska) 3. svibnja.
Na turneji ga je pratilo sveukupno 50 glazbenika uključujući gudače i zbor, a cjelokupni nastupi bili su audio-vizualni događaji popraćeni filmovima Iana Eamesa.
Svibanj (12): Snimljen u New Yorku pod snažnim utjecajem disco glazbe, singl - "Guilty", doseže 22. mjesto UK charta.
Kolovoz (18): Sadržavajući najsvjetlije trenutke netom minule prve turneje, prvi mu live album u karijeri, dvostruki "Exposed", doseže 16. mjesto UK charta.

1980.
Siječanj (12): Stilski raznovrsniji od svojih prethodnika, peti studijski album - "Platinum" (izdan u studenom 1979.), doseže 24., a skinuta s njega, obrada glavne teme iz istoimene BBC1-TV-eve dječje emisije - "Blue Peter" (također izdana u studenom 1979.) 19. mjesto UK charta (album je u SAD-u i Kanadi bio objavljen pod nazivom "Airborn").
Travanj (13): Kako bi promovirao spomenuti album iz Lancastera (Lancaster University) sa svojim pratećim live-bendom Oldfield Music otiskuje se na svoju drugu turneju po Europi u nizu - "In Concert 1980" koja će završiti nastupom na Rock-Pop-In koncertu održanom u Westfalenhalle u Dortmundu 20. prosinca.
Rujan (12): Najavljujući šesti studijski album, kao singl objavljena je njegova verzija standarda grupe ABBA "Arrival" iz 1976. godine.
Studeni (15): Imenovan po brodu Queen Elizabeth 2 britansko-američke brodske kompanije Cunard Line te sadržavajući obradu standarda The Shadowsa - "Wonderful Land" iz 1962. godine, šesti studijski album - "QE2" na kojem je po prvi put upotrijebio vokoder te predstavio škotsku pjevačicu Maggie Reilly kao suradnicu, doseže 27. mjesto UK charta.
(28): Objavljen je drugi te ujedno i posljednji singl s njega, dvostruki "Sheba/Wonderful Land".
Sadržavajući snimku nastupa kojeg je održao na Knebworth Festivalu (21. srpnja), tijekom godine objavljen je live-VHS "The Essential Live".


1981.
Ožujak (9): Kako bi promovirao aktualni studijski album, iz Offenbacha se otiskuje na još jednu europsku turneju - "European Adventure Tour 1981" koja će završiti u Barceloni nastupom u jednoj španjolskoj televizijskoj emisiji sredinom kolovoza.
Srpanj (18): U SAD-u objavljen za etiketu Epic Records, album "QE2" doseže 174. mjesto US charta, a etiketa Virgin Records iznosi podatak da je album "Tubular Bells" prešao brojku od prodanih 10 milijuna primjeraka širom svijeta.
(U međuvremenu će Oldfield zbog neisplaćivanja honorara za vrijeme njegova predsjedanja Virgin Recordsom protiv Bransona podići tužbu koja će biti izglađena izvan suda. Govoreći o svojem dugogodišnjem snimateljskom ugovoru sa spomenutom etiketom, Oldfield će kasnije izjaviti: "Uvijek će biti malo gorčine u čitavoj priči. No, džentlmenski bi bilo da su me lijepo pustili da odem.")
(28): U Londonu održava besplatni koncert večer prije ceremonije vjenčanja Njegova kraljevskog visočanstva Princa Charlesa i Lady Diane Spencer za koju je specijalno napisao nekoliko novih uradaka.
Uz Beatlea Paula McCartneya tijekom mjeseca postao je jedini rock glazbenik koji je ušao u britansko izdanje knjige biografija - "Who's Who".
Samo u Japanu tijekom godine objavljen je kompilacijski EP "The Singles" na kojem se nalazi njegovih šest cover singl izdanja poput "Willam Tell Overture", "Blue Peter" te "Portsmouth".

1982.
Ožujak: Osniva novu prateću live grupu - The Mike Oldfield Group koju su osim Reilly činili Tim Cross (klavijature), Maurice Pert (perkusije, klavijature), Rick Fenn (bas gitara) i Pierre Moelen (bubnjevi).
Travanj (3): Označivši njegov prijelaz iz orkestralne u mainstream pop-rock fazu, sedmi studijski album - "Five Miles Out" na kojem je po prvi put upotrijebio revolucionarni sampler Fairlight CMI te za kojega je dijelom pronašao inspiraciju u svojem iskustvu privatnoga pilota, doseže 7., a istoimeni singl skinut s njega - "Five Miles Out" čije je vokalne dionice odradila Reilly, 43. mjesto UK charta.
(8): Iz New Yorka (My Father's Place - Roslyn) se otiskuje na prvu svjetsku turneju u karijeri - "Five Miles Out World Tour 1982" koja će završiti u munchenskoj Rudi-Sedelmayer Halle 9. prosinca.
Svibanj (22): Album "Five Miles Out" doseže 164. mjesto US charta.
Lipanj (26): Drugi te ujedno i posljednji singl s njega - "Family Man", kojeg će sljedeće godine uspješno obraditi američki pop-rock duo Daryl Hall & John Oates, također s Reilly na vokalima, doseže 45. mjesto UK charta.
Kolovoz (10): Snimljeno tijekom aktualne svjetske turneje, a samo u Zapadnoj Njemačkoj objavljeno je EP izdanje - "The Mike Oldfield EP".
(20): Sadržavajući vokalne dionice Reilly, objavljen je singl "Mistake" koji se nalazi samo na sjeverno-američkom izdanju njegova nadolazećeg osmog studijskog albuma "Crises".

1983.
Svibanj (26): Iz francuskoga Strasbourga (Hall Rhenus) otiskuje se na četvrtu turneju po Europi - "Crises Tour 1983" koja će završiti u londonskoj Wembley Areni 22. srpnja gdje je također obilježio desetu godišnjicu izlaska "Tubular BellsA".
(27): skinut s nadolazećeg osmog studijskog uratka, objavljen je singl "Foreign Affair" kojeg je napisao zajedno s Reilly.
Srpanj (2): Osmi studijski uradak - "Crises", doseže 6., a treći singl skinut s njega - "Moonlight Shadow" čiji se tekst odnosi na ubojstvo Beatlea Johna Lennona u prosincu 1980. godine te čije je vokalne dionice odradila Reilly, 4. mjesto UK charta (singl je dosegnuo čelne pozicije chartova u pet država Europe - Norveškoj, Italiji, Švedskoj, Švicarskoj i Austriji te također bio veliki Top 10 hit u Australiji i Južnoafričkoj Republici gdje je dosegnuo 6. odnosno 7. mjesto).
Rujan (24): Četvrti singl s njega, moćni "Shadow On The Wall" čije je vokalne dionice odradio bivši frontmen rock skupine Family, Roger Chapman, debitira na 95. mjestu UK charta.



1984.
Siječanj (14): Ne pojavljujući se niti na jednom studijskom albumu, singl - "Crime Of Passion" čije je vokalne dionice odradio Barry Palmer te na čijem se omotu nalazi slika pokojne mu majke Maureen, debitira na 61. mjestu UK charta.
Srpanj (7): Snimljen u njegovu tadašnjem domu u Villars-sur-Ollonu u švicarskim Alpama gdje je stanovao kako bi u domovini izbjegao plaćanje poreza, deveti studijski album - "Discovery", debitira na 15. mjestu UK charta po izdanju.
Kolovoz (4): Skinut s njega, singl "To France" čije je vokalne dionice odradila Reilly, doseže 48. mjesto UK charta.
(19): Iz nurnberške Hemmerleinhalle otiskuje se na posljednju (europsku) turneju u aktualnom desetljeću - "Discovery Tour 1984" koja će završiti strasburškom Hall Rhenusu 10. studenog.
Rujan (29): Drugi te ujedno i posljednji singl s aktualnog devetog albuma, "Tricks Of The Light" čije su vokalne dionice zajedno odradili Reilly i Palmer, provodi jedan tjedan na 91. mjestu UK charta.
Studeni (26): Najavljujući nadolazeće prvo soundtrack izdanje u karijeri, objavljen je singl "Etude" u kojem su iskorišteni dijelovi kompozicije "Recuerdos de la Alhambra" španjolskoga kompozitora i gitarista Francisca Tarrege.
Prosinac (15): Soundtrack izdanje - "The Killing Fields - Original Film Soundtrack", komponirano za aktualni istoimeni film redatelja Rolanda Joffea, provodi jedan tjedan na 97. mjestu UK charta.

1985.
Studeni (9): Obuhvaćajući njegovu cjelokupnu karijeru do tada, dvostruka LP kompilacija - "The Complete Mike Oldfield" doseže 36. mjesto UK charta.
Prosinac (21): Snimljen u duetu s tada dječjom pjevačkom zvijezdom Aledom Jonesom, singl - "Pictures In The Dark" na kojem također gostuje norveška pjevačica i njegova tadašnja djevojka, a kasnije i supruga - Anita Hegerland, doseže 50. mjesto UK charta.

1986.
Travanj (7): Zbog dijelova kompozicije "Tubular Bells" iskorištenih u prošlogodišnjem UK#1 hit-singlu "19 (Is The Final Story)" britanske electro-pop zvijezde i producenta Paula Hardcastlea, slučajnom je greškom osvojio 'Nagradu za hit godine' tijekom odvijanja 31. dodjele godišnjih Ivor Novello Awards održane u londonskom Grosvenor House Hotelu.
Svibanj (10): Snimljen u duetu s liderom britanskih prog-rock legendi Yes, Jonom Andersonom, singl - "Shine", debitira na 100. mjestu UK charta.

1987.
Rujan (7): S četiri godina zakašnjenja, objavljen je peti te ujedno i posljednji singl s albuma "Crises", "In High Places" kojeg je snimio zajedno s Andersonom.
(26): Napravljen zajedno s velškom pjevačkom divom Bonnie Tyler, najavni singl desetog studijskog albuma, istoimeni "Islands" provodi jedan tjedan na 100. mjestu UK charta.
Listopad (10): Deseti studijski album - "Islands" na kojem su uz Newmana, Tyler, Ayersa i Hegerland među ostalima svoje doprinose dali budući osnivač dua Enigma, Michael Cretu te klavijaturist Geoff Downes (ex-The Buggles/Yes/Asia), debitira na 29. mjestu UK charta po izlasku. Album je zaključio njegovu seriju albuma s dugačkom kompozicijom na prvoj i niskom klasičnih pop-rock pjesama na drugoj strani, koje je radio posljednjih nekoliko godina.
Do kraja godine objavljen je drugi singl skinut s njega, "The Time Has Come" čije je vokalne dionice odradila Hegerland.

1988.
Veljača (1): Objavljen je treći singl s aktualnog albuma "Islands", "Flying Start" čije je vokalne dionice odradio Ayers.
(22): Objavljen je četvrti te ujedno i posljednji singl s "Islandsa", "Magic Touch" na čijim su dvjema verzijama, američkoj i europskoj, vokalne dionice odradili Max Bacon (ex-GTR/ex-Moby Dick/ex-Nightwing/ex-Phenomena/ex-Bronz) odnosno Jim Price alias Southside Jimmy.
Ožujak (19): Album "Islands" doseže 138. mjesto US charta.
Listopad: Objavljena je njegova VHS verzija - "The Wind Chimes" koja sadrži nekoliko Oldfieldovih promotivnih video uradaka snimljenih tijekom aktualnog desetljeća do tada.

1989.
Srpanj (22): Jedanaesti te ujedno i prvi studijski album kojeg je napisao u klasičnoj pop-rock formi - "Earth Moving" na kojem je uz Hegerland, Bacona, Reilly te cijenjenog američkog kantautora i multiinstrumentalista Adriana Belewa (King Crimson) ugostio čitav niz drugih gostujućih vokalista i glazbenika, debitira na 30. mjestu UK charta po izlasku.
(29): Istoimeni singl "Earth Moving" čije je vokalne dionice odradio bivši frontmen rockera The Move, Carl Wayne, debitira na 97. mjestu UK charta.
Nekoliko tjedana kasnije naslijedit će ga "Innocent" čije je je vokalne dionice odradila Hegerland te za kojeg je inspiraciju pronašao u njihovoj kćerkici Greti.
Listopad (30): Samo u Zapadnoj Njemačkoj objavljen je treći te ujedno i posljednji singl s albuma, "(One Glance Is) Holy" čije je vokalne dionice odradio Belew.

1990.
Lipanj (9): Dvanaesti studijski album - "Amarok" kojim je izrazio svoje sve veće nezadovljstvo tadašnjom poslovnom politikom Virgin Recordsa (napose Bransona), koji su razočarani skromnim uspjehom prethodnika od njega zahtijevali da iz komercijalnih razloga njegov budući instrumentalni uradak mora nositi naziv "Tubular Bells 2", debitira (tek) na 49. mjestu UK charta po izlasku. Smatran njegovim najupečatljivijim studijskim uratkom, kao i svojevrsnim nastavkom albuma "Ommadawn", album je obilježila 60 minuta duga kompozicija u kojoj se buntovnički rapidno izmjenjuju razne glazbene mjene.



1991.
Siječanj: Originalno sniman pod nazivom "Man In The Rain" za album "Islands", s Palmerom na vokalima, objavljen je najavni singl trinaestog studijskog albuma, istoimeni "Heaven's Open".
Veljača (18): Objavljen je posljednji studijski album za etiketu Virgin Records - "Heaven's Open" kojim je još više izrazio svoj revolt naspram Bransona i njegove poslovne politike te na kojem je po prvi puta u svojoj karijeri sam otpjevao sve vokalne dionice. Album je izdao pod imenom Michael Oldfield.
Tijekom sljedećih nekoliko tjedana samo za njemačko tržište objavljen je drugi te ujedno i posljednji singl skinut s njega - "Gimme Back".

1992.
Ožujak: Potpisavši novi snimateljski ugovor za Warner Brosovu etiketu WEA Records, u svojem kućnom studiju u Los Angelesu zajedno s Newmanom te legendarnim glazbenikom i producentom Trevorom Hornom (ex-The Buggles/ex-Yes/ex-The Art Of Noise) započinje sa snimanjem sljedećeg studijskog albuma.
Rujan (4): Na humanitarnom koncertu održanom kod Edinburgh Castlea (Edinburgh) tijekom kojega se sastao s Princom Charlesom, premijerno izvodi nadolazeći studijski album - "Tubular Bells II". Koncert je uživo prenosila BBC2-TV.
(12): Služeći kao posljednji obračun s bivšom mu etiketom Virgin Records, četrnaesti studijski album - "Tubular Bells II" čije su vokalne dionice odradile Susannah Melvoin, Edie Lehman i Sally Bradshaw te na kojem među ostalima gostuju John Robinson (bubnjevi) i Jamie Muhoberac (razni instrumenti), debitira na 1. mjestu UK charta po izlasku.
Komentirajući veliki uspjeh aktualnog albuma, izjavio je: "Ako išta kanim postići s 'Tubular Bells II' jest to da me se konačno prestane svrstavati u new age odjeljak u prodavaonicama ploča."
(27): Nastupa na humanitarnom koncertu za oboljele od leukemije kojeg je u Modeni organizirao talijanski operni div Luciano Pavarotti.
Listopad (1): Odrađuje jedan od svojih vrlo rijetkih nastupa u BBC1-TV-evoj emisiji Top Of The Pops.
(10): Prvi singl skinut s aktualnog četrnaestog albuma, "Sentinel (Single Restructure)", doseže 10. mjesto UK charta.
Sadržavajući snimku spomenutog nastupa u Edinburghu, tijekom mjeseca objavljen je i live VHS "Tubular Bells II Live".
Prosinac (26): Drugi singl skinut s aktualnog albuma, "Tattoo", doseže 33. mjesto UK charta.


1993.
Ožujak (1): Održava rasprodani koncert u njujorškom Carniege Hallu.
(22): Obilježavajući jubilarnu 20. godišnjicu izlaska debitantskog mu albuma, iz münchenske Olympiahalle otiskuje se na svoju prvu turneju nakon devet godina - "Tubular Bells II 20th Anniversary Tour 1992/93" koja će završiti u losangeleskom John Ansem Ford Theatreu 8. listopada. Turneja je uključivala četiri uzastopna te potpuno rasprodana koncerta u londonskom Royal Albert Hallu održana 5., 6., 7. i 8. travnja.
Travanj (24): Treći te ujedno i posljednji singl s albuma "Tubular Bells II", "The Bell (MC Viv Stanshall)", doseže 50. mjesto UK charta.
Lipanj (6): Gostuje u BBC2-TV-evoj religijskoj emisiji Faith & Music.
Listopad (2): Objavljena na istoimenom VHS-u te između ostaloga sadržavajući gotovo sve njegove najpoznatije uratke snimljene za Virgin Records, kompilacija - "Elements - The Best Of Mike Oldfield", doseže 5. mjesto UK charta.
(9): Skinut s nje te reizdan, singl "Moonlight Shadow (1993)" debitira na 52. mjestu UK charta.
Studeni (10): Oslikavajući različite periode njegove karijere do tada, objavljen je četverostruki CD box-set - "Elements Box".

1994.
Prosinac (3): Sadržavajući bonus CD-ROM pjesmu, petnaesti studijski album - "The Songs Of Distant Earth" za kojeg je inspiraciju pronašao u istoimenoj knjizi britanskoga sci-fi pisca Arthura C. Clarkea, debitira na 24. mjestu UK charta po izlasku.
(17): Skinut s njega, singl "Hibernaculum", debitira na 47. mjestu UK charta.
Međunarodna astronomska unija po njemu je imenovala asteroid - 5656 Oldfield.

1995.
Rujan (2): Drugi, ujedno i posljednji, singl s albuma "The Songs Of Distant Earth", "Let There Be Light", provodi jedan tjedan na 51. mjestu UK charta.

1996.
Rujan (7): Uz njegove originalne uratke sadržavajući i obrade raznih keltskih tradicionalnih standarada, šesnaesti studijski album - "Voyager" na kojem među ostalima gostuju Davey Spillane i Matt Molloy (The Chieftains), debitira na 12. mjestu UK charta po izlasku.

1997.
Studeni (11): Povodom obilježavanja jubilarne 25. godišnjice solo karijere, objavljena je kompilacija "XXV: The Essential" (izdavač WEA Records).
(22): Jedini singl skinut s albuma "Voyger", obrada tradicionalnog keltskog standarda "Women Of Ireland", provodi jedan tjedan na 70. mjestu UK charta.

Biografije i intervjui Oldfieldgitar

1998.
Lipanj (8): Između ostaloga sadržavajući i nekoliko obrada materijala iskorištenog u aktualnom filmskom hitu "The X-Files" redatelja Roba Bowmana, samo u Japanu objavljeno je EP izdanje, "The X-Files Theme".
Rujan (3-4): Najavljujući treći nastavak albuma "Tubular Bells", tijekom održavanja Kraljevske konjičke parade u Londonu održava svoj prvi nastup nakon pet godina koncertne neaktivnosti.
(12): Snimljen u Londonu i na Ibizi (gdje je trenutno provodio većinu svojeg vremena), treći nastavak albuma "Tubular Bells", techno/trance nastrojeni "Tubular Bells III" čije su vokalne dionice odradile Cara Dillon, Heather Burnett te Amar i Rosa Cendron, debitira na 4. mjestu UK charta po izlasku.
Listopad: Skinut s njega, objavljen je singl "Man In The Rain" čije je vokalne dionice odradila Dillon, kao i live VHS sa snimkom nastupa s Kraljevske konjičke parade u Londonu - "Tubular Bells III Live".

1999.
Travanj (24): Drugi te ujedno i posljednji singl skinut s albuma "Tubular Bells III", "Far Above The Clouds", provodi jedan tjedan na 53. mjestu UK charta.
Lipanj (5): Osamnaesti studijski album, isključivo gitaristički nastrojeni "Guitars", provodi jedan tjedan na 40. mjestu UK charta.
(18): Kako bi promovirao posljednja dva studijska albuma, iz Budimpešte se otiskuje na svoju prvu turneju nakon šest godina - "Live Then & Now 1999" koja će završiti u Kipsala Hallu u Rigi 15. kolovoza.
Prosinac (4): Inspiriran aktualnom milenijskom groznicom i različitim periodima ljudske povijesti, devetnaesti studijski album - "The Millennium Bell" čije su vokalne dionice uz The London Handel Choir i The Grant Gospel Choir odradili Nicola Emmanuel, David Serame, Miriam Stockley, Camilla Darlow te Andrew Johnson, debitira na 133. mjestu UK charta po izlasku.
(31): Kako bi promovirao spomenuti album, u Berlinu održava besplatni novogodišnji koncert nazvan 'Millennium Concert' kojim je također obilježio prijelaz iz 1999. u 2000. godinu.

2000.
Veljača (10): Sadržavajući snimku novogodišnjeg koncerta u Berlinu, objavljen je live DVD "Mike Oldfield: The Art In Heaven Concert - Live In Berlin".

2001.
Lipanj (16): Sadržavajući 12 odabranih uradaka sa svih albuma iz serije "Tubular Bells", kompilacija - "The Best Of Tubular Bells", debitira na 60. mjestu UK charta po izlasku.



2002.
Veljača (26): Virgin Records objavljuju još jednu kompilaciju njegovih najpoznatijih uradaka u nizu, dvostruku "Collection".
Svibanj (20): Objavljen je najavni singl dvadesetog studijskog albuma, "To Be Free" čije je vokalne dionice odradio jazz pjevač Jude Sim.
Lipanj (3): Sadržavajući glazbu na jednom, a virtualnu reality kompjutersku igru na drugom disku, objavljen je dvadeseti studijski album, MusicVR projekt "Tr3s Lunas" (poznat i pod nazivom "Tres Lunas") na kojem mu po prvi put nakon 22 godine uz Sima i ostale gostuje i sestra Sally.
Kolovoz (26): Objavljen je drugi te ujedno i posljednji singl skinut s njega, "Thou Art In Heaven".

2003.
Travanj (24): Samo u Španjolskoj objavljen je jedini singl s nadolazećeg 21. studijskog albuma, "Introduction 2003".
Lipanj (7): Standardno uz CD također objavljen i na DVD-Audio formatu, s demo snimkama iz 1971. i dvama live isječcima iz 1992. i 1998. godine, 21. studijski album - "Tubular Bells 2003" na kojem je materijalu s originalne verzije albuma "Tubular Bells" iz 1973. udahnuo potpuno novi život, provodi jedan tjedan na 51. mjestu UK charta. Umjesto u međuvremenu preminule Stanshall ulogu pripovjedača na njemu odradio je slavni britanski komičar John Cleese.

2004.
Travanj (12): Slično nastrojen kao "Tr3s Lunas", objavljen je 22. studijski album, također MusicVR projekt, "Maestro" za kojeg je inspiraciju pronašao u prošlogodišnjem studijskom uratku.

2005.
Rujan (3): Prethodno potpisavši novi snimateljski ugovor za etiketu Mercury Records (za koju se obvezao objaviti tri studijska albuma), singlom "Surfing" najavljuje 23. studijski album.
Listopad (1): 23. studijski album - "Light + Shade" čija dva diska oslikavaju dva različita ugođaja - opuštajući (light) i energičniji (shade), provodi jedan tjedan na 175. mjestu UK charta. Potonji disk sadržava i četiri odabrane pjesme objavljene i na U-MYX formatu, koji slušateljima omogućava da sami rade remikseve dotičnih pjesama.
(24): Sadržavajući snimku nastupa kojeg je 1979. održao u londonskom Wembley Conference Centreu, objavljen je live DVD "Exposed".

Biografije i intervjui Oldfielf

2006.
Ožujak (25): Uz gotovo sve njegove najpoznatije uratke između ostaloga sadržavajući i nekoliko raritetnih 12'' verzija istih, trostruka kompilacija "The Platinum Collection" (izdavač Virgin Records), debitira na 36. mjestu UK charta po izlasku.
Svibanj (15): Sadržavajući snimku nastupa kojeg je održao na tradicionalnom Montreux Jazz Festivalu 1981. godine, objavljen je live DVD "Live At Montreux 1981".
Studeni: Gitarist te autor svih pjesama Oasis, Noel Gallagher u Španjolskoj je protiv njega dobio sudski spor, nakon što se dio krova njegove kuće na Ibizi koju je kupio od njega 1999. godine, srušio u more. Španjolski mu je sud za nastalu štetu isplatio šesteroznamenkastu sumu novca. No, to nije bilo dovoljno da skine sav sram koji je navukao na sebe, jer prethodno prije kupnje nije provjerio stvarno stanje kuće. Također se žalio da je jedna njemu nepoznata osoba uz nju privezala svoju jahtu za koju je posve zaboravio da je ustvari bila njegova.
Prosinac (1): Iz hamburške Color Line Arene u ulozi headlinera otiskuje se na njemački dio turneje raznih izvođača 'Night Of The Proms' koja će završiti dvama uzastopnim koncertima u frankfurtskoj Festhalle 21. i 22. istoga mjeseca.

2007.
Ožujak (30 - 31): U Valenciji i Madridu nastupa tijekom španjolskog dijela turneje 'Night Of The Proms'.
Svibanj (10): Objavljena je autobiografija - "Changeling" u kojoj se osvrnuo na svoj cjelokupni život - od djetinjstva preko trnovitih glazbenih početaka pa sve do stjecanja slave s albumom "Tubular Bells". Autobiografija također opisuje vrijeme koje je proveo pohađajući kontroverzni tečaj samopouzdanja Exegesis, kao i detalje sa snimanja svih albuma.
Tijekom godine u britanskom je tisku također izazvao manje kontroverze, kada je svoju domovinu opisao prerepresivnom i prezaštitničkom posebno se zadržavajući na potpunoj zabrani pušenja koja je tada bila uvedena u njoj. Nedugo zatim iz svojeg tadašnjeg doma u Gloucestershireu (Engleska) preselit će se na Palma de Mallorcu.

2008.
Ožujak (3): Najavljujući 24. studijski album, samo kao digitalni download objavljeno je singl izdanje - "Spheres".
(7): Kako bi promovirao spomenuti album u Guggenheim Museumu u Bilbau održava svoj jedini koncert u godini.
(29): Snimljen u produkciji s velškim glazbenikom i producentom Karlom Jenkinsom te se tematski bazirajući na proslavi Halloweena, njegov 24. studijski album, klasično nastrojeni "Music Of The Spheres" na kojem među ostalima gostuju novozelandska sopranistica Hayley Westenra i kineski pijanist Lang Lang, debitira na 9. mjestu UK charta po izlasku. Album je 24. studenog doživio i svoje limitirano dvostruko CD-izdanje koje sadržava snimku spomenutog nastupa u Bilbau. iTunes izdanje albuma još sadržava dva njegova i Jenkinsova odvojena intervjua.
Listopad (13): Prilaže pjesmu "Song For Survival" snimljenu s plemenom s polinezijskog otoka Anuta za humanitarni album raznih izvođača - "Songs For Survival". Album je bio snimljen u svrhu praćenja BBC2-TV-eve serije Amazon, a cjelokupni prihod od njegove prodaje išao je britanskom humanitarnom fondu Survival International koji se bori za prava i opstanak izumirućih ljudskih plemenskih zajednica diljem svijeta. Njegova najstarija kćer Molly također je sudjelovala u cijelom projektu.

2009.
Travanj (15): Nakon što mu je prošle godine istekao originalni 35-godišnji ugovor s etiketom Virgin Records te se sva prava na "Tubular Bells" i ostale albume snimljene za nju vratila njemu, njegova aktualna etiketa Mercury Records iznosi vijest kako će počevši s 8. lipnjem tijekom sljedećih mjeseci reizdati sve albume koje je originalno snimio za Virgin Records. Spomenuta reizdanja sadržavaju pregršt arhivskog bonus materijala snimljenog u vrijeme originalne objave svakog albuma.
Lipanj (27): Objavljena povodom reizdanja albuma "Tubular Bells" te obuhvaćajući njegov period između 1974. i 1983. godine, dvostruka kompilacija "The Mike Oldfield Collection 1974 - 1983", doseže 11. mjesto UK charta.

2010.
Siječanj (7): Britanska pošta pustila je u opticaj poštansku markicu s naslovnicom albuma "Tubular Bells".
Ožujak: Kompanija Stage Three Music otkupila je prava na 50% udjela u pjesmama iz cijeloga Oldfieldova back kataloga objavljenog do tada.


Muzika.hr
Optimyst
Optimyst
Ufurani forumaš
Ufurani forumaš

Registriran/a : 20.12.2008
Broj postova : 3226
Reputacija Reputacija : 795
Godina imam : 44
Započeo/la tema :
Biografije i intervjui Empty168 / 999168 / 999Biografije i intervjui Empty

[Vrh] Go down

Biografije i intervjui Empty Re: Biografije i intervjui

Postaj by Optimyst on sri srp 14, 2010 4:19 pm

Jasenko Houra:od punkera do evergreena

Gitarist i glavni autor Prljavog kazališta Jasenko Houra već je preko 30 godina na sceni, a svekolika javnost je mogla vidjeti njegov razvoj od jedva punoljetnog klinca do osobe zrele životne dobi.

Paralelno s Hourom i Prljavo kazalište je odrastalo, od punk-benda do grupe za široke narodne mase. Prljavci su poznati po relativno čestim nastupima na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, po masovnim koncertima, a u zadnje vrijeme i po humanitarnom radu, ali prije svega po pjesmama od kojih su neke i evergreeni (pjesma "Mojoj majci" je i službeno proglašena evergreenom među ljutom konkurencijom).

Biografije i intervjui Prljavokazalistearenazg

Odlučili ste se odreći tantijema za pet pjesama: "Mojoj majci", "Crno-bijeli svijet", "S vremena na vrijeme", "Heroj ulice" i "Sretno dijete" u idućih 5 godina u korist Zaklade Ana Rukavina. Što vas je potaklo na to?
Nije to tako novo, provlači se već godinu i pol, ili 2 godine. Dosta smo pričali unutar benda o tome... Jednostavno, htjeli smo senzibilizirati ljudi i potaknuti ih da se uključe i oni. Ako bilo što možemo pomoći, eto...

Zadnji album "Tajno ime" bio je izdan kao dvostruki. Godinu i pol nakon izdavanja, i s malim odmakom, kako vam se čini kao koncept?
Ne volim konceptualne albume. Rekao bi pokojni Darko Glavan da rock'n'roll baš i nije toliko konceptualan iz jednostavnog razloga što ti minutaža ne dozvoljava da budeš jako pametan. Teško mi je govoriti iz ove perspektive, Kazalište još uvijek promovira ovaj materijal, no žao mi je što nije skinut još koji singl.

Je li "Tajno ime" nekakav pogled unatrag, posveta onom što je bilo prije?
Krenuo sam više iz introvertnog dijela - ne volim angažirane stvari. Igrao sam se sam sa sobom - sam sam sebi pisao pjesme: "Male stvari koje kažu da si ostario", "Ples sa vragom", i tako dalje. Važno je naglasiti da se oko tih pjesama bend najviše grupirao. Naravno, za svaki album doneseš puno više materijala i onda gledaš što bend više voli svirati.

Ne radimo uvijek najbolje stvari u životu. Umoran sam od slušanja: sada bend radi najbolje u životu. To je - prohujalo s vihorom. Ja se mogu truditi da radim najpoštenije svaki album. Neki put ti to uspije, a neki ne. Nije sve od Van Gogha remek-djelo. Ono što je bitno je da sve što 'izađe' od Prljavog kazališta ima potpis benda.

Već je preko 30 godina od vašeg prvog albuma koji je, podsjetimo, dobio porez na šund. Sa sadašnjeg stajališta to je zanimljiva kontroverza...
To je diskutabilno pričati iz perspektive čovjeka čija je karijera trajala 30 godina. Ali, zamisli da nije toliko potrajala! Porez na šund nije pomogao u prodaji. Porez na šund je bila klizaljka koja je bila dvostruki mač. Mi smo tada još bili tinejdžerski bend i odluka za drugi album se bila donosila na osnovu prvog, a uvjeti za drugu ploču se temelje na tome kako si napravio prvu. Zato je bitno većini muzičara da ploča prođe dobro, tako da idući album možeš raditi lagodnije.

Prvi album smo napravili sa svim masterima, miksevima i ostalim za 36 sati. Za to vrijeme pola impresionista ne stigne do livade i natrag, napit' se i napravit' sliku. Sad zamisli situaciju gdje mi toliko limitiraš vrijeme da ja moram raditi onoliko brzo koliko mogu razmišljati. Sjećam se Vedrana Božića koji je producirao naš prvi singl, i dan-danas mi ga je žao što je meni i Zoku Cvetkoviću morao štimati gitaru da nama raštimanim balavcima pokuša završiti singl.

Zapravo, kad snimaš, najvažnije ti je imati dobru pjesmu i dobro snimiti sve instrumente, tako da nemaš velikih problema kad kreneš u miks. I kad biraš producenta bitno je da poznaje bend. Nama je Piko radio prvi album i on je stvarno genije za mlade bendove: fascinira njegova životinjska upornost, možeš ga mrziti na trenutke, ali ga moraš poštovati jer on radi više od tebe.

Biografije i intervjui Prljavokazae

Kažu da za prvi album imaš cijeli život da ga napišeš, a za drugi, od prvog…
Teško je generalizirati. Postoji opasnost da netko dobro napravi prvi album i da pukne na drugom... Tada smo još bili klinci i bili smo dobro izdresirane životinje koje su imale po tri svirke dnevno, učili smo osnove bine, borili se s jačima, spavali po kolodvorima... To jedino i možeš s klincima 'iz kvarta', s ovim iz malo boljih familija ćeš to teže postići. Nama 'iz kvarta' to je valjda i urođeno - bježanje od kuće i 'dresiranje'. Ili jesi fajter po vokaciji ili nisi. Ili je to u tvom kodu ili nije.

Nama je svaka ploča inat. Imaš sportaše koje zanima zaraditi što više para, a 'kanta' (pobjednički pehar) ih ne zanima. A nas uvijek zanima 'kanta'.

Ponekad ih i provociram, ne pokazujem im pjesme, čekam da postanu nervozni, to su naše male igre unutar benda. Ali bend nam je sada stvarno dobar, ima tu muzičara europskog ranga, kao što su Jurica Leikauff i Dubravko Vorih.

Pojedine ste albume snimali vani...
Lakše je snimati doma nego vani. Ako ti je loš dan, možeš otići prošetati, popiti kavu ili odmoriti se. A kad snimaš vani, onda si pod pritiskom: u toliko dana moraš snimiti toliko toga - to je baš pritisak i meni to intimno paše. Volim kritične momente kada puca adrenalin, volim zadnje tri sekunde u košarci...

Biografije i intervjui Prljavokazalistearenazg

Je li točno da ste neko vrijeme bili košarkaški trener?
Išao sam u Višu trenersku školu i bio sam pomoćnik Pepsiju Božiću u KK Zagreb i jako sam mu zahvalan na tome. Pratim košarku i dalje, od mlađih juniora do seniora.

Prve dvije ploče Prljavog kazališta ste napravili još kao srednjoškolac. Je li bilo kakvih problema zbog stihova u pjesmi "Ja sam mladić u najboljim godinama" kada Bogović pjeva "Volim profesorice koje mogu ono nešto da mi rade"?
Ne, nije bilo problema, imao sam sjajne profesore, bila je sjajna generacija talentiranih ljudi, a i sistem mi je išao na ruku jer smo bili prva generacija koja nije morala dolaziti u školu - zadnje dvije godine srednje su bile kao na faksu - imaš predavanja i ispite, eventualno praksu, a ja sam to imao u Vjesniku. Sjećam se da sam profesora filozofije znao vidjeti u Zvečki. Prvi album Kazališta je još bio underground, tek smo s "Crno-bijelim svijetom" postali baš poznati.

Zamislite sljedeću situaciju: prolazite kroz grad, i naletite na Gay pride, i čujete kako jedan bend pjeva "Some Boys" koja ima stihove "Ja sam za slobodnu mušku ljubav", a nakon toga isti bend pjeva "Nije istina da se dušo izvlačim, samo zato što se sporo svlačim". Koja je vaša reakcija?
San jedne generacije je bila sloboda. A moj san je bio 'demos'. Osim toga, nikad ne možeš zaboraviti moje češke gene: odrastao sam na "Dobrom vojaku Švejku" i volim onu Menzelovu rečenicu: "Lako je ljude rasplakati, ali ih je teško nasmijati.". Volim onu finu satiru. To ja gledam iz svoje perspektive, možda nešto i ne kužim, ali bitna mi je zafrkancija.

Svi imamo pravo na svoje živote, možemo govoriti što hoćemo i raditi što hoćemo, ali možda i nije najbolje od svih ljudi raditi ruglo. Možda i nismo najspremnije dočekali dolazak demokracije, nije demokracija samo McDonald's i neke druge stvari. Ja volim ići u McDonald's, da se razumijemo. Možda smo trebali uzeti i neke dobre stvari od demokracije, a mi smo uzeli najgore.

Ploču "Korak od sna" ste radili s Rajkom Dujmićem. Kakvo je to bilo iskustvo? Što ste od njega naučili?
Rajko i ja nikad nismo radili, on ima svoju muziku, a ja svoju, ali smo u kontaktu. On je duša od čovjeka i čovjek koji može napisati hit na 1,2,3. On je stvarno uspio napraviti ABBA-u u našim uvjetima. Od njega možeš puno učiti, kako radi sa zborovima, kako radi s pjevačicama...

Zapravo, s njim sam došao u kontakt kad sam snimao album "Korak od sna" i to baš naslovnu pjesmu. Išao sam okolo po gradu i tražio nekog tko bi mi odsvirao dionicu na klavijaturama i svi su bili zauzeti ili nisu htjeli iz nekog razloga. Vidio sam Fosile u jednoj slastičarnici, ušao unutra, pitali su me hoću li kavu, a ja kažem da neću jer tražim nekog tko bi mi odsvirao klavijature. U taj čas Rajko dođe do telefona (tada naravno nije bilo mobitela), nazove, i kaže da odnesu njegove klavijature na adresu gdje smo snimali, kod Trulog.

Je li postojao dogovor da vam ustupi pravo na korištenje imena Novih fosila na 10 godina?
Mene je interesirao i interesira me katalog pjesama. Onaj koji posjeduje prava, posjeduje sve. Rajko je, međutim u tom trenutku dogovorio posao sa svojim izdavačem, a ja sam shvatio da bih samo u tom dogovoru bio smetnja, pa taj posao nikad nismo riješili 'papirnato', ali ni ne treba jer ja Rajku vjerujem. Ako bilo što si možemo pomoći, pomoći ćemo si.

Za album "Zlatne godine" kažemo da je on 'bijeli album' Prljavog kazališta...
Nismo imali dizajnera, nitko to nije napravio. Moj pokojni kum Puky i ja smo to probali srediti u jednom danu. Od 1981., od "Heroja ulice", Kazalište se nije moglo skupiti zbog odlazaka u vojsku: prvo su Fileš i Hrastek otišli u JNA. Nismo se vidjeli 15 mjeseci, vidjeli smo se jedva nekako. Bile su zamjene, ali to je bila kritična faza, ja loše funkcioniram među plaćenicima, a ni privatno nisam bio u najsjajnijoj fazi i bilo je stvarno teško održati bend na okupu.

Što vas je tada držalo?
Čekao sam da se bend vrati, kao što je bend čekao mene kad sam ja bio u teškoj fazi i kad godinu dana nisam radio. Nitko tada nije pitao što ćemo i kad ćemo. To su neke stvari koje ne možeš raditi kad si okružen profesionalcima i kada showbiz napravi bend. To ti se može dogoditi samo kada bend nastane iz uvjerenja. Mi se međusobno čitamo kakav je kome kada dan. To je posebna kemija. Mogu ne vidjeti Bogovića 2-3 godine, ali kad ga vidim u birtiji, znam kakav mu je dan.

Biografije i intervjui Prljavokazalistearenazg

Koja ploča Bruce Springsteena je ostavila najdublji trag na vas?
Springsteena sam najviše zavolio uz "Darkness At the Edge of Town". Gledao sam ga u Parizu kad je bio na promotivnoj turneji za album "River". On sve radi apsolutno do kraja. Neki dan dobio sam snimku grupe The Clash, "London Calling" iz New Jerseya - loša je snimka, crno-bijela, ne prepoznajem je li to Strummer ili Springsteen, ali kod obojice vidiš koliko im je stalo, koliko su krvavi radnici, koliko žele da je posao napravljen kako spada i tada sam se sjetio kako sam se na njih 'nakačio'. Poslije svakog koncerta oni mogu obući majicu jedan broj manju koliko su energije potrošili. To je ono što i mene zanima - tenzija.

Na albumu "Zaustavite zemlju" imali ste jednu pjesmu "Prisluškuju nas susjedi". S obzirom da su u to doba neki bendovi stvarno imali problema s policijom i doušnicima, je li to pjesma o njima?


To je bila zajebancija, sprdali smo se na račun baba koje sve znaju. Meni je drago da nijedan od tih bendova nije dobio robiju. Inače, svojedobno je jedan češki punk-bend odležao tri godine u zatvoru.

Jedan prijatelj iz Splita koji prati bendove mi je rekao da je najbolje trake imala istočnonjemačka obavještajna služba, ona je sve te punk-bendove ozvučavala i snimala, tako da postoje sjajni zapisi iz tih godina: čak ni Englezi nemaju tako dobre i kvalitetne zapise o punk-bendovima.

1990. ste izdali ploču koja se zove "Devedeseta" i nju kao da karakterizira red seksa, red religije: počinje s pjesmom "Pisma ljubavna" u kojoj se glavni junak žali kako su, eto, svi spavali s njom, a jedino on ne, onda nakon naslovne pjesme ide "Oprostio mi Bog" koja je krcata biblijskim referencama, nakon toga "Nije istina da se izvlačim samo zato što se sporo svlačim", pa onda "Na Badnje veče" u kojoj se spominje i zagrebačka Crkva svetog Blaža. Kao da ste neke stvari predvidjeli... Koliko je to bilo svjesno napravljeno?
Tu ploču je bilo jako teško raditi jer je prethodna ploča s "Ružom" otišla iznad svih očekivanja. Dvije godine nije bilo mira, bio je potpuni darmar: tri ili četiri sata prije koncerta su me vodili u dvoranu i tri do četiri sata nakon koncerta su me odvodili iz dvorane.

Nisam imao odmora, da se zatvorim u sobu i uzmem gitaru u ruke. Godinu dana nisam bio u gradu, nigdje nisam izlazio. Otišli smo s bendom na Sljeme, zakupili smo Runolist. "Devedesetu" smo radili u studiju, 500-600 sati. Gore sam sjedio, dosta smo razgovarali o svemu, nekad smo se više odmarali, a manje radili, i napokon sam osjetio olakšanje. Nemoj me precjenjivati, nisam imao nekih zamisli pred ploču, pisao sam kako mi je dolazilo. S "Pismima ljubavnima" malo sam se zajebavao s Tajči.

Pjesma "Zbogom dame, zbogom prijatelji" se može tumačiti kao pozdrav kvartovskog dečka kada ide u rat...
Daleko od toga da ti nisi svjestan događanja. To ti je kao kad gađaš pikadom, nekad pogodiš vrijeme ispred, a nekad ne. Nekad osjetiš tu pikado strelicu prije nego je baciš... Čemu to pripisati, ne znam... Možda je to šesto čulo, teško mi je to objasniti.

Pjesme nisu kolumne u kojoj ti sve to sagledaš i objasniš. Nedavno smo svirali "Slaži mi" i kod onog dijela kada kažem "Irak i Iran malo ratuju", Vorih se odvalio od smijeha. Pitao me: "Kad si pisao tekst, jučer?" ("Slaži mi" je pjesma iz 1988., s albuma "Zaustavite zemlju", op.a.). Neke se stvari ciklički ponavljaju.

Biografije i intervjui Prljavokazalistearenazg

Dvadeset godina rada obilježili ste u Lisinskom uz Igora Kuljerića i goste. Znate li da je i u Beogradu obilježena dvadesetogodišnjica vašeg rada? Prema pisanju Petra Janjatovića u "Ex Yu rock enciklopediji", u beogradskom SKC-u, Don Savoni bend je izvodio Vaše pjesme?
Ne znam, to mi je prvi glas. Nemam puno informacija sa srpskog tržišta.

Što je s nastupima u Srbiji? Očito postoji interes za vašom muzikom.
Puno je fame oko toga. Nije problem prostora, nego izazivaš li ti svirkom ili na bilo koji drugi način bilo kakvu reakciju, hoće li to ikog provocirati. Moj život se ne sastoji od provokacija nekog, nikad nisam nikog uvrijedio od naših susjeda, ja se idem zajebavat' na svoj način i na svoj račun. Ali, nisam siguran da sam tamo dobrodošao gost.

Kad Kazalište dolazi u Makedoniju, na primjer, ti znaš da si dobrodošao gost, to se vidi iz aviona, ne vara te osjećaj. Kod smanjenja tenzija, odnosno, kod mirenja između Srba i Hrvata, išlo je na krivi način. Možda bi bilo bolje da to ide kroz mlađe generacije i kroz kulturu. A išlo je kroz sport i kroz nacionalne strasti. Trebalo je ići obrnuto: prvo kroz kulturu, filmske festivale, bendove, a tek onda kroz nogometne utakmice.

Znam da su ljudi priželjkivali samo da bude što manje utakmica između Hrvatske i Srbije i svog onog skandiranja 'ubij me, zakolji me, samo da ne izgubim', jer onda će opet sve ići unatrag. Tada i one stvari koje nisu bitne, odjednom postaju bitne.

Preslušao sam album "Božićni koncert" iz 1995., i nakon toga CD/DVD-izdanje "Best of Live". Riječ je o vrlo sličnim konceptima: prvo se krene sa brzim stvarima, pa onda s medleyem sporih i završava se s brzim pjesmama. Koliko Vas to zadovoljava?
Osnovni problem koncepta je - kako odsvirati sve stvari, a ne udaviti ljude. Keith Richards je svojevremeno rekao da 'jebe mater onima iz Grateful Deada koji su uzeli LSD prije nastupa i onda svirali 2 dana', pa su morali Stonesi svirati 4 sata.

Znam za jedno istraživanje koje kaže da idealan koncert traje 75 minuta. A onda može biti bis ili dva. A opet, kad igraju Chelsea protiv ne znam koga, ti u poluvremenu odeš, pa se popišaš. Ti cijelo vrijeme moraš držati naboj. Nema onog: malo ih griješ, a malo ih hladiš. A ako Prljavo kazalište krene u balade, koje mora odsvirati, to će trajati 4 sata.

Mi imamo sad problem jer nemamo gdje staviti "Crno-bijeli svijet" u set-listi. U Areni kad smo svirali "Dan za danom", bio sam na rubu da odsviram i "Laku noć tebi, Zagrebe". Onda shvatiš: 'Ej, otići će ovo predaleko, ovo je prevelik prostor, ovo nije Tvornica s 1500 ljudi', to nisu fanovi koji će odmah zagristi.

Kazalište se dugo borilo da dođe u najveće prostore, a ti najveći prostori imaju svoje recepte u kojem nema popuštanja: nema se vremena slušati ono što se ne pozna. Bili smo u Bostonu na U2, pred nekoliko godina, bilo je malo arty, kad je Bono počeo govoriti, nešto čudno se događa: fanovi to kuže, ali ostatak ne. Recimo, kad ja idem na Stonese, hoću čuti "Satisfaction" i nemoj me zezati.

Planira li Kazalište snimiti 'unplugged' ploču, na kojoj biste odsvirali neke pjesme koje su vama jako drage, u intimnijem ambijentu?
I to je isto u planu, to je jedna od opcija…

Na zadnjim predsjedničkim izborima nastupali ste na skupovima predsjedničkog kandidata Milana Bandića. Kad nastupate na političkim skupovima, koliko tu igra ulogu novac, a koliko uvjerenja?
Veliko je pitanje što je to osobno uvjerenje i što je pitanje novca. Nitko od nas ne voli biti escort-servis...

Možda je nespretna paralela, da sam ja vodoinstalater i da me Milan Bandić zove da mu dođem doma popraviti kvar, ja bih došao...
Napravili smo mnogo toga što nitko nikad nije pitao, i za 1000 obitelji i tako dalje. Mi smo mala zemlja i naši su životi vrlo isprepleteni. Dobro je Starčević napisao: kog' vraga Prljavo kazalište na Trgu svakog dočekuje. Gradonačelnik bi nas zvao: 'Treba ljudima napraviti doček, prvaci su.' Nema tu televizije, koja televizija, to je raspad sistema, 3 u noći. Mi u 3 u noći slažemo binu, jednom rukometaši, drugi put Janica, treći put ne znam tko. Nije to samo jedno preplitanje.

I kad gledamo kroz demos i kad nam predsjednik dolazi iz glazbeničke grupacije, nije štos da su svi na istoj strani, čak to i nije stvar ideologije. I nije to uvijek stvar interesa, tu su poznanstva i prijateljstva.

Muzika.hr
Optimyst
Optimyst
Ufurani forumaš
Ufurani forumaš

Registriran/a : 20.12.2008
Broj postova : 3226
Reputacija Reputacija : 795
Godina imam : 44
Započeo/la tema :
Biografije i intervjui Empty168 / 999168 / 999Biografije i intervjui Empty

[Vrh] Go down

Biografije i intervjui Empty Re: Biografije i intervjui

Postaj by Neu on pet kol 06, 2010 2:35 pm

Anđa Marić u vrućem izdanju oskudnih badića

Pjevačica i članica žirija Hrvatska traži zvijezdu, Anđa Marić, krasi naslovnicu magazina Best Shop za kolovoz. U seksi, ljetnome izdanju Anđa je pokazala svoje vitko tijelo i zamamne obline.

Anđa Marić stala je pred objektiv svojeg dečka, fotografa Matjaža Baniča i snimila seksi editorijal za novi broj magazina Best Shop.

Tijekom snimanja lijepa je pjevačica nekoliko puta mijenjala badiće koji su joj savršeno pristajali.

'Manekenstvo je u moj život došlo u srednjoj školi, kao posao koji mi je omogućavao financijsku neovisnost od roditelja, barem u smislu da sam zarađivala solidan džeparac koji sam trošila na gitare, pojačala i mikrofone i snimanje demo pjesama. Moja agentica Tihana Harapin znala je za moju želju za glazbenom karijerom i ona mi je i predložila izbor za Miss kao odskočnu dasku 'u zemlji gdje najviše pažnje dobivaju nogometaši i ljepotice'. Rekla mi je: 'Idi na izbor, napravi nešto i vidjet ćeš da će ih odjednom zanimati sve što radiš.' Imala je pravo', ispričala je Anđa u intervjuu za Best Shop.

Kako kaže, Anđa, 'danas je razočarana u modnu industriju koja se svela gotovo na trgovinu robljem koje se, ako kolabira tik pred izlaskom na pistu, lako zamijeni istim modelom različite proizvodnje'. Naime, kada se ona bavila manekenskim poslom na pisti su se nosili konfekcijski brojevi od 38 do 40, dok se danas nose brojevi od 32 do 34, rijetko 36.

Iako je prije sedam godina rodila sina Gašpera, Anđa se i dan-danas može pohvaliti vitkom linijom i zamamnim oblinama.

Kada sam rodila bila sam relativno mlada, imala sam 26 godina. Danas je to vrlo mlada dob jer se granica stalno podiže. Da sam birala ni ja ne bih rodila prije 30., ali sada mi je drago što je moj sin velik dok se moje frendice bakću s pelenama i dojenjem. Bilo je to kao da sam sabotirala svoj vlastiti život, ali danas mi je drago. Čini mi se da sam tek nakon poroda nešto napravila u životu jer se moj fokus prebacio na puno važnije prioritete. Hvala Bogu, dovoljno sam se izdivljala u mladim danima. Divljam i danas. Dobra mama je samo ona mama koja je ispunjena, sretna, ima svoj život i ne čini joj se da je svoj život 'žrtvovala' na oltaru majčinstva i braka, zaključila je Anđa.


Biografije i intervjui 0226007.42

net.hr

_________________
Upoznao sam neke čudne, predivne ljude među kojima i sebe – nekoga koga mnogi nikada ne upoznaju.Charles Bukowski
Neu
Neu
CroFriends gazdarica
CroFriends gazdarica

Registriran/a : 19.12.2008
Broj postova : 86925
Reputacija Reputacija : 4928
Godina imam : 30
Započeo/la tema :
Biografije i intervjui Empty999 / 999999 / 999Biografije i intervjui Empty

[Vrh] Go down

Biografije i intervjui Empty Re: Biografije i intervjui

Postaj by Optimyst on uto sij 11, 2011 5:43 pm

Marky Ramone: "Ljudi vole The Ramonese jer smo bili jedinstveni, originalni i pošteni"

Marky Ramone (rođen u Brooklynu kao Marc Steven Bell), po mnogima najbolji punk-rock bubnjar, posljednji je, na žalost, preživjeli član možda i najslavnije postave jednog od najvećih bendova svih vremena - The Ramonesa.

Njegov glazbeni put započeo je vrlo rano, s petnaest godina, kada je osnovao grupu Dust, s kojom je objavio dva albuma, nakon čega je s Estus snimio jedan, a u pre-Ramones periodu najznačajnija je suradnja s Richardom Hellom & The Voidoids, s kojima je snimio "Blank Generation", jedan od značajnijih albuma punk povijesti.

Biografije i intervjui Markyv

Upravo su mu nastupi s tim bendom otvorili vrata The Ramonesa, bend u koji je stigao 1978. godine, proveo u njemu petnaest godina, s pauzom od 1983. do 1987., odsvirao oko 1700 koncerata, snimio petnaest albuma, a sudjelovao je i u komponiranju pjesama.

Nakon raspada benda, Marky s DeeDeeem osniva The Ramainz koji svira The Ramones klasike i objavljuje album "Live in NYC", sudjeluje na DeeDeeovom solo-albumu "Zonked", surađuje sa ostalim članovima The Ramonesa, te s mnogim drugim bendovima i projektima.

Možda najznačajniji angažman je onaj u Misfitsima s kojima 2003. godine snima album "Project 1950". Ipak, većinu vremena proveo je u svojim projektima, surađujući s raznim glazbenicima, a posljednji od njih je Marky Ramone's Blitzkrieg, s kojim nakon dvije godine ponovno stiže u Hrvatsku.

To je bio povod da s njim 'prošećemo' kroz gotovo četiri desetljeća dugu karijeru, a što nam je rekao, pogledajmo u nastavku teksta.

Biografije i intervjui Markyramonesblitzkrieg

Opiši nam ukratko tvoje glazbene početke. Tvoj prvi bend je bio je Dust, kojeg si osnovao 1971. godine.
Bio sam veliki fan Ringo Starra i počeo sam svirati bubnjeve zbog njega. Nakon što sam naučio svirati bubnjeve osnovali smo Dust i počeli svirati po Americi. Imao sam tada samo 17 godina, ali bilo je super. Sada se čini da su ljudi opet zainteresirani za Dust.

Prije nego si stigao u The Ramones s Richardom Hellom & The Voidoids si snimio album "Blank Generation" i svirao na turneji s The Clash ? Koliko je to pomoglo tvojoj karijeri? Jesi li tada postao poznatiji?
Svirao sam s Richardom, i da, bili smo na turneji po Velikoj Britaniji s The Clash, također s Wayneom Countyem. S Dust smo bili popularni u početku, a DeeDee je došao na naš koncert i otada se poznajemo. S Richardom sam sigurno bio popularniji, ali nakon što sam se pridružio The Ramonesima bio sam još popularniji, sve do danas.

Je li točno da si u The Ramones stigao nakon što si u CBGB klubu razgovarao s DeeDeeem?
Kao što sam rekao, on me poznavao, postali smo bliski prijatelji. Pokušali su s mnogo bubnjara, uključujući i mene, ali ja sam znao da sam bio njihov izbor. DeeDee mi je to rekao već prvi puta.

Taj klub je nedavno ugašen. On je puno značio punku. Kako si se osjećao kada si čuo da prestaje s radom?
Ja sam jako dobar prijatelj s Hillyem. Htjeli su mu staviti najam tri puta veći nego što je bio u početku i on ga je odlučio zatvoriti. Žalosno je to, puno stvari se dogodilo tamo, ali ništa ne traje zauvijek i sve ima svoje vrijeme. Nove generacije su tamo tražile svoju zabavu i započinjale svoj put na sceni.

Prvi album koji si snimio s The Ramones bio je "Road To Ruin" (1978.). Ima ljudi koji smatraju da je to jedan od najboljih albuma benda. Što ti misliš o njemu, i koliko tebi osobno on znači?
Volim taj album. Morao sam naučiti pjesme u vrlo kratkom vremenskom periodu. Meni znači puno, postoji nevjerojatna melodija u njemu, kao što je "I Wanna Be Sedated". Najbolji album? Ne znam. Svaki album ima nešto. "End of The Century" također volim, "Mondo Bizarro"... Ne mogu odabrati samo jednog.
Biografije i intervjui Theramonessuzyisa0

Koje su razlike između američkog i britanskog punka? Što ti misliš?
Britanski je punk bio više politiziran, i nosilo se više ziherica... Mi smo samo voljeli svirati našu glazbu i zabavljati se. Svi znamo da su Sex Pistolsi proizvod Malcoma McLarena, on ih je oblačio i uređivao. Mi smo bili prirodniji.

Snimili ste pjesmu "Pet Sematary" za horror film. Kako ste ostvarili suradnju s ekipom koja ga je snimala? Inače, meni je to najdraža pjesma The Ramonesa i jedna od najdražih koju sam ikada čuo.
To je jako dobra pjesma, hvala ti za komplimente. Stephen King (autor knjige-trilera po kojoj je snimljen istoimeni film, op.a.) veliki je obožavatelj The Ramonesa, pa nas je, kad smo bili na večeri, pitao bi li bilo moguće da napravimo pjesmu za film, i mi smo je napravili.



Na koncertima svirate jako puno pjesama, većina je od The Ramonesa. Koju bi ti izdvojio kao posebnu? Možda "What a Wonderful World", posvećenu Joeyu?
Svaka pjesma je posebna i volim ih sve. "What a Wonderful World" je jako emocionalna i snimio sam je sa Joeyem prije nego što je preminuo. Ali ima puno pjesama od DeeDeea koji je bio moj najbolji prijatelj u bendu i sve su mi važne. Sve pjesme su previše dobre da ih ne bi svirali.

Skoro četrdeset godina si u glazbi. Postoji li nešto što bi promijenio kada bi se vratio unatrag i ponovno krenuo?
Tehnologija ne mijenja ljude. Dakle, vidim isti interes kod djece. Mislim na pjesme o ljubavi, frustracijama... Imate Internet, mp3, iPhone, ovo, ono... ali smisao je ostao isti, izraziti sebe.

Primljeni ste u Rock'n'Roll Hall Of Fame, dobili ste nagradu MTV za životno djelo. Koliko su vam značila ta priznanja?
Hall of Fame je bio vrlo poseban. Mi smo bili prvi punk-rock bend koji je bio primljen, i biti tamo zajedno s Elvisom, The Beatlesima, s 'invazijom' britanskih bendova, nevjerojatno je za mene. To je nešto kao posljednji korak za rock bend, to znači da ste učinili nešto. MTV nagrada je lijepa, U2 (Bono) nam ju je uručio, ali to je samo 'korporativna' stvar. Prijem u Hall of Fame vam omogućuju glasovi glazbenika i zato je to posebnije.

Oko dvije godine nastupaš s Marky Ramone's Blitzkrieg, zajedno s Michaelom Gravesom, Alexom Kaneom i Clare. Kako je na koncertima?

Mislim da je Michael super. On je snimio jedan od najboljih albuma Misfitsa, "American Psycho”. Alex i Clare nisu više u bendu. Gitarist je Ivan Blitz, a basist Martin Blitz. Oni su već bili s bendom na turnejama i vidjet ćete da su odlični. Show se sastoji od trideset i dvije pjesme The Ramonesa, plus neka iznenađenja koja će se vidjeti na koncertu.

Što misliš, zašto ljudi obožavaju The Ramonese iako bend već dugo ne postoji? Ima li neka posebna magija u vašim pjesmama? Vole vas i stare, ali i mlađe generacije, pa je očito da postoji nešto posebno.
Zato što smo bili jedinstveni i originalni. Bili smo pošteni, a takvi ljudi, ne radi se o dobi, rade ono što im 'dolazi' iz srca i uspjeli smo. Mi nikada nismo prodali milijune albuma ili dobili Grammy nagrade, ali vrijeme je pokazalo naša uvjerenja.

Ponovno stižete u Zagreb. Kako je bilo prošli put?
Dobro, vrlo dobro. Publika je bila jako dobra. Sjećam se, puno ljudi čekalo je na stepenicama da dobiju autogram, pa je bilo teško napustiti mjesto na kraju showa, što nije problem. Ako moram potpisati 500 autograma i napraviti toliko fotografija, napravit ću to. Fanovi su najvažnija stvar za mene.

Prošle godine je objavljena tvoja dizajnerska linija odjeće. Možeš li malo opisati o čemu se točno radi?
Ja sam prijatelj s Tommyem Hilfigerom, pa smo odlučili zajedno postaviti liniju odjeće. Bilo je zabavno, i bilo je dobro u svim trgovinama, također na nekim modnim revijama u Amsterdamu. Bilo je drukčije. To je novo poglavlje u mojoj karijeri.


Puno sviraš, a čujem da imaš i radijski show, vodiš školu bubnjanja. Ima li još nešto što o tebi ne znamo?
Imam umak od rajčice, također 22 vinile u ograničenom izdanju, koji se prodaju samo na koncertima i gotovo su rasprodani. Radio show je super i škola bubnjanja također.

Imao sam nedavno, zajedno s Lemmyem i još nekima, show za dobrotvorne svrhe, kako bismo skupili novac za djecu čiji si roditelji ne mogu priuštiti da im plate glazbenu školu. Lijepo je kada tako nešto učinite.

"The Job That Eat My Brain - The Marky Ramone Story" je naziv dokumentarnog filma koji prati tvoju karijeru. Koliko se dugo radi na njemu?
Radimo na tome, ne znam još kada će biti vani, radimo na post-produkciji u kino studiju.

Koji bi detalj iz svoje karijere izdvojio kao poseban? Hoće li se moći vidjeti na filmu?
Kad sam se pridružio The Ramonesima, jasno. A film... Nikad se ne zna.

Hvala na odgovorima, dobro došao u Hrvatsku.
Hvala i tebi, uvijek je zadovoljstvo biti u Hrvatskoj. Želja mi je da jedno ljeto provedem na odmoru na dalmatinskoj obali.


Izvor:Muzika.hr













Optimyst
Optimyst
Ufurani forumaš
Ufurani forumaš

Registriran/a : 20.12.2008
Broj postova : 3226
Reputacija Reputacija : 795
Godina imam : 44
Započeo/la tema :
Biografije i intervjui Empty168 / 999168 / 999Biografije i intervjui Empty

[Vrh] Go down

Biografije i intervjui Empty Re: Biografije i intervjui

Postaj by Optimyst on sri vel 23, 2011 5:39 pm

Mark Blake :
Priča o Pink Floydu - Kad svinje polete


Biografije i intervjui Pinkfloydknjiga2010

Ljudi znanost i filozofiju rade čak i kad se naša estradna zvjezdica odluči napisati ultra-pametne, zanimljive, životno mudre, poučne i sveobuhvatne memoare.

Znanost još više dobiva na težini kad se za to odluči s 'ogromnih' 28 i pol godina života i sedam mjeseci provedenih na žućkastim stranicama naših novina. Možete si onda samo misliti kakav projekt stoji pred vama kad se zakopate u jednu bezvremensku karijeru koja stoji iza imena Pink Floyd.

Vjerojatno najbolje od svih, to je napravio Nick Mason. Ali, da se dobije malo više trećeg lica i da se malo sustavnije vidi tko i što su bili ljudi vezani za taj bend, pobrinuo se Mark Blake - novinar koji je svoju knjižurinu bez štednje na papiru kreirao iz dojmova koje je prikupio u brojnim intervjuima s Watersom, Gilmourom i društvom. No, kao što to obično biva s Pink Floyd, i ovdje iznad svega lebdi jedan nespokojni duh zagonetnog Syda Barretta.

Biografije i intervjui Pinkfloydearly82
Nick Mason, Syd Barrett, David Gilmour, Roger Waters, Richard Wright

Pored mora svakojakih nepotrebnih imena (zbilja ih je previše) cura i dečkiju koji su iole okrznuli cijeli taj svijet, super je pročitati koliko su cure slinile za Gilmourom (zvale su ga Adonis), ali i da je jedna od inačica imena benda (koji će negdje '65. ili '66. početi sličiti na nekakav Pink Floyd) bila The Megadeths (ni slučajno povezati s Dave Mustaineom).

"Barrettova navodna česta zlouporaba LSD-a dugo je bila predmetom spekulacija. Neki smatraju da ga je uzimao svaki dan; većina tvrdi da nije. Kako god bilo, neki iz svite Pink Floyda bili su zabrinuti jer su držali da njegovi sustanari potiču zlouporabu droga tako što bi mu svaki dan začinili piće LSD-om." I tako, paralelno s pjesmama kao "See Emily Play" polako počinje priča o Sydovom psihološkom odlasku i većoj participaciji Gilmoura, odnosno postave koja će proslaviti ime Pink Floyd.

Došao je i taj famozni 26. siječnja 1968. i, na putu za koncert, jednostavno ga nisu pokupili. Soundtrack "More" bio je prvi pravi rad s Gilmourom u ulozi većoj od pukog gitarista, pa je "Ummagumma" (sleng za jebanje), iako često uzdizan u nebesa od fanova, od samog benda opisan kao naporan i 'naše čudno sranje'.

Paralelno s time, autor je uspio ukomponirati i Gilmourove dojmove sa studijske ispomoći Barrettu, sada solo kreativcu, pa čak i priču kako je na zadnjem Hendrixovom koncertu u Engleskoj upravo Gilmour bio tonac, budući da se onaj pravi - previše napljugao. A detalje o reakciji menadžmenta na cover albuma "Atom Heart Mother" jednostavno trebate pročitati sami.

Uz upitnu potrebu da se opisuju same pjesme s kultnih albuma, dolazimo i do "Dark Side of The Moon", ultimativne 'legendusine' nakon koje su, uslijed svakojakih odnosa unutar benda, 'stvari mogle ići samo prema dolje'. I išle su... U mitu o Barrettovom dolasku u studio tijekom snimanja "Wish You Were Here", jedina istina potvrđena od svih je Barrettovo pitanje "A kada ja snimam gitare?". Pjesma "Shine On You Crazy Diamond" postaje povijest i kreću tipični problemi ogromnog uspjeha - novac.

Jednostavno je nevjerojatno kako ama baš svaki veliki bend uspije izbjegavanjem poreza i druženjem sa svakojakim odvjetnicima i menadžment timovima izgubiti sve novce. I naravno, kreće poslovna zavrzlama, gušt se gubi i "The Wall", unatoč svojoj genijalnosti, postaje zadnji most u odnosima između benda i egocentričnog Watersa. Pravi razlozi konačnog razlaza nisu ništa puno jasniji od puke pretpostavke da je došlo do 'zvjezdanog zasićenja'.

Biografije i intervjui Pinkfloydi
Floydi na Live 8, 2007.

Odvjetnički rat Watersa i preostalih Floyda otišao je u takav besmisao da si je Waters autorski prisvojio balon-svinju korištenu na koncertima (i naslovnici knjige), da bi joj Gilmour samo nalijepio ogromna muda kako svinja više ne bi bila žensko. I jedni i drugi, u kasnijim intervjuima, srame se tog razdoblja. Isto kao i prodavanja imena Volkswagenu za svoj model Golfa, od čega je zarađene novce, Gilmour, s gađenjem, darovao u humanitarne svrhe.

Ima ogromno brdo zanimljivih detalja koji će fanove Floyda privući puno više od nakrcanog Wikipedia članka, a budući da ovo nije knjiga nekoga tko je bio kao prst i nokat s bendom tijekom turneja u '70-ima., ne očekujte previše 'sex, drugs & rock'n'roll' priča. To se ionako uvijek najbolje priča u prvom licu, a zna se da nitko od njih, nakon 40-ak godina karijere nema volje za preveliku novinarsku iskrenost. Vrhunac te 'iskrenosti', kako Gilmour kaže, bilo je ono famozno okupljanje na Live 8 koncertu 2005. (čime knjiga i počinje pa se vraća daleko, daleko u prošlost).

Čak ni tada, nakon nekoliko desetljeća razdvojenosti, duhovi prošlosti nisu mirovali, pa je koncert u nekoliko navrata gotovo otkazan i to zbog - vražje set-liste. Sve se ipak nekako dogodilo, svijet je dobio priliku još jednom vidjeti Floyde zajedno (ali i vidljivo usiljeni lažni zagrljaj nakon nastupa), a priča je dobila svoj zaokret - Waters je sve češće spominjao kako bi želio ponovno okupljanje i turneju originalne postave. Ovoga puta, Gilmour nije...

Tko god bio kriv ili zaslužan, očito ni njima ni nama nije bilo suđeno. Syd Barrett, kao zagonetni kreativac napustio je ovaj svijet tiho i tajanstveno 2006., a zadnji čavao barem jednoj kompletnoj verziji Floyda zabila je smrt osporavanog Wrighta 2008.

Naravno, sve, i više, i previše piše u ovoj knjizi. O Pink Floydima ispričat će vam ama baš sve. Ono čega ovdje nema, zbilja ne morate ni znati...


Muzika.hr
Optimyst
Optimyst
Ufurani forumaš
Ufurani forumaš

Registriran/a : 20.12.2008
Broj postova : 3226
Reputacija Reputacija : 795
Godina imam : 44
Započeo/la tema :
Biografije i intervjui Empty168 / 999168 / 999Biografije i intervjui Empty

[Vrh] Go down

Biografije i intervjui Empty Re: Biografije i intervjui

Postaj by Optimyst on pon svi 16, 2011 5:11 pm

U prodaji autobiografija Patti Smith

Biografije i intervjui Patvo

U izdanju Šarenog dućana svjetlo dana ugledalo je domaće izdanje autobiografije rock pjesnikinje Patti Smith, hvaljena i nagrađivana knjiga "Tek djeca" ("Just Kids").

Denis Leskovar preveo je knjigu u kojoj pratimo nepoznatu Patriciu Lee Smith na putu iz anonimnosti do statusa zvijezde i njezinog suživota s ondašnjim - a riječ je o '60-tima i '70-tima - glazbenim i književnim autoritetima.

Knjiga "Tek djeca" emotivna je posveta bezuvjetnoj, prvenstveno duhovnoj ljubavi dvoje umjetnika. Osim najboljem prijatelju, Patti Smith ovom knjigom piše ljubavno pismo i svojim uzorima Rimbaudu, Genetu, Blakeu, Baudelaireu, ali i New Yorku tih godina, gradu čiji su kvartovi, ulice i klubovi (poglavito CBGB i Max's) zauvijek zadužili rock povijest.

Patti Smith na knjizi je radila nekoliko godina, a 2010. godine osvojila je prestižnu američku Nacionalnu književnu nagradu u kategoriji publicistike.

Cijena knjige iznosi 129 kuna, i u Zagrebu ju možete kupiti u glazbenoj knjižari Rockmark (Berislavićeva 13) ili preko Šarenog dućana.


Muzika.hr
Optimyst
Optimyst
Ufurani forumaš
Ufurani forumaš

Registriran/a : 20.12.2008
Broj postova : 3226
Reputacija Reputacija : 795
Godina imam : 44
Započeo/la tema :
Biografije i intervjui Empty168 / 999168 / 999Biografije i intervjui Empty

[Vrh] Go down

Biografije i intervjui Empty Re: Biografije i intervjui

Postaj by Optimyst on čet stu 03, 2011 5:51 pm

Velika biografija Brucea Springsteena na hrvatskom

Biografije i intervjui 97262727

"Dva srca", biografija Brucea Springsteena autora Davea Marsha u prodaji je od 8. studenog u izdanju Menarta.

Na 600 stranica donosi priču o životu jednog od najvećih rock izvođača svoje generacije i priču o vremenu u kojem je živio. Dave Marsh jedan je od najpoznatijh rock kritičara. i bio je jedan od prvih urednika časopisa Creem, a kao urednik radio je i za Rolling Stone od 1975. do 1990. Autor je brojnih knjiga, a Springsteenovu karijeru prati od početka te je pažljivo dokumentirajući i kritički analizirajući njegov rad zaradio povjerenje The Bossa.

"Dva srca" objedinjuje dvije dosadašnje biografije, "Rođen za bijeg" i "Dani slave". Za ovu knjigu Marsh je napisao novo poglavlje u kojemu opisuje najvažnije događaje Springsteenove karijere do današnjih dana, posebno se usredotočivši na album "The Rising" i njegov utjecaj na američku kulturu.

Knjigu su preveli Mirela Priselac, Sanja Đurić, Tomislav Patarčić i Aleksandra Ščukanec.

"Ako u okrutnom okružju svjetske diskografske mašinerije nekome polazi za rukom funkcionirati mimo svih zadanih pravila, onda je to Bruce Springsteen – hodajuća institucija američkog i svjetskog rock and rolla i kantautor koji u svojoj glazbi gotovo puna četiri desetljeća uspijeva zadržati najviše autorske i izvođačke standarde. The Boss to čini na 'najsuštinskiji' način, bez suvišne tehnologije i specijalnih efekata, 'naoružan' samo vjernim E Street Bandom i prvoklasnim, himničnim pjesmama koje – iako ukorijenjene u 'sveameričkom' senzibilitetu – u sebi nose univerzalnu, svima razumljivu i duboko ljudsku poruku" napisao je urednik izdanja Denis Leskovar.

Cijena knjige iznosi 189 kuna, i moći ćete je nabaviti u glazbenoj knjižari Rockmark te na Interliberu (paviljon 6, štand Rockmark).



Muzika. hr
Optimyst
Optimyst
Ufurani forumaš
Ufurani forumaš

Registriran/a : 20.12.2008
Broj postova : 3226
Reputacija Reputacija : 795
Godina imam : 44
Započeo/la tema :
Biografije i intervjui Empty168 / 999168 / 999Biografije i intervjui Empty

[Vrh] Go down

Biografije i intervjui Empty Re: Biografije i intervjui

Postaj by Optimyst on pon pro 05, 2011 5:53 pm

Nightwish - Magično putovanje u svijet mašte

Nightwish je osnovan 1996. godine u finskom gradu Kitee, a osnovali su ga klavijaturist Tuomas Holopainen, gitarist Emppu Vuorinen i bivša pjevačica Tarja Turunen.

1997. godine u bend dolazi bubnjar Jukka Nevalainen, kada je akustičnu gitaru zamijenila električna, te snimaju album prvijenac "Angels Fall First".

Svjetsku slavu postigli su albumom "Oceanborn" (1998.), prije kojeg se sastavu pridružio basist Sami Vänskä, stari Tuomasov prijatelj, a onda je uslijedio "Wishmaster" (2000.), s kojim je Nightwish potvrdio klasu i profilirao se u najpopularniji metal bend s pjevačicom.

Biografije i intervjui N04

Uslijedio je izlazak kompilacije studijskih i live pjesama "Over The Hills And Far Away", na kojem su gostovali pjevači Tony Kakko (Sonata Arctica) i Tapio Wilska (Finntroll). Krajem 2001. godine Tuomas je zamolio Samia Vänsku da napusti sastav, a zamijenio ga je Marco Hietela (Taror, ex-Sinergy), koji je uz sviranje odrađivao i vokalne dionice. Nakon što su 2002. godine objavili "Century Child", iduće su uzeli stanku, da bi 2004. izašao "Once", te best of album pod nazivom "Highest Hopes - Best Of", koji je osvojio zlatnu ploču.

2006. izašao je DVD "End Of An Era", koji ima posebno značenje, jer je nakon koncerta, koji je snimljen 21.10.2005. u Hartwall Areni u Helsinkiju, Tarji uručeno pismo kojim je Tuomas, Jukka, Emppu i Marco obavještavaju da više nije član sastava. Nakon puno kontroverzi, situacija se smirila, te je po održanoj audiciji u svibnju 2007. godine objavljeno kako će Tarju zamijeniti Anette Olzon pjevačica švedskog Alyson Avenuea.

U jesen 2007. godine objavljen je šesti studijski album "Dark Passion Play", koji je koštao preko 500 tisuća eura, što ga je učinilo najskupljim u povijesti finske glazbe. No to se isplatilo, budući da je postao najuspješniji i najprodavaniji ne samo u njihovoj karijeri, već i najtiražnije izdanje Nuclear Blasta, prodavši se u blizu dva milijun kopija. Iste godine započela je najduža turneja, "Dark Passion Play World Tour", koja je započela 6. listopada 2007. u Tel Avivu, završila 19. rujna 2009. u Helsinkiju, a uključuje i nastup u Hrvatskoj.

30. srpnja prošle godine Anette je rodila sina Johanu Husgafvelu, basistu Paina, koji je svirao s Nightwish na spomenutoj turneji, a za to vrijeme članovi benda i dalje su radili na materijalu za novi, sedmi studijski album "Imaginaerum", koji će biti objavljen 2. prosinca 2011. godine.

Biografije i intervjui N06c

Single "Storytime", cover art, koncepciju albuma, film koji će se snimiti, i još puno toga, pojasnili su Tuomas Holopainen i Marco Hietala

Govorit ćemo malo o novom singlu. Zašto ste odabrali "Storytime" za prvi singl?
Tuomas: Onih dana, kada moraš izabrati singl, u osnovi moraš misliti samo na zastupljenost na radiju, jer fizička prodaja praktično više i ne postoji. Jednostavno smo se pitali koja je catchy pjesma s albuma, koja bi bila dovoljno kratka za radijske postaje i koja bi najbolje predstavljala zvuk albuma. "Storytime" je djelovala kao najbolji izbor.

O čemu govori pjesma i kakvu ulogu ima u cijelom konceptu?
Tuomas: Poziva vas da uđete kroz vrata "Imaginaerum". Izaziva vas da krenete na vožnju vlakom smrti, kroz sva čuda koji album nudi. A sama pjesma u principu je snaga tih priča i efekt koji priča ostavlja na nas kao čovječanstvo.

Cover prikazuje drevnu knjigu i sat od 13 sati. Koja je ideja?
Tuomas: Panika u posljednjoj minuti, jer nam je trebao cover za singl jako, jako brzo, nismo o tome zapravo razmišljali sve do neka dva dana prije roka, pa smo jednostavno morali nešto učiniti. I zapravo, singl se zove "Storytime" pa bi očigledan izbor bila knjiga, i amblem ptice na knjizi je poput prepoznatljivog znaka, kao što je za prethodni album "Dark Passion Play" bilo klatno. Htjeli smo to uvrstiti i u cover prvog singla.

Imaš li još vremena čitati knjige?
U trenutku kada sam prestao imati vremena za čitanje knjiga, ozbiljno sam razmislio o životu. Dakle da, definitivno imam.

Kada si počeo razmišljati o novom materijalu i kako se javila ideja cijelog koncepta?
Početna točka stvaranja "Imaginaeruma" bila je ljeti 2007. Upravo smo završili album "Dark Passion Play" i počeo sam razmišljati koji je idući korak benda, koji je koncept idućeg albuma, jer mislim da je "Dark Passion Play" tako ekstreman, kada su u pitanju žanrovi i veličina zvuka. Jednostavno sam mislio da trebamo izaći s nečim novim. I učinilo mi se kako je zvuk benda već godinama poput filma, pa su filmovi i soundtrackovi bili velika inspiracija za nas. Pa zašto da ne napravimo pravi film skupa s albumom? To je nešto što do sada u ovom smislu nije napravljeno. To je bio lijep izazov za nas da napravimo nešto inovativno.

Trebate li biti posebnog raspoloženja prije nego krene 'kreativan proces'? Je li to nešto što možete kontrolirati, usmjeravati, ili inspiracija dolazi slučajno?
Tuomas: Najvažnija stvar je osjećati, moraš biti određenog raspoloženja da bi stvarao, bilo da si jako tužan, melankoličan, sretan, zaljubljen... Jednostavno, moraš imati 'izljev' emocija u sebi da bi bio u stanju stvarati. Ali inspiracija za ideje može doći bilo gdje, nema veze s mjestom ni vremenom.

Ovoga puta točno ste znali kako raditi s Anettinim vokalom. Utječe li to na ideju kakvu ste imali da pjesme budu otpjevane?
Tuomas: Nema tolike razlike koliko biste mogli očekivati. Naravno, nakon zadnjeg albuma znali smo njezin raspon glasa i znali smo što može učiniti, koje su njene prednosti i mane. Da, imalo je malo utjecaja, ali mislim da je najveća razlika na "Imaginaerumu" ta što je Anette dobila puno samopouzdanja, jer kad je pjevala svoje dionice za "Dark Passion Play" bila je još dosta nesigurna u sebe, nismo vidjeli njezin puni potencijal i raznolikost, ali sada, nakon četiri godine u bendu, može se opustiti i koncentrirati na pjevanje, što čini najbolje. I definitivno je podigla svoju interpretaciju na višu razinu na ovom albumu.

Biografije i intervjui N07w

Anette je nevjerojatno napredovala. Što osjećate kada čujete na koji način oživljava tvoje pjesme?
Marco: Bio sam stvarno iznenađen kada sam prvi put čuo vokale. Naravno, već smo radili album i to je bio stvarno početak kada smo je predstavili javnosti kao novu pjevačicu i bili smo dvije godine na turneji. To je zasigurno puno utjecalo na nju, jer ovaj put kad je bila u studiju i kada sam je čuo, bila je stvarno opuštena, istovremeno samopouzdana i jaka, tu je niz osjećaja. Od osjetljivih do vještičjeg vriska kroz cijeli album, za mene je to sjajan rad, zapravo sam jako ponosan na nju.

Ilustracije "Imaginariuma" su poput pozivnice u svijet mašte, treba li tu slušatelj pobjeći?
Marco: Može se tako shvatiti, definitivno. Jer ilustracije trebaju postaviti okvir, dok su zapravo to slike, ali su i dalje okvir za cijeli svijet koji otvara glazba. Naravno, htjeli bismo ljude odvesti iz zečje rupe do svemira i sve ono što je između.

Što će slušatelj doživjeti nakon što uđe kroz vrata?
Marco: Nadam se puno toga. Jedina stvar koju ne želim da dožive je dosada, ali kao što sam rekao, u vokalima ima puno emocija, naravno kao i u instrumentima koje sviramo mi i gosti. Ako se uživiš sa svime, onda ćeš se smijati, plakati, voljeti, mrziti...

Rekli ste da će album biti avantura u čudesan svijet koji svi poznajemo, ali smo davno na njega zaboravili. Možeš li nam reći više o tom čarobnom svijetu?
Marco: To čarobno mjesto vjerojatno je globalno gubljenje mašte djeteta u nama. Vrijeme kada si mogao vjerovati u stvari i učiniti ih stvarnima. To je ono što želimo postići.

Izvorna ideja bila je snimiti 13 kratkih priča povezanih s pjesmama. Stobe Harju ih je trebao sve snimiti. Kako se ideja na kraju pretvorila u film?
Marco: Stobe Harju radio je "The Islander" s "Dark Passion Play" albuma i napravio je vraški dobar posao. Tuomas je imao ideju snimati kratke filmove za svaku pjesmu, Stobe je rekao ako ćemo snimati 13 videa, trebat će nam budžet kao za film, zašto da onda ne napravimo film. Što je za nas naravno bilo otkriće i rekli smo da je u pravu. Tuomas je imao vizualne ideje, Stobe je počeo pisati scenarij, napravio je jako lijep koncept. A ja i ostatak benda, kada smo počeli s probama za album, u jednom trenutku mi je sinulo, imamo priliku ovo učiniti jer poznajemo ljude, one koji su u filmskoj industriji koji poznaju producente, sponzore, Stobe ima ideje, stvarno bi moglo uspjeti. I ako sada imamo priliku, druga se možda nikada ne ukaže, jednostavno je moramo zgrabiti.

Hoće li sve pjesme biti dio filma?
Marco: Sve pjesme će biti dio filma, ali bit će uređivanja u nekim pjesmama, a tu je i originalna partitura koju je u Finskoj napisao Petri Alanko i već je načinio neke promjene s orkestrom kako bi uklopio glazbu u film. Neke pjesme će na filmu biti u cijelosti i uglavnom kakve su na albumu. Promijenjene pjesme će se nalaziti ispod dijaloga, jer film doista ima svoju priču, dramu, priču, glumce, dijalog… Temeljene na viziji i osjećajima koje smo imali za album i pjesme. Ali kao što sam rekao, to su kao drugačiji životi. Na albumu su pjesme koje se trebaju slušati, a film se treba gledati.

Biografije i intervjui N03t

Istovremeno, započet će prvi dio turneje. Hoće li to ponovno biti dugo putovanje, kao što je to bilo s "Dark Passion Play"?
Marco: Ne, mislim da je dvije godine, što smo učinili s "Dark Passion Play", bilo teško svima nama, pogotovo Anette koja je prvi put išla raditi tako veliki posao, ali nam je donijelo i puno iskustva. Srećom, kad je netko tužan za domom ili umoran od svega ovoga, obično se netko drugi onda bolje osjeća i bili smo u mogućnosti kroz sve to pomoći jedni drugima. Također, veliko hvala i sjajnoj ekipi koju smo imali, ti ljudi su pravi prijatelji. Da, uspjeli smo izdržati dvije godine, mislim da više nećemo tako dugo. Ovaj put ćemo napraviti nešto jednostavnije i brže.





Muzika.hr
Optimyst
Optimyst
Ufurani forumaš
Ufurani forumaš

Registriran/a : 20.12.2008
Broj postova : 3226
Reputacija Reputacija : 795
Godina imam : 44
Započeo/la tema :
Biografije i intervjui Empty168 / 999168 / 999Biografije i intervjui Empty

[Vrh] Go down

Biografije i intervjui Empty Re: Biografije i intervjui

Postaj by evitaa on ned ruj 16, 2012 8:12 pm

Amy Winehouse (1983. - 2011.) - Jesam li vam rekla da imam problema..
24.7.2011. @ 17:59

"Ne poznajem Amy Winehouse, ali se iskreno nadam da netko tko joj je blizak može intervenirati i pomoći joj. Ovo je stvarno tužno", Mobyeve su riječi objavljene putem Twittera nakon zajedničkog beogradskog koncerta, za koji se ispostavilo da joj je bio zadnji u životu.
Pokojna pjevačica na tom je koncertu priuštila malo onog što ju je proslavilo - muzike - a tako puno onog što je održavalo njenu slavu - skandala. Iako, da se nju pitalo što želi, odgovor bi vjerojatno glasio da želi samo muziku. I nekoliko čaša dobrog pića. I malo dobre 'trave'. Možda i 'lajnu bijelog'.

Biografije i intervjui 13183283

Amy je umrla 23. srpnja, točno 45 godina nakon smrti glumca Montgomerya Clifta, čovjeka čiji su život opisali kao 'najsporije samoubojstvo u povijesti'. Iako još nije poznato što je točno uzrok njezine smrti, teško da će itko povjerovati da njena smrt nema veze s njenim načinom života i neodgovornim ponašanjem.
Amy se opisuje kao 'pjevačku divu'. U svemu što je radila, zapravo je bila 'antidiva': kroz kratak i dinamičan život vodila ju je strast prema nedozvoljenom i zabranjenom, kao da se poput djeteta htjela istrgnuti iz ruku roditelja te zgrabiti toliko žuđenu igračku za koju svi kažu: 'Nemoj, Amy, nije to za tebe'.
A njen je život počeo u Londonu 14. rujna 1983. i već se u školskoj dobi dala opaziti njena neobična muzikalnost, kao i slaba sposobnost funkcioniranja pod autoritetima. Od malih nogu voljela je jazz, poglavito Franka Sinatru, kojeg joj je otac često puštao na gramofonu. Mijenjale su se škole, bilo je i izbacivanja, no talent se više nije dao sakriti – već sa 19 Winehouse potpisuje ugovor s kućom Island, a 2003. izlazi joj prvi album, nazvan "Frank" (što bi Amy dali da je slučajno rođena i odrasla u Hrvatskoj? Vjerojatno radno mjesto u skladištu neke diskografske kuće, i tako do tridesete, kada dobiva otkaz zbog odlaska na porodiljni).
Uronjen u jazz, "Frank" je album atmosfere koja nije pretjerano različit od albuma Vana Morrisona. Svojevremeno će Amy reći da je zadovoljna s 80 posto albuma, a takav nekakav dojam dobit će i slušatelj.

>>Rehab<<

Winehouse je na "Franku" znala na zavidnom nivou posložiti melodije, no vokalna interpretacija bila je još nesigurna i nedovoljno razrađena, barem ako uzmemo u obzir ono što je uslijedilo. Inzistiranje na sličnim vokalnim manirizmima je, nažalost, priuštilo više muke nego 'prepoznavanje karakterističnog vokala i uživanje u njemu'.

>>My Bed<<

"Frank" je promovirao uvrnutost i originalnost njegove autorice kao novi krik mode, i takav šik albuma prvijenca zadržan je i u ovo doba. "Frank" je iskren krik mlade i nadobudne umjetnice koja želi biti uvrnuta i drugačija, koju baš briga za sve, koja voli stare, boemske (i zabranjene) stvari, i u tom izražavanju izbjegla je ispasti starmala i djeluje nevjerojatno svježe i 'trendy'.
Odjednom, vrlo je moderno bilo slušati soul i jazz face kao što su Ray Charles, Donny Hathaway, Dinah Washington i Nat King Cole i ne mariti što trenutno friško nudi industrija zabave koja je vječito u potrazi za mladim, umilnim, ispeglanim i zdravo izgledajućim facama (Amy je od svega ponuđenog bila samo mlada).
Na neki način Amy je u svojoj muzici ponudila novi tradicionalizam: evocirala je rad 'elegantno potrošenih' džentlmena-gubitnika iz sredine prošlog stoljeća i ponudila novu optiku čitanja njihovog rada. Ray Charles i soul kantautor Donny Hathaway dobit će spomen u njenom megahitu "Rehab", Marvinu Gayeu i Tami Terrell Amy će se nakloniti u "Tears Dry On Their Own" (ima nešto melodije iz "Ain't No Mountain High"), a poludjeli genije Phil Spector posvetu u njenoj obradi "To Know Him Is To Love Him" (potonja će biti objavljena na deluxe izdanju "Back To Black").
Dublje uranjanje u soul i rhythm and blues donio je album nasljednik "Back To Black". "They Tried To Make Me Go To Rehab, But I Said 'No, No, No'", pjevala je Winehouse u uvodnoj pjesmi albuma i svom najvećem hitu. Pjesma je shvaćena kao izraz bunta od prevelike moralne panike zbog upotrebe alkohola i drugih opojnih sredstava, no iz ove perspektive, malo tko će se složiti s Winehouse da je 'No, No, No' u refrenu točan odgovor. Uostalom, već na ovitku albuma Winehouse je izgledala neobično mršavo, no muzika je davala argumente da je umjetnica itekako sposobna za rad i stvaranje.
Druga ključna pjesma s "Back To Black" je "You Know I'm No Good" - u kojoj glavna junakinja bezobrazno iskreno sumira svoje stanje kaosa u intimnim odnosima koje je usporedivo sa stanjem u kojem se nalazila sama autorica.

>>You Know sam No Good<<

"I Told You I Was In Trouble", tek je blijedo upozorenje u odnosu na to kakvi su emocionalni potresi bili prisutni u njenoj duši, a u naslovnoj pjesmi s albuma Amy je predivno ujedinila melodije iz šezdesetih, priču o zabranjenoj ljubavi i osjećaje beskrajne žudnje i beskrajnog razočaranja (spot dodatno dočarava ukletost duše same akterice pjesme).
Valja spomenuti i tužaljku "Love Is A Losing Game" koja iz univerzalne perspektive nudi razočaravajuću viziju ljubavi. Unatoč tome što su riječi pjesme stereotipne, Amyn glas je taj faktor koji je pokrenuo da ta pjesma da točno i jasno značenje i da bude emocionalno precizno dostavljena do slušateljevih ušiju.

Biografije i intervjui Amiirx

Osim što su se posložile izvrsne pjesme, Winehouse je najveći iskorak napravila kao pjevačica: bez forsiranja je zvučala autoritativno, opušteno i sugestivno. Pjevanje je bilo zericu tiše, u nižim registrima. Bili hitovi ili ne, pjesme s "Back To Black" započele su svoj život, doživljavajući na ovaj ili onaj način prekrajanja u različitim muzičkim stilovima. "You Know I'm No Good" također je oživjela Wanda Jackson, pjevačica iz stare generacije umjetnika iz '50-ih i '60-ih koji su prvotno inspirirale Winehouse. Također, Tony Bennet zaželio je snimati s Amy i njegova će se suradnja s Winehouse čuti kad se objavi album "Duets II" i to u pjesmi "Body and Soul".
Album "Back To Black" promovirao je Amy kao najveću i najpoznatiju glazbenicu na svijetu. Njena zasluga je što je ekološki očistila stare žanrove soul i rhythm and blues i podarila im suvremenost, bez da se te pjesme moraju prvotno ispeglati kod nekog nedarovitog producenta koji će učiniti da sve zvuči isto. Također, poduzimala je velike umjetničke rizike u svom radu i bila 'čuđenje u svijetu' koliko god je to mogla izdržati.
Njene pjesme su, koliko god zvučale pop i pijevno, sumorne i često gorke priče o podvojenim, razarajućim i jakim osjećajima, koji se pošto-poto moraju izraziti, i koji često preplavljuju samu osobu. Također, bit će u sjećanju kao pjevačica osebujnog i moćnog glasa i otvorila je vrata za uspjeh pjevačica sličnih profila kodnih imena Adele i Duffy, a i Lady Dragana (srpski naziv za pjevačicu Lady GaGa) navodi Amy pod svoje glazbene utjecaje.

>>Back to Black<<

Neki su glazbeni mediji (među njima i Muzika.hr) "Back To Black" proglasili najboljim albumom prve dekade novog tisućljeća, svakako nije nezasluženo. Najgore je međutim slijedilo nakon "Back To Black": beskrajna količina napisa o incidentima, konfliktnom ponašanju, i lošim koncertima nije pomogla Amy da prođe fazu u kojoj rehabilitacijskom centru viče: Ne, ne, ne. No, postavlja se pitanje, što bi doista pomoglo?
Je li ona postala autodestruktivna zato što je postala slavna ili su slava i novac pomogli da poživi malo dulje nego što bi poživjela 'normalnim, od-8-do-4' načinom života? Iz pozicije salonskog promatrača, slava joj je s jedne strane omogućila da radi ono što želi, no očito je donijela i hrpu krivih ljudi na krivim mjestima u krivo vrijeme. S druge strane, teško je zamisliti Winehouse da funkcionira na dnevnoj rutini 'od-8-do-4', još teže zamisliti Winehouse s darom za procjenjivanje ljudi i donošenje pametnih odluka, a najteže je ipak zamisliti da netko tko zna s ljudima i tko se zadovoljavajuće snalazi u životu može napisati i onako otpjevati "You Know I'm No Good".

>>Love Is Losing Game<<

Njezini partneri redom su bili ljudi čija je biografija bila tek mrvicu stabilnija od njene. Tri godine prije smrti njena majka prilično je neuvijeno izjavila da se ne bi začudila da 'Amy umre ranije'. Šteta je što se njeno samouništenje moglo samo gledati, a trajalo je dovoljno dugo da su se uredno zbijale šale na račun toga.
Od pet najpoznatijih ljudi iz rockerskog Kluba 27 (Hendrix, Morrison, Cobain, Joplin, Jones) teško je naći nekog tko bi se mogao mjeriti s Winehouse u smislu tako izražene autodestruktivne crte osobnosti i takvog zapostavljanja vlastitog talenta.
U zadnjih pet godina svog života Hendrix se uspeo iz pozicije anonimnog muzičara do najutjecajnijeg gitarista ikad i, još važnije, uspio snimiti preko pet sati uglavnom svoje autorske muzike (raspoređene na dosad neutvrđenom broju albuma jer nova izdanja stalno niču). Slično se može reći i za Jima Morrisona - koliko god ćudljiv, pijan i drogiran bio, Jimova radna etika bila je vojnička, a bilanca kaže: od 1966. pa do 1971. Doorsi su s Morrisonom snimili šest studijskih albuma (uz dosta live-snimaka), a Morrison je ostavio neke zapise koji će poslije postati njegove knjige poezije (što god danas mi mislili o toj poeziji).
Cobain je od 1989. pa do 1994. s Nirvanom snimio tri studijska albuma, jednu zbirku B-strana singlova, te jedan antologijski live-album i pogađate, lokalni bend doveo do vodeće svjetske atrakcije. Slično vrijedi i za Joplinku, a Brian Jones tek je u godini svoje smrti, 1969., 'malo prikočio' sa svojim radom - posthumno mu je izdan album "Brian Jones Presents The Pipes of Pan At Jojouka", snimljen 1968. (rad sa Stonesima ga u to doba nije previše zanimao).
A Amy? U zadnjih pet godina njenog života, nakon albuma "Back To Black" zabilježeno je jedva nekoliko pjesama (od kojih se ističe jedino "Valerie"), nekoliko pokušaja snimanja albuma, nekoliko neuspjelih come-backova, nekoliko (vrlo neuspjelih) skidanja s alkohola i opijata, hrpa pojavljivanja na naslovnim stranicama novina koje čovjek nesklon tračanju i čitanju o 'bogatima i slavnima' ne dira niti štapom. Glasine kako baš snima album i kako su joj nove snimke baš dobre, u više su navrata demantirane, a planirana turneja otkazana nakon fijaska u Beogradu.

https://redcdn.net/ihimizer/img18/7826/ammamc.jpg

Iako su njeni problemi bili evidentni, možda se situacija s njom mogla riješiti i na druge načine: prije svega, određivanjem odgovornog i strogog skrbnika i uklanjanjem od industrije i ljudi koja želi pare ovako ili onako, počinjanjem iz početka i polaganim slaganjem faktora i pjesama za novu ploču. Takva situacija uredno funkcionira kod nekoliko muzičara starije generacije (npr. Briana Wilsona), i oni na taj način uspijevaju ne samo poslovno funkcionirati, nego zasnivati obitelji i biti i njeni glavni hranitelji.
A možda je i to za Amy Winehouse bilo previše.
Možda Amy ovdje i ovako jednostavno više nije mogla.

Izvor:Muzika.hr
evitaa
evitaa
Simpica pipica
Simpica pipica

Registriran/a : 26.08.2009
Broj postova : 15250
Reputacija Reputacija : 1499
Godina imam : 47
Započeo/la tema :
Biografije i intervjui Empty0 / 9990 / 999Biografije i intervjui Empty

[Vrh] Go down

Biografije i intervjui Empty Re: Biografije i intervjui

Postaj by Sponsored content


Sponsored content


[Vrh] Go down

[Vrh]


 
Permissions in this forum:
Ne moľeą odgovarati na postove.